"SELJAČINE" S TRGOVA


Koristim maglu kako bih baš ovih dana dok je veliki dio Hrvatske ipak pogođen visokim presudama hrvatskim generalima napisla svojih nekoliko riječi tebi poštovani uredniče i tebi poštovani čitatelju. Da, vama koji ste iz dana u dan međusobno komunicirate preko objavljenih tekstova, ponekad upitno vjerodostojnih naslova i prikrivenih poruka.

"SELJAČINE" S TRGOVA

Rat kao bombardiranje i bježanje, sirene i gubitak najmilijih nisam doživjela, ali suosjećam. Uvijek. Ljudsko sam biće koje ne može ostati imuno na tuđu patnju, posebno kada je uzrokovana nepošteno, namjerno, s ciljem da drugo ljudsko biće pati. A naš Domovinski rat donio je upravo i debelo pocrtano to, bez obzira na atmosferu zaborava koja se nameće već 10 godina.

Stojim danas tako sa svojom prekrasnom trideset i jednom godinom na zidu fontane riječkog Jadranskog trga. Sunce mi ometa pogled, ali ne i sluh. Dobro čujem što govori govornik pred tristotinjak okupljenih, gotovo sa sramom, ali ipak ponosom pristiglih Riječana koji su se odvažili izaći iz ormara. Pripremam javljanje kolegici u eter i razmišljam koje ću dijelove govora citirati – da je Mesić uz potporu Vlade predao čudnovate transkripte Brijunskog sastanka te je danas prozvan izdajicom, ili da je na sebi svojstven način to isto s još više grubosti učinio Ivo Sanader, ili da se spomenula dr. Vesna Bosanac koja je baš nedavno morala dati izjavu u istrazi nastavno na uhićenje nevinog Tihomira Purde, ili ću citirati dio o sadašnjoj politici Vlade i predsjednika Republike Hrvatske.
Iz mog me razmišljanja prenuo kolega iz druge medijske kuće. Kao i uvijek, srdačno je pozdravio, a kako mi je i inače jako drag odzdravila sam mu istom mjerom. Nakon kraćeg razgovora na temu „Kako si? Dobro, a ti“, pun prijezira pogledao je na okupljenu masu i ispod glasa, ali stavom držeći se iznad svih rekao mi je: „Seljaci.“.
Pogledala sam ga jer nisam shvatila jesam li dobro čula i odnosi li se to na zaista na okupljene i još jednom pitala: „Molim?“, on je ponovno pogledao na skup i pojasnio mi: „Vidi ove seljačine.“ Sa stavom da se podrazumijeva da se slažem s njim, prešao je preko svoga komentara i upitao me koji prilog idem dalje raditi nakon ovoga. Sasvim mirno sam mu odgovorila, gledajući prema okupljenima na skupu: „Ne, ne idem raditi. Evo tata mi je tu, idem s njim u mimohod.“ Nastala je kratka tišina, a onda se kolega odmah ispričao, kazavši kako ima i dobrih ljudi i kako razumije, i kako je bilo svega na sve strane tada...razišli smo se, a ja sam ostala iskreno se pitajući  zna li on i svaki njegov istomišljenik zaista koga ismijava, te  „seljačine“ -  tko su ti ljudi i, konačno,  što ih je mobiliziralo na trgove?

Zna li on da je moj otac u mladosti bio pravi riječki harambaša sa Školjića? Da je mladost proveo u Palachu? Da je probao marihuanu? Da je oplovio pola svijeta kao pomorac? Da je imao dugu kosu, bujnu bradu, nosio trapez hlače, slušao Floyde i Zeppeline, manijakalno sakupljao ploče, kada su se pojavila računala upisao tečaj informatike, da je bio jako zgodan muškarac, da je obožavao pse, zna li da moj otac poznaje osnove flamanskog jezika, da kuha najbolje maneštre na svijetu, zna li taj mladić da je moj tata i u svojoj pedeset i nekoj još uvijek bio spreman odlaziti na utakmice svoga omiljenog nogometnog kluba i da danas, s kojom godinom više, sakuplja Armadine ambleme, popije pivo s ekipom ispred trgovine, drži se kao pravi frajer, nikome ne ostaje dužan i trudi se živjeti kako zna i umije? Konačno, zna li moj poznanik da je moj otac jedne večeri otišao jer nije mogao gledati što se događa u drugim dijelovima Hrvatske dok on sjedi kod kuće ispred televizora i zna li da se nikada više nije vratio isti? Da ni naša cijela obitelj nakon te '92. nikada više nije bila ista? I zna li koliko štete može napraviti nekoliko mjeseci rata, a koliko je godina potrebno proći da se jedan borac kojeg zahvati poslijeratna „bolest“ izvuče iz faze agresije, a nakon nje iz faze depresije, e da bi zadnje četiri godine ušao u fazu funkcionalnosti koju će sa strane uvijek lagano gledati s podsmjehom – jer to nikada više neće moći biti ona ista funkcionalnost kao prije dvadeset i dvije godine. Uvijek će sa sobom nositi jednu sjetu, sjenu i prislno pripisanu nemoć. Ali, Armadini amblemi i dalje će se vjerno sakupljati, životne situacije prepričavat će se s jednakim žarom, a dostojanstvo i ponos vraćat će se barem kao danas – iskazivanjem nezadovoljstva. Nezadovoljstva zbog svega onoga što je dovelo do toga da se oko hrvatskih branitelja, njihovih obitelji, udovica i majki i svih koji i u ovim nepopularnim vremenima 'Hrvatska' kažu s ponosom na usnama stvori atmosfera nazadnjaštva, primitivizma, nepoželjnog nacionalizma, ismijavanja, zluradosti kada im se vadi kojekakvo trnje iz očiju i kada se spominju isključivo kao protagonosti crne kronike, sažaljenja i iritantnosti. I to samo zbog toga jer su dovoljno blisko i dovoljno bolno, za nečijih 10 života, osjetili što znači rat, što znači biti napadnut pred kućnim pragom, što znači nikada se ne oprostiti sa svojom silovanom bakom u Slunju, izgubiti nekoliko djece i pokušavati nositi to cijeli život kao biljeg vlastite tragedije. Pa ne valjda šutke s osmjehom? Ako bi tko to mogao - možda je upitno koliko je čovjek.
Ti su ljudi generalno učinili sa sobom daleko više od svih civiliziranih, uglađenih i slatkorječivih cirkusanata. Jer – kada izoliramo pojedinačne slučajeve – s nama, unutar istih granica žive obitelji koje su toliko izgubile, a koje su svoju tugu pretvorile u jedinu preostalu konstruktivnu emociju, nasuprot mržnji – u ponos. I njima će Hrvatska uvijek biti vrijedna borbe jer su je najviše i platili. Mi ostali, kojima je Hrvatska praktički servirana na pladnju, nikada nećemo moći dostići toliki stupanj zahvalnosti i uvijek ćemo razmaženo trabunjati o prošlim, boljim vremenima iako u tim istim nikada ne bismo imali niti 5 posto od mogućnosti da se slobodno izražavamo, kao primjerice danas protiv vlasti, bez da ne završimo s dosjeom na Golom. Tu razmaženost ne prepoznati kod sebe znači upravo ono što je najlošije, znači ne imati svijest o sebi, a onda niti o svijetu oko sebe, u ovom slučaju o Hrvatskoj u onom esencijalnom, početnom smislu u kojem bi svakome trebalo biti važno što joj se radi o glavi. Ako je važno tko i koliko krade, ako je važno što je HDZ napravio ovoj zemlji posljednjih godina, ako je važno koliko je nezaposlenih i siromašnih, prirodno je da bude važno i što se događa i s temeljima na kojima Hrvatska počiva, a Domovinski rat je tu pod broj jedan. A temelji su uzdrmani sve dok se povećava broj ravnodušnih, odnosno za to izučenih i na to pripremljenih građana koji će u svojoj nesvjestici kolonizatore, fizički izvan ili unutar neke asocijacije nije važno,  čak dočekivati kao osloboditelje.



Ipak, slika je puno šira od samo empatije i osjećaja za petogodišnju ratnu tragediju. To bi bilo prejednostavno. Jer, iako je ovih dana nezadovoljstvo presudama hrvatskim generalima u prvom planu, mediji su im naklonjeniji, Vlast, eto, licemjerno solidarizira s njima, a i oporba im se umiljava vjerojatno u maniri predizborne kampanje, ipak se već pomalo nadziru konture buduće svekolike interpretacije presuda.  A te su opet jako bitne i one će se ponavljati toliko dugo koliko je potrebno da ih mase usvoje, a naši branitelji pod pritiskom snize svoj glas i uđu u unaprijed pripremljene ladice kakvih luđaka s kojima ne treba imati puno posla.

I zato pišem ovo danas. Po ljudskoj i profesionalnoj savjesti, iz ljubavi prema ljudima koji su branili Hrvatsku, iz ljubavi prema majkama koje su ispratile svoje sinove u onaj svijet, iz ljubavi prema djeci koja su osijedjelih glava izlazili iz vukovarskih skloništa, iz ljubavi prema dijelu moje obitelji iz srednje Bosne, iz ljubavi prema Siniši Glavaševiću, iz ljubavi prema svima koji su na prvom refernedumu rekli – da – želimo suverenu Hrvatsku, iz ljubavi prema onima koji su još sedamdesetih morali zbog svoje vizionarske ili povijesne, kako želite, misli napustiti Hrvatsku, a u konačnici i iz čisto ljudske ljubavi prema svima onima koji su se našli na drugoj strani, s neprijateljskim simbolima na čelu i ne znajući da se Vukovar i Knin, suprotno predratnoj propagandi, ne trebaju „oslobađati“, ne znajući da su samo marionete u rukama istinski zločinačkog uma Slobodana Miloševića, kao i i iz ljubavi prema onim časnim srpskim obiteljima koje su  prelomile u sebi sve ono što su mogle učiniti, a nisu i koje su tih i takvih godina ostale u Hrvatskoj do dana današnjega. Da ne govorim o Srbima koji su sudjelovali i u Domovinskom ratu – s prave strane i ne obazirući se na ideale svoje braće preko Drine – ostali braniti svoju Domovinu.  Pišem ovo i zbog jeze koja me prođe svaki put kada vidim neutješne srebreničke majke koje, baš kao niti ja, ne razumiju kako je moguće da je odbijena tužba protiv Srbije za genocid nad 20 tisuća – mladića, staraca, žena, djece...Vojska nikada isporučenoga Haagu Ratka Mladića imala je tri dana i „blagoslov“ nizozemskih unproforaca za hladnokrvno iživljavanje nad lokalnim stanovništvom i za stvaranje jednog  od najstravičnijih zločina ikad...


Ista ta vojska dobila je isti taj nizozemski blagoslov i u petak. Miloševićeve i snage njegovih ratnih jataka u petak su dobile novu nizozemsku pohvalnicu. Dok se u Hrvatskoj već naoštravaju pera koja će imati zadaću u duhu „bratstva i jedinstva“ opisati što točno presuda Gotovini i Čermaku znači (kako se slučajno nacionalni zanos ne bi proširio preko mjere dosad kontroliranoga)  radikali u Srbiji već likuju jer, budimo realni, i imaju zašto. Započeti agresiju na jednu zemlju, „oslobađati“ gradove, ubijati civile, napraviti ceh u ljudskim životima, koji kad se podvuku brojke – ledi krv u žilama, a za to neprimjereno odgovarati, sravniti Vukovar, Pakrac, Gospić sa zemljom i ne odgovarati čak ni za to, štititi glavnog Haaškog bjegunca dok se zapovjednik Oluje – najčišće oslobađajuće akcije u modrenom ratovanju, proglašava zločincem, a sve to dok se stari Veselin veseli i čačka zube jer je njega za nedjela u Vukovaru i pokolj na Ovačri u prvostupanjskom preocesu snašlo pišljivih 5 godina – jesu razlozi za likovanje.


Pišem i zato jer sam svjesna da je cijeli svijet obišla vijest da je „Oluja“ proglašena zločinačkim pothvatom. I tužna sam zbog toga jer znam što to znači makoliki su već počeli s bajalicama o tome da su za pothvat optuženi konkretni ti i ti imenom i prezimenom, a ne cijela država. Svatko zdrav zna što  znači kada istoga dana cijelim svijetom kao udarna vijest prođe ne samo da su generali optuženi za zločinački pothvat, već i da je cijela „Oluja“ bila zločinačka akcija. Čavao u lijes je zabijen, bez sumnje. Pitam se kako će nakon ovoga ijedan Hrvat, koji zna što je Oluja, moći bez opravdavanja i  kompleksa proći Europom? I kakva nas još kazna čeka za taj „pothvat“ u budućnosti? Onima koji će zagnjuriti glavu u pijesak bit će lakše. U maniri – „nije moderno biti Hrvat“ revolucionarno će braniti tuđe nepravde, blatiti svoje i nekako će mu život proći na granici između mlakosti i neznanja. Ovim drugima koji žele da im se čuje i glas i stav – njima će biti mnogo teže.


Dok god političke elite iznutra i izvana dirigiraju glavnim medijima i „školuju“ svoj budući anacionalni kadar, dok god se s Hrvatkom poigravaju kako s kakvim deranom u osnovnoj školi pa mu podmeću lažne isprike, osjećaj krivice i plasiraju gadljive poluinformacije mnogi će ostati zakinuti za istinu. I mnogi će, nažalost, i dalje govoriti – Vidi ih, seljačine.
Ne krivim ja za to te nepismene papagaje koji samo ponavljaju ono čime im je samima ispran mozak, s godinama čovjek shvati i razumije, čak i suosjeća s takvima. No, krivim svakoga pojdinačno u onom dijelu u kojem može malo dublje prokopati, ali iz vlastite komocije, zluradosti ili pomodarstva neće.

Je li zaista bio baš takav krimen poželjeti samostalnost i izaći iz već istrošenog i upitno poštenog sustava za kojim danas javno cvile pojedini relikiti istoga pritom se naslađujući svakom mrljom u Hrvatskoj unatrag 20 godina?

Izgleda da je bio. Zločin koji je zaslužio biti kažnjen istom mjerom – zločinom nad hrvatskom političkom, povijesnom i moralnom težnjom otcjepljenja iz Jugoslavije. Nije bilo dovoljno navući na sebe bijes i tenkove JNA, njihove vojnike i oružje, nije bio dovoljan embargo Hrvatskoj na uvoz oružja da se ne bi imala čime braniti ( I što bi bilo tko učinio na tom mjestu? Npr. dijete vam napadaju virusi, a vi ne smijete u ljekarnu po lijek, virus napreduje, agresivan je i beskrupulozan, a ti nemaš lijeka? Normalno bi bilo valjda da provališ u ljekarnu usred noći ili da odeš preko granice i lijek nabaviš na crno...), nije bilo dovoljno da je „oslobođenim“ Vukovarom dirigirao današnji saborski zastupnik Vojislav Stanimirović čime je RH dobrano pljucnula svojim braniteljima u lice, nije dovoljno ni to što Hrvatska prisilno već godinama leži na Prokustrovoj posteljici pa joj se sužava prirodan manevarski prostor: te ispričajte se Tadiću, te ne podižite tužbu za ratnu odštetu, te izručite generale, te dajte more, te prodajte otoke i šume, te ne prosvjedujte, te šutite na položaj konstituirajućih Hrvata u BiH, te ovo, te ono...I sve skupa kad se zbroji, a ovo je tek dijelić, petak je za Hrvatsku postala posljednja srušena linija digniteta – što se tiče „njih“, međutim, može itekako postati prva linija obrane ovoga što je ostalo ako se pamet i razbor udruže ruku pod ruku, što se tiče nas. Jer gledajući cijelu sliku – sve je jasno.
Da je u petak izrečeno sedam, deset pa i dvanaest godina ovo danas sigurno ne bih pisala, bila bih razočarana, priznajem, ali poznajući mjerila pravde prema Srbiji, s jedne strane, a prema Hrvatskoj s druge, uzela bih u obzir krivicu po zapovjednoj odgovornosti i samu sebe još jednom natjerala na kompromis jer je ipak ubijeno 150 civila, a svaki zločin zaslužuje kaznu, jer je bilo paleža i krađe i jer se prema kojekakvim mjerilima Hrvatskoj mora prišiti još dio kolektivne krivice da bi Srbija i dalje mogla mirno koketirati s Rusijom, a da se Zapadu ne zatrese pod nogama. Međutim, kada se 24 godine i zločinački pothvat stave uz bok sprdačini s prvostupanjskih 5 godina Veselina Šljivančanina, pa ako baš hoćete i s 10 konačnih, kada se sjetim njegove izjave uz ironiju na usnama za RTS kako su pucnji koji se čuju noću u vukovarskim šumama bezazleni jer noću u šumama ima divljih zvijeri, kada se sjetim da je više od 250 takvih pucnjeva noću  ispaljeno, ne u zvijeri, već zvjerski u civile odvedene u kamiončićima ciljano pred već pripremljenu jamu, da ne spomenem ukupan broj vukovarskih žrtvi koji prelazi nekoliko tisuća, kada se sjetim da je srpski tenk pogazio vlastite civile bježeći pred „Olujom“ i kada se samo sjetim početka – tko je napadnut, a tko je napao – dođe mi mučno.
Onda se ne libim progovoriti. I na to pozivam sve koji osjećaju isto. Jer jedino ćemo tako sačuvati povijest, a povijest jest važna.
Ona je počelo svake nove budućnosti. Dok se ona ne raščisti mi možemo svoje glasove križati i stvarati kakofoniju, nasjedati na umjetne razodore i nebitno zamijenjivati bitnim. Jer ne pomažu nama sve silne rasprave o krizi u Hrvatskoj, ne pomažu već plitki dijalozi o ustašama i partizanima, o lažnim i pravim braniteljima, o lopovima i kriminalcima. Sve dok ne počistimo početak, ovo ostalo su kosti za zavađanje kako bi se lakše vladalo i, u konačnici, kako bi se sa što manje „buke“ i dalje događale nepravde prema našoj zemlji. Dokaz tome je i petak. Da je povijest čista i svijest jača – petak bi se dogodio – ublažen ili se, u najboljem slučaju, ne bi dogodio uopće. A sve koje danas krivimo za to – od pokojnog Ivice Račana koji je „ispod stola“ potpisao Deklaraciju o suradnji s Međunarodnim sudom u Haagu ( i time de facto predao nadležnost nad „Bljeskom“ i „Olujom“), preko Stjepana Mesića, hrvatskog predsjednika koji je imao dovoljno obraza da u Haagu svjedoči na strani tužiteljstva,  pa sve do jednog i neponovljivog Ive Sanadera koji je, pak, toliko prevršio mjeru da je jedne izbore dobio na glasnoj platformi „Nedamo svoje generale!“, a već drugog trenutka – učinio upravo suprotno – sve te koje danas krivimo – imamo pravo kriviti.
Međutim više od eurolizaca, više od jugonostalgičara, više od međnarodnih krvnika razjarenih zbog nesklada koje ja na Balkanu nastalo otcjepljenjem Hrvatske, više od medija koji svakodnevno regrutiraju nove članove u klub „Ne volim Hrvatsku“, možemo kriviti sami sebe zbog podložnosti bez dubljeg razmišljanja i hrvatske intelektualce koji sve ovo znaju, a šute. Šute kao da se boje.

I zbog toga isto pišem danas, pritome ne umišljajući si intelektualnost. Vodi me samo moj razum. Zbog čega da šutim, ako živim u demokratskoj zemlji u kojoj svaka manjina, svaki azil za životinje i svaki wannabe celebrity ima pravo na novinsku naslovnicu i na svoju istinu? Vodeći se time, pretpostavljam da si mogu dopustiti barem pokušaj. Razlog je posve sebičan i već naveden – zbog vlastite savjesti. Savjest je nešto što mogu ušutkati samo dovoljno neupućeni i, s druge strane, oni gori od njih – preupućeni i proračunati.

Zato sam napisala ovih nekoliko stranica. To je najmanje što mogu učiniti sa svojim minimalnim znanjem, ali s maksimalnim osjećajem za pravdu.

Zato kad sljedeći put budemo laki na okidaču i zbog osobne ograničenosti bubnemo nešto poput – Vidi ih, seljaci, konzerve, jadnici, desničari, ustaše...zacrvenimo se istoga trenutka. Molim lijepo. Ma i da su odlazili od svojih obitelji da bi se netko obogatio, i da su postojali dogovori, i da je sve jedna velika predstava i laž – to su bili ljudi koji u tom trenutku nisu imali luksuz intelektualizirati i filozofirati kao mi danas. Pred vratima je bio nož s kokardom ili petokrakom, a naši heroji su imali samo dva izlaza. Mogli su hrabro izaći i od navale adrenalina istraha pred bitkom veliku nuždu izvršiti u vlastite gaće, ali ostati do kraja i braniti svoje ili – izvući cijelu svoju obitelj pred kućni prag i, kako je rekao jedan moj prijatelj, bez borbe dignuti glavu i pustiti da svakom članu pijani četnik razreže grkljan, a nama svima ostalima tako osigurati budućnost pod čizmom jednog  Slobodana Miloševića.

To je istina, sve ostalo su nijanse koje – pravilno posložene mogu donijeti ravnotežu i stabilnost, a neselektivno nabacane mogu nastaviti promovirati neznalački kaos i, time,  razdor među Hrvatima i pripremiti tkivo za konačan šut botoksa u naše mozgove.

Ana-Marija Vizintin
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade