ZORAN VUKMAN: POBJEDA U PORAZU

Proteklih dana ponovno je oživjela Matoševa pjesnička slika Hrvatske na vješalima. I "na uzničkome zidu, zidu srama". Neki su se prisjetili njegove pjesme "1909." kao uvijek aktualne. No danas, na Veliki petak, radije bih rekao da je Hrvatska na križu, i da njezina perspektiva nije sramotni poraz i nestajanje, nego novo svjetlo i uzdignuće. Misterij križa je put koji vodi kroz tamu poništenja da bi se rodilo nešto novo, uzvišenije i pročišćenije. To otajstvo ne mogu shvatiti ljudi koji na stvari gledaju samo tjelesnim očima. Zato ne plačimo i ne očajavajmo! Nemojmo zdvajati pod križem, ili za križem. Pogledajmo u Onoga koji je uzdignut na drvo križa radi spasenja čovjeka.

Na Božjem putu

Nakon raspeća dolazi uskrsnuće. Nakon uskrsnuća dolaze Duhovi. Krug unutarnjeg rasta. Snaga koje nismo svjesni jer je guši strah. Što bi nam mogao taj moćni svijet zlih tužitelja da nismo sami sebi jamu iskopali i u pustinji kukali i izdali Boga koji nas je vodio iz sužanjstva? Porazi su velika škola za mudre i ponizne jer im pokazuju put do pobjede koja je samo za izabrane. Put da se pobijedi sebe! Kakva kontradikcija! Ludost? Pobijedio si, ali si ujedno i poražen? Ne, to je stara mudrost, ako pobijediš sebe, postaješ nepobjediv. Zakoračio si s onu strane svake pobjede i poraza. Ovladao si svojim usudom, svojim duhom i umom, postao si čovjek svjetla, čovjek postignuća, duhovni čovjek koji vidi dalje i jasnije. Poraz, pobjedu, sramotu, čast, sve gledaš drukčijim očima, u svemu vidiš Božji trag, vidiš da se sve uklapa, da sve ide svojim tijekom, ako je tvoj put Božji put.

Prigrlimo križ!

Duhovnoga čovjeka neprijatelj ne može poraziti. On može poraziti jedino samoga sebe. Neprijatelj se raduje trijumfu a ne vidi da je njegova pobjeda samo lelujanje na vjetru. Ako si prihvatio vlastitu poniznost kao mudrost koju si naučio u porazu, rasteš dok ne postaneš pobjednik. Isus je na križu, ljudskim očima gledano, doživio sramotu i poraz. Ispada da je i kršćanstvo u povijesti doživjelo poraz, da je ono religija poraza i poniženja. A ne završava li svaki ljudski trijumf na kraju u porazu? Isus je samo okrenuo stvari: ljubavlju i žrtvom poraz je pretvorio u pobjedu. Učinio je ono što je samo Bogu moguće. Tek nakon toga, i čovjeku biva moguće spoznati klicu pobjede u porazu. Poraz se ogleda u pobjedi kao što svaka pobjeda vidi svoj obrnuti odraz u porazu. Samo put moćnih ne razumije tu jednostavnu istinu. Za moćnike je sve doslovno: poraz je poraz, pobjeda je pobjeda. Zato oni ne podižu čovječanstvo, oni nisu lokomotiva ljudske povijesti. Njezini predvodnici su mali, ponizni i mudri. Ljudi koji vide i proziru svu oholost trijumfalizma moćnih. Ako smo Kristovi, prigrlimo križ kao znamen koji potvrđuje da se svijet rađa i preobražava u nevidljivoj, bolnoj duhovnoj borbi, da raspinje njegove ustaljene pojmove i poimanja, da šokira i sablažnjava uvijek iznova, jer želi potresti i podignuti uspavanog čovjeka koji je zaboravio na svoje božansko podrijetlo.

Autoru možete pisati na zoran.vukman@yahoo.com
  Ostale stranice iz rubrike Zoran Vukman
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade