SJEĆANJE NA VELIKOG PAPU IVANA PAVLA II.

02. travnja 2011.

Prije šest godina, na današnji dan, u nebeski stan preselio se veliki Karol Woytila, papa Ivan Pavao II., čovjek koji je neponovljivo obilježio našu epohu. Mistik, prorok, pjesnik, glumac, globalni šarmer, duhoviti i nekonvencionalni papa, navjestitelj Božanskog Milosrđa... njegova era bila je era širenja, era obuhvaćanja. Bog je preko njega svima ponudio svoje spasenje. Osvijestio je iznova veličinu mirotvorstva i važnost dijaloga. Sada smo u dobu sažimanja, sublimacije. Prolaz je sve uži i uskoro će ponovno ostati samo "uska vrata". U tjedniku "Hrvatsko slovo" objavio sam 5. travnja 2005. godine kolumnu o Ivanu Pavlu II., tri dana nakon njegove smrti, i prenosim je ovdje, jer mi se čini aktualnom i prikladnom za oživljavanje sjećanja i izraz poštovanja prema jednom iznimnom čovjeku. Također donosim još jedan svoj tekst, objavljen u istom tjedniku 29. ožujka 2005., zapravo esej o Woytilinoj knjizi "Sjećanje i identitet" i o njegovu promišljanju Europe. Neka to bude moj mali prilog u čast i sjećanje na Velikog Papu koji nas je toliko zadužio.

Autoru možete pisati na zoran.vukman@yahoo.com


Dodatak1:

Esej u povodu smrti pape Ivana Pavla II. autor je objavio u "Hrvatskom slovu", 5. travnja 2005.


Nakon Karola Woytile, ni kršćani, posebno ne mi katolici, ni muslimani, ni Židovi, nitko od nas, nema više pravo na uzmak kad je riječ o dijalogu i globalnoj svijesti da smo svi Božja djeca. Veliki papa Ivan Pavao II. i u smrti je donio svijetu trenutke duhovnog preobraženja, kao da smo svi ovih dana dotaknuli razinu višeg smisla, dubine savjesti i uvjerljivost svijesti, da više nitko nema izgovora, da više nitko ne može reći – ne, nemoguć je dijalog, nemoguće je pomirenje. Kad sam vidio da muslimanka iz Sarajeva plače za Papom, onda sam shvatio – Woytila je čudo Božje ljubavi i pouka za sve nas. Pouka Božanskog Milosrđa. Pouka čovještva kakvo bi trebalo biti, a mi smo toliko puta posrnuli i toliko puta bili nedostojni. Kad sam vidio da mu rabini židovski odaju počast kao prijatelju i mole za njega, onda sam shvatio da ne smije više biti toga katolika koji bi se usudio opravdati bilo kakav oblik antisemitizma, i držati da je po tome vjerodostojan kršćanin. Bogu je sve moguće. Nije lako steći povjerenje Židova i muslimana, jer povijesne rane između triju monoteističkih religija su teške. Woytila je pokazao melem. Praštanje je viša razina svijesti, kad čovjek prašta najsličniji je Bogu, a mi se često izgovaramo svojim ljudskim ograničenostima. Nakon Karola Woytile katolici imaju najveću odgovornost nasljedovati ga. Sve ispod toga je za nas pad, jer Ivan Pavao Veliki pokazao je živoga Krista, živoga Boga u svom velikom milosrđu i ljubavi. Woytila nas je podsjetio na Gospodinove zapovijedi ljubavi, na sve što Krist od nas traži da bismo bili vjerodostojni i istinska sol zemlje.

Nakon Karola Woytile svijet više nije isti. Hoće li trajati ovo čudesno jedinstvo čovječanstva u emocijama prema jednome Papi i svjesnom i nesvjesnom prepoznavanju mnoštva u posvjedočenoj Božjoj ljubavi? Hoće li ovi trenuci ostati u memoriji svijeta kao luč, kao žižak globalnoga svjetla koje ne smije utrnuti? Hoće li Kristova Crkva znati i nakon Woytile ići njegovim tragom i držati svjetlo upaljeno, hoće li biti istinska moralna i duhovna avangarda svijeta? Vjerujem da hoće, da je Karolovo poslanje već pripravilo teren za novoga papu kojega bi trebali imati do Duhova. Papa nas je pozvao na radost ljubavi i života, pozvao nas je da ustanemo i krenemo za njim. Svijet ujedinjen u tuzi za Papom: je li nas Woytila već poveo preko praga nade? Je li nas Bog preko svoga vjernoga sluge i proroka Woytile već odveo onkraj naših ljudskih skučenosti i strahova, i pokazao nam stazu života? Hoćemo li imati vjere i snage za ulazak u novu, uzbudljivu epohu, bez straha i tjeskobe, s golemom popudbinom nade koju nam ostavlja taj jedinstveni sin Poljske? Jesmo li spremni za čudo pomirenja u Bogu?

Hrvatska se oprašta od svoga velikoga prijatelja. Ponavljaju se njegove riječi i govori za vrijeme triju pohoda našoj domovini. Analizira se, zbraja, komentira. No, meni se pred Papinim odrom nametnulo jedno gromovito pitanje: što bi od nas Hrvata Woytila tražio uime Kristovo? Što Bog od nas traži na ovim prostorima? I što nam je Papa pokušavao poručiti? Hrvati, ne bojte se? Hrvati, ne budite poput Jone, prihvatite svoje poslanje. A kakvo je ono? Mirotvorstvo? Da, mirotvorstvo. Ali, koje mirotvorstvo? Woytilino, kristocentrično. Da, Woytila od nas traži, uime Gospodinovo, da pogledamo na svoje susjede i počnemo moliti za njih. Hrvatska srca su još puna ljutnje i gorčine zbog starih neprijateljstava. Papa je jednom rekao da je njegov poljski narod bio osuđen na smrt od svojih susjeda. Koliko sličnosti s našim usudom! Ljuti smo na neke susjede koji su nas osuđivali na smrt. Nepovjerljivi smo prema njima, stisnuti, ali Woytila nam govori: Hrvati, ne bojte se! Vi ste Božji i ništa vam se neće dogoditi, nećete ništa izgubiti, samo možete dobiti, ako budete velikodušni i milosrdni, ako se okrenete susjedima i kažete – molimo za vas! Doista, jesmo li zreli za takav korak? Jesmo li, kao kršćani, spremni u našim crkvama moliti za Srbe i muslimane? Jesu li naši biskupi spremni pozvati vjernike na molitvu za mir i praštanje, na molitvu za suživot, na molitvu za pravoslavne i muslimane, za naše i njihovo dobro? Jesmo li mi spremni odazvati se? I vjerujemo li da iskrena molitva može donijeti čudo kakvo nam je svjedočio Woytila? Da sutra živimo u međusobnom poštovanju sa Srbima i muslimanima, i da time ništa ne gubimo od svojeg čovještva i identiteta, štoviše, da shvatimo kako dobivamo i kao zajednica i kao ljudi, i da naša Hrvatska postaje zemljom istinskoga pomirenja. Jesmo li spremni na takvu "avanturu" duha? I jesmo li sigurni da među muslimanima i Srbima ne bi bilo onih koji ne bi bili ljudski dirnuti?

Woytila je takva razmišljanja učinio mogućim. Pred njegovim odrom i nad njegovim grobom, shvaćam: od nas se traži prvi korak, kako ga je uvijek činio sam Karol. Taj prvi korak od nas traži sam Gospodin. Jer što bi od nas drugo tražio? I što nam je činiti nego nasljedovati ga? Jer tko će nam povjerovati da je Bog istinski Bog ljubavi, ako mu nismo vjerni onda kad je najteže? I kad se čini nemoguće prijeći taj prag istinske nade i pomirenja kojeg je Woytila prešao još za života, a mi tek sada shvaćamo da je njegova vizija proročka, da nam je govorio, a mi nismo slušali! Da nas je pozivao, a mi smo se bojali. Da nas je tješio, a mi smo bili ogorčeni. Treba krenuti, jedino tako suze koje oplakuju Papu imaju smisla, jedino tako će imati ploda, i jedino tako neće biti licemjerje. Praštanje ne znači zaborav, ono znači da smo shvatili kako se veliko zlo može pobijediti velikim dobrom, i kako se jedino tako prekida lanac mržnje. Svaki čovjek koji je željan istine mora jednom doći do tog rasvjetljenja, do spoznaje da je Isus u pravu. I pokušati tu spoznaju provesti u djelo. Nama katolicima Papa je posebno ostavio u baštinu snažno podsjećanje na stvarnost euharistije i nazočnost Majke Božje. Papa Ivan Pavao II., pokopan s krunicom u ruci, nije bio samo marijanski Papa: on je i Papa otajstva Božanskog Milosrđa, prorok i mistik kojeg je Isus dao nagovjestiti sv. Faustini Kowalskoj pred Drugi svjetski rat. Nije slučajno da je njegova smrtna agonija započela u četvrtak uvečer, nastavila se na prvi petak kad se obavlja pobožnost Srcu Isusovu, i završila u prvu subotu uvečer, na dan pobožnosti Bezgrješnu Srcu Marijinu, a uoči nedjelje Božanskog Milosrđa. Bog ovih dana nije šutio. Govorio je. A Gospa je osobno došla po svog vjernog i ljubljenog poljskoga sina, i odvela ga u nebesku slavu.


Dodatak2:

Esej o knjizi pape Ivana Pavla II. "Sjećanje i identitet" autor je objavio u "Hrvatskom slovu", 29. ožujka 2005. godine


Europa u duhovnom smislu posjeduje određenu žudnju za samom sobom. Čežnju upoznavanja i prepoznavanja same sebe kroz vlastitu kulturalnu i nacionalnu mnogolikost. Kad bi Europa izgubila mnogolikost svojih kultura i nacija, izgubila bi svoj jedinstveni identitet. Međutim, svo njezino bogatstvo ima svoju vertikalnu dimenziju, a to je izrazita kristocentričnost njezine povijesti, kršćanstvo koje je stvorilo Europu kakvu danas poznajemo, i koja bez Boga gubi sve, ostaje na razvalinama vlastitih sjećanja i identiteta. Ove misli su mi nadošle nakon čitanja knjige "Sjećanje i identitet" pape Ivana Pavla II., nakon razmatranja njegovih filozofsko-teoloških meditacija nad našim europskim usudom. Papina razmišljanja doživio sam upravo tako: kao meditacije nad Europom Krista, koja u Njemu žudi za samom sobom, za sublimacijom jednoga identiteta u kojemu mnoštva nacionalnih identiteta ne gube svoj značaj. Je li takva Europa utopija? Iz perspektive vjere nije, možda bi bila utopija kao politički projekt koji teži humanizmu bez Boga. No, tu dolazimo do točke prijepora: ima li šanse Europska unija koja se ustavno odrekla Boga i kojoj je to Papa svojedobno ogorčeno zamjerio? U knjizi "Sjećanje i identitet" o tome nije moglo biti govora,  jer je knjiga nastala kao plod Papinih razgovora 1993. godine u Castel Gandolfu s dvojicom poljskih filozofa Jozefom Tischnerom i Krzystzofom Michalskim. Ali zato ima govora o europskome usudu i zastranjenju kroz ideologije zla dvadesetog stoljeća, nacizam i komunizam, zatim o demokraciji i opasnostima od njezinih izopačenja. Papa Europu u ovoj knjizi ne prekorava, on je s ljubavlju gleda očima evanđelja i njezinu budućnost vidi i promišlja jedino u svjetlu vjernosti Bogu, i iz tog svjetla crpi svu nadu. Papino promišljanje Europe je duboko evanđeosko i eshatološko.

Kad govorim u tom kontekstu o potrebi Europe da upozna samu sebe, onda namjeravam istaknuti koliko je Papino filozofsko-teološko promišljanje poticajno i ukorijenjeno u europskome duhu, koji nije ni politički, ni utilitarni, ni ekonomski, nego primarno duhovan i kulturalan, tako da svjetlo usmjeruje na bit europskoga duha. Suvremeni politički i ekonomski procesi nametnuli su se kao dominantni u europskom ujedinjavanju, i pitanje je dokle se može stići isključivo na temelju utilitarističke etike, koju Papa u ovoj knjizi kritizira. Prosječni Europljanin, pa tako i Hrvat, već na razini opće kulture, više zna o, recimo Americi, nego o samoj Europi. Zato je europskost duha u duhovnom i kulturalnom smislu prezentnija kao potreba za susretom i upoznavanjem na toj razini, nego u bezličnosti globalističkih, ekonomskih procesa lišenih osjećaja za tuđe posebnosti. Gola ekonomija bez kulturalne podloge je kapitalizam bez skrupula. U našim hrvatskim uvjetima optužbe za izolacionizam ili antieuropejstvo ne stoje, jer u hrvatskoj tradiciji takvi stavovi nikada nisu bili dominantni. Čežnja Europe za samom sobom konkretizirat će se u potrebi da se kulture staroga kontinenta doista upoznaju i zbliže – onaj tko uistinu osjeća europski duh u tom smislu, imat će snažnu potrebu da upozna podjednako i poljsku, slovačku ili litavsku kulturu, kao i irsku,  portugalsku ili neku treću. Onaj Europljanin koji dođe u Hrvatsku otvorena srca osjetit će i ovdje nešto od zbiljskog oduševljenja otkrivanja europskosti duha. I u tom smislu, procesi prožimanja su važniji od bilo kakvih drugih, posebno političko-ekonomskih kojima vlada zakon interesa. Papa zakonu interesa suprotstavlja, ili bolje reći otkriva Europi, iznad njega i iznad svega, zakon ljubavi koji se ostvaruje kroz odgovornu slobodu.

Papina perspektiva europejstva je snažno poljska, obilježena poljskom tradicijom, i velikim respektom i ljubavlju za baštinom iz koje je ponikao. I tu dolazimo do jedne bitne distinkcije u odnosu na naše hrvatske uvjete. Pogrešno je Papinu perspektivu, na toj kulturalno-nacionalnoj razini, preslikavati na Hrvatsku, bez da se promisle specifičnosti hrvatskog europejstva. Papa nam daje evanđeosko rasvjetljenje usuda Europe, no kad promatramo svatko iz svoje nacionalne ukorijenjenosti, onda pored svih sličnosti u usudu poljskog i hrvatskog naroda, dolazimo i do nekih različitosti i specifičnosti. Perspektive Poljaka i Hrvata u odnosu na Europu su različite na razini same percepcije pripadnika jednog velikog i jednog malog naroda. Poljaci su brojčano velik narod, i Papa je svjestan, što u knjizi i ističe, da se Poljaci ne boje kako će u EU izgubiti svoj identitet. Iako su Poljaci imali krvavu povijest, iako su gubili i stjecali nezavisnost poput nas, oni nikada nisu bili tako snažno identitetski, nacionalno, pa čak i biološki, osporavani, poput Hrvata. Tu je naša specifičnost i drama: osjećamo se neshvaćenima od te Europe i počesto osporavanima. Kao da nam ona još ne priznaje našu povijesnost. I otuda svi naši strahovi, koje je posebno pojačao vrlo agresivan stav haaške tužiteljice Carle del Ponte. Ako je itko zaslužan za euroskepticizam kod Hrvata, onda je to gospođa tužiteljica. Naš put u EU je kalvarijski, pod znakom osporavanja. Poljaci su mnogo bezbolnije ušli u EU, poput drugih europskih naroda. I mi i Poljaci branili smo Europu, nekada i oružjem od otomanske navale, no dok se Poljska vratila u europsku povijest na velika vrata, za nas je ostao uzak i tijesan prolaz. Stoga hrvatska perspektiva, u odnosu na Europu, čeka još vlastitu introspekciju koja bi nas dovela do jasnoće naših zadaća i poslanja. Papa ističe da Poljak, ako dublje promišlja domovinu, onda promišlja i Europu. Može se isto reći i za Hrvata, jer kad Papa promišlja duhovno i evanđeoski, onda on traži, na neki način,  povijesna prava za takve narode, koji su gradili Europu a bili pod komunizmom, da im se europejstvo prizna kao samorazumljivo, da ih se ne izopćuje i ne negira, i ne čini povijesna nepravda. U tom svjetlu treba gledati i Papino nastojanje oko ulaska Hrvatske u EU.

Papa na nekoliko mjesta u knjizi upućuje na sv. Faustinu Kowalsku i njezine objave o otajstvu Božanskoga Milosrđa. Kroz otajstva Milosrđa i Otkupljenja, Ivan Pavao II. sagledava sav usud Europe i svijeta. Kritizira i europsko prosvjetiteljstvo, utoliko što je odbacilo vjeru u transcendentno, ali mu ne odriče i neke pozitivne plodove. U filozofskom kontekstu kao ključan za pripremanje terena humanizmu bez Boga vidi svojevrsni kartezijanski prevrat, od filozofije "essea" (bića) do Descartesova "Cogito, ergo sum". Bog više nije samodostatno Biće, nego sadržaj ljudske svijesti. Dalekosežne posljedice su velike, i Papa ideologije zla, kako naziva komunizam i nacizam, vidi kao posljedice odbacivanja Boga. "Ako čovjek može odlučiti sam, bez Boga, što je dobro i što je loše, on onda može odrediti da skupina ljudi treba biti uništena. Odluke ove vrste, primjerice, u Trećem Reichu, donijele su osobe koje su se, nakon što su se domogle vlasti na demokratski način, poslužile tom vlašću kako bi provele perverzne programe nacionalsocijalističke ideologije koja se je nadahnjivala na rasističkim pretpostavkama. Analogne odluke donosila je i Komunistička partija u Sovjetskom Savezu te u zemljama pod marksističkom ideologijom." (str. 19.). Papa u svojim snažnim analogijama i analizama ide još dalje, pa zaključuje: "Poslije pada režima građenih na ideologijama zla, u onim su zemljama spomenuti oblici istrebljenja prestali. Ipak je ostalo zakonsko istrebljenje začetih i još nerođenih ljudskih bića. Ovoga se puta radi o istrebljenju o kojemu odlučuju demokratski izabrani parlamenti, u kojima se poziva na civilni napredak društva i čitava čovječanstva." To je, dosad, jedna od najvećih osuda pobačaja, kojeg Papa naziva istrebljenjem nerođenih ljudskih bića. Papa ozbiljnim kršenjem Božjih zakona naziva i priznanje homoseksualnih zajednica kao alternativnih obitelji. I, na koncu, više nego jasno kaže: "Dopušteno je, štoviše potrebno, postaviti si pitanje – ne djeluje li ovdje jedna nova ideologija zla, možda himbenija i skrivenija, koja pokušava protiv čovjeka i protiv obitelji iskoristiti čak i prava čovjeka." Zašto se sve to događa, pita se Papa i odmah daje odgovor: zato jer je "odbačen Bog kao Stvoritelj, a time i kao izvor određivanja onoga što je dobro i što je zlo."

U tom odmetništvu od Boga i negiranju Božjih zapovijedi, Papa vidi i mogućnosti pervertiranja demokracije u novi totalitarizam. Demokracija bez Božjega zakona, ne može biti jamstvo, sama po sebi, da se neće izroditi u nove ideologije zla. Papa je filozofski-teološki eksplicirao ovu tezu tako što je promislio kroz sve elemente ljudske kulture i vjere, obitelj, naciju, domovinu, slobodu, demokraciju… No, u promišljanju zla u ljudskoj povijesti ističe kako u Božjoj perspektivi i svako zlo, u konačnici, dovodi do još većega dobra, jer zlo nikada ne odnosi konačnu pobjedu. I tu je onaj prag nade koji je Papa već odavna prešao i preko kojeg poziva sve nas. Njegova je vizija Europe i svijeta vrlo optimistična, iako svjesna eshatoloških i otkrivenjskih metafizičkih datosti. No, kako ističe, nakon očišćenja dolazi prosvjetljenje. Papin kristocentrizam je i filozofski, teološki, vjerski i svjedočki vrlo dojmljiv i uvjerljiv. "A što znači oprostiti ako ne pozvati se na dobro koje je veće od bilo kojeg zla? To dobro, u konačnici, svoj temelj ima samo u Bogu. Samo Bog je dobro. Ta granica koju zlu postavlja božansko Dobro dio je čovjekove povijesti Europe, po Kristovu djelu." (str. 24.).  Kad govori o granici postavljenoj zlu, onda ističe da tu granicu može postaviti samo Bog. A bit te granice je u Otkupljenju, u Bogu koji je došao spasiti čovjeka. "Nije moguće misliti na granicu koju sam Bog postavlja zlu u njegovim različitim oblicima, bez priziva na otajstvo Otkupljenja." Samo je privid da je ono odnosilo pobjedu, i da je bilo moćnije od svakog dobra, jer u "povijesti naroda i nacija koje su prošle kušnju totalitarnih sustava i progonstava zbog vjere, otkrit ćemo da se je upravo tamo s jasnoćom objavila pobjednička prisutnost Kristova križa." Papa kritizira i sustave koji promiču slobodu bez odgovornosti, takav oblik liberalizma drži doslovce primitivnim i naglašava u suvremenim društvima postojanje "snažnih struja protuevangelizacije". "Ona udara na same temelje ljudskoga morala uključujući obitelj te promičući moralni permisivizam: rastave, slobodnu ljubav, pobačaj, kontracepciju, borbu protiv života u početnoj fazi, kao i u onoj na zalazu, manipuliranje životom. Ovaj program djeluje s golemim financijskim sredstvima, ne samo kod pojedinih naroda, nego i na svjetskoj razini. ... Pred svim tim može se opravdano postaviti pitanje: nije li to jedna druga vrsta totalitarizma, himbeno skrivena pod prividima demokracije." (str. 53.). Na dva mjesta u knjizi Papa nedvosmisleno i proročki upozorava na zametke totalitarizma pod krinkom demokracije, na demokratski sustav koji bismo, po unutarnjim izopačenjima, mogao prijeći u totalitarni, a da zadrži jedan himbeni oblik pseudodemokracije. Ova razmišljanja još mnogi ne shvaćaju ozbiljno, jer riječ je o vrlo varljivim prividima.

Papa vrlo uvjerljivo govori i o obitelji, naciji i domovini, i moglo bi se slobodno reći da je iznio vrlo snažno evanđeosko opravdanje nacije i domoljublja. On drži da su nacija i obitelj naravni oblici čovjekove društvenosti i da imaju svoj korijen u božanskome naumu. Kršćanska evangelizacija stvarala je nacije u Europi od negdašnjih plemena. "Zašto govoreći o Europi, započinjemo s govorom o evangelizaciji? Razlog tome nalazi se jednostavno u činjenici da je evangelizacija oblikovala Europu, da je dala početak civilizaciji njezinih naroda i njihovim kulturama. Širenje vjere na kontinentu potpomoglo je formiranje pojedinačnih europskih naroda, stavljajući u njih sjeme kultura s različitim značajkama, no međusobno povezanih baštinom zajedničkih vrijednosti, upravo onih ukorijenjenih u evanđelju." (str. 94.). Bez sumnje, riječ je o knjizi koja je došla u pravo vrijeme, i koja pokazuje proročku dimenziju Papine misli. Nitko nije tako lijepo i tako duboko govorio o Europi u naše doba, kao što govori Ivan Pavao II. Papa i kad kritizira u svojim analizama, on to čini s pozitivnim nakanama, i iz svega izvlači dobro, i u svemu vidi živoga Boga i stvarnost koja nam je od Njega darovana. I kad upozorava na mogućnosti novoga totalitarizma, čini to sabrano i razborito, nakon što je razložio sve povijesne, teološke, filozofske i ostale argumente. Njegova misao i argumentacije su i jednostavne i duboke, i jasne i složene, ali uvijek izviru i uviru u Boga i Njegova otajstva. Papa je vrlo temeljit i uvjerljiv mislilac, koji nikada ne gubi iz vida da prije svega mora biti glasnik nade, navjestitelj evanđelja, pod Kristovim križem, u svjetlu Vazmena otajstva – apostol i vjerni Marijin sin, čije majčinstvo ni ovdje ne propušta istaknuti. U epilogu knjige Papa govori o iskustvu proživljenoga atentata i to su stranice koje knjigu posebno zaokružuju kao snažnu cjelinu nad kojom se ima što meditirati.

Zoran Vukman

 http://www.velecasnisudac.com
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE