PSI DEMOKRACIJE

Psi demokracije

Srijeda, 20 Travanj 2011 
 
Prošlo je tek nekoliko dana od presuda generalima, prašina se još nije slegla. Prostodušni puk je šokiran, u nevjerici, izbezumljen, zapravo uplašen, poljuljan u svojoj samodopadnosti i lažnoj nadi da će sutra biti bolje, samo da se riešimo te neugode oko Haaga, samo neka to što prije prodje.

Koje sutra? Političke klike su “konsternirane”, “iznenadjene”, hine zabrinutost i nude recepte. Tragikomično je gledati jednog Čačića kako nudi savjet Vladi u svezi s haažkim presudama, a bio je spreman prokazati Gotovinu i uzeti nagradu za taj plemeniti čin, jer, on je legalist, poštuje zakon i demokratsku proceduru. Da se ne zaboravi, toj plejadi legalista koji bi prijavili Gotovinu i, uzput, uzeli zasluženu nagradu pripada i vrla tv zviezda Danijela Trbović i vriedna aktivistica i borac/borkinja (da ne bi bilo rodne diskriminacije) Sanja Sarnavka.
Ne zavaravajte se, ne vjerujte hinbenom drhtaju glasa, psi demokracije samo su se na kratko povukli, ipak se boje opravdana biesa branitelja s kojima nema pardona kad podivljaju. Neki su otišli na Daleki iztok lobirati za hrvatsku stvar u kinezkim salonima za pomladjivanje. Da, da, treba nešto smisliti, kakav vic, dosjetku, pošalicu uz kavicu za časak kratiti.
Pred nepunih mjesec dana razgovarah s jednim uglednim intelektualcem, domoljubom i pitah – pa što se još treba dogodit da se Hrvati probude? Nisam dobio odgovor od njega, ali evo, stigao je vrlo brzo s presudom. Što će nas ujedinit, ako ne ova presuda, što nas još može pokrenut iz glupih iluzija o boljem sutra u nekoj obećanoj zemlji gdje je sve posloženo i pripremljeno za nas, tamo nas čekaju izdašni fondovi i samo moramo naučit izpravno “aplicirat” i poteći će med i mlieko, ništo ne moramo radit, sve će fondovi osigurat, ne moramo se čak brinut ni o svojoj imovini, tlu, vodi, zraku koji udišemo, sve je tamo riešeno. Tek se moramo riešit nekih generala, par stotina veterana, samo još to, da zatvorimo to poglavlje, za sada, uzprkos svemu njegovat dobrosusjedske odnose, bez obzira što nam susjedi pod okupacijom drže dielove teritorija, pa što, ionako u euniji nema granica, a mi, zar ne, idemo u tom smjeru u smjeru bez granica pa kad nema granica nikako da ju prevalimo i kažemo – evo, tu smo, unišli smo, prešli smo taj prag. Ta granica je za nas nevidljiva, neuhvatljiva, nedokučiva, neprestano izmiče, a mi posrćemo, padamo, gulimo koljena pužući, upiruću molećiv pogled prema gospodarima kad će konačno reći – pustite ih unutra! Razprodati sve u bezcienje, odreći se djedovine, obraza, ponosa, izdati bližnjega, izdati mrtve, sve, sve to za ulazak u lažni raj, u kolektivnu eutanaziju, toliko žudit, srljat i financirat vlastitu propast primjereno je samo posljednjim vremenima.
Ipak, za nadati se, vjerovat, da nije sve izgubljeno. U velikoj predstavi, zapravo drami, koju zovemo poviest svi smo akteri – netko u sporednoj roli, netko u važnijoj, tek pokadkad pokoji glumac se uzoholi pa poželi biti redateljem, a onda se uplete glavni Redatelj koji svime upravlja i odlučuje kad će biti kraj predstave koji mora doć jer i poviest ima svoj kraj. I nije nama smrtnicima dano da uviek shvatimo smisao poviestnih dogadjanja. Smiešno je ovih dana slušat ugledne povjestničare kako tvrde da oni pišu poviest, ne kojekakva bjelosvjetska sudišta. Oni mogu pisat kronologiju dogodjaja, upinjat se povezat uzroke i posljedice, interpretirat ovako i onako, ali na žalost, riedko srećemo povjestnike koji razumiju smisao poviesti.
To je dar Božji, kao što je to dar slikanja, pisanja, pjevanja…jer, poviest je preozbiljna stvar da bi se prepustila izključivo povjestnicima. I tu je ključ, to je stožerna točka obstanka nacije – ovladavanje vlastitom poviestću i dodao bih – jezikom, kojim komuniciramo tu poviest svojim potomcima, prenostimo kolektivno pamćenje, kao što prenosimo svoje osobno sinovima, unucima. Ovladati vlastitom poviestću, jer to nas vodi Istini, a Istina je jedna i ona nas vodi prema njenom izhodištu i odgovoru na pitanje – Tko je Istina? Tu je tragedija povjestnika koji pita – što je istina? Ako upitamo Tko je istina?, odgovor se nameće sam po sebi i ulazite u milost spoznaje stvari. Spoznati, znači biti u milosti Krista. Biti u milosti Krista znači pobietiti u ratu u kojem vam svi analitičari, stručnjaci, geostratezi, prognoziraju siguran i brz poraz. Što nam je, dakle, činit? Za početak, izkopajmo ratne krunice, one koje su ostale zaboravljene u ratnim odorama, koje smo nosili oko vrata i bili u milosti Krista s kojim smo pobiedili. Odbacimo lažne savjete o čuvanju dostojanstva, mirnom rješavanju problema u stilu  “stavimo glave skupa”. Ne mogu sve glave skupa, neke će trebat i razbit.
Da smo ‘91. poštovali demokratsku proceduru, zaista, stručnjaci, analitičari, geostratezi i ostali mudri pozemljari bili bi u pravu. Ali sloboda se ne osvaja demokratskom procedurom. Kada je ugrožen goli obstanak naroda on ima pravo posegnut i za pravednom silom. I ovo je taj trenutak kad je dopušten svaki oblik javnog neposluha, odpora, sve do uporabe sile protiv nenarodnog demokratskog režima. Demokracija je ugodjena tako da se uviek na vlasti instalira ista klika podieljena u različite stranke, to nam je sada valjda jasno, zato ljudi ne znaju kome bi na izborima dali glas.
Gibanja su počela, jasno je i koja su gibanja zdrava, nacionalističko-oslobodilačka, a koja su zavaravanje i obmana. Zašto se sada braniteljima ne pridruže t. zv. fejsovci, lončari s Cvjetnog, studenti, intelektualci, sindikati? Hrvati će sazriet, nema sumnje, nacionalno biće će ojačat, ali još se čeka glava spasonosnog pokreta. Hoćemo li čekat Gotovinu, Markača, Praljka? Ili će zdrav nacionalistički oslobodilački instinkt iznjedrit neko novo ime?
Neka vam je blagoslovljen ovaj hrvatski Uzkrs, napose neka je blagoslovljen našim uznicima generalima i braniteljima ma gdje im uze bile!

Andrija Mažić
Sisak
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE