(H)RASTIMO ZAJEDNO

(H)rastimo zajedno

Ovih sam dana zanimio, kao majka nad odrom sina jedinca. Već neko vrijeme  ne mogu do kraja, ono što me najviše zanima, ni gledati, ni slušati, ni o tome pričati. Zahvaljujući samo dragom Bogu nisam počeo sam sa sobom razgovarati i još uvijek mogu pisati.
Slobodan Praljak, Dario Kordić, Ante Gotovina
Slobodan Praljak, Dario Kordić, Ante Gotovina
Ne znam što me više boli – sadašnjost, prošlost ili naslućujuća budućnost mene, mog naroda i države, odnosno jadi Hrvata u RH ili muke Hrvata u BiH. Nakon što sam, i što smo, toliko lijepog i ružnog doživili i proživili, mi Hrvati, u zadnjih dvadeset godina, nad cijelom našom nacijom, u sa dvije države razdijeljenom Domovinom, nadvila se je oluja zla moćnih svjetskih Crnosila.
U Beču, 9. srpnja 1991. godine, oni su naredili: njihova jugotvorevina se ne smije raskopati, niti se država Hrvatska smije obnoviti. Bio je to nalog, ne takozvane nego stvarne Jedinstvene svjetske vlade ondašnjoj hrvatskoj Vlasti. Neki domaći izdajnici su odmah prihvatili nalog, kao zdravo za gotovo, neki 1994. a većina tek od 2000. na ovamo. Pravi hrvatski domoljubi i rodoljubi, branitelji hrvatstva i Hrvatske, nisu htjeli ni čuti za taj nalog masonskih Crnosila, nego su nastavili osamostaljivati i oslobađati Hrvatsku od skoro osamdesetogodišnje srpske okupacije.
I evo nas, dvadeset godina nakon oslobođenja,  tu gdje jesmo: s državom a bez nje, napadnuti a proglašeni napadačima, žrtve a proglašeni zločincima, optuženi da smo vlastitu Domovinu podijelili mi a ne oni u Berlinu, Versaju, Jalti, Londonu i Dejtonu, oslobođeni a okupirani…
Odmah na početku devedesetih javno sam ukazivao na neke velike  propuste naše Vlasti, pitao, pred kamerama, čak i predsjednika Tuđmana zašto moramo oslobađati oslobođeno i dokazivati dokazano. Nažalost, nije me se, kao i mnoge druge Hrvatske željne Hrvate, dostatno ozbiljno shvaćalo. Zato me danas još više boli ono što često doživim na svojim javnim političkim nastupima: Dobro ste Vi onda pisali i govorili. Ma kad će već jednom većina na vrijeme priznati manjini, pojedincu, da je u pravu?
Nedavno sam čuo jednog predstavnika neregistrirane kompromiserske i kompromiterske stranke kako izgovara rečenicu, koja Hrvatu oduzima volju za život u svojoj koliko toliko samostalnoj državi: Kordić, Norac, Glavaš, Markač, Gotovina – gotovo. Spreman i fizički se obračunati, kad sam to čuo, zgrmio sam na nj: E nije gotovo kad je gotovo, nago je gotovo kad mi kažemo da je gotovo; spontano sam parafrazirao pokojnog hrvatskog pjevača Tomu Bebića. Tko ste to vi, upitao me je kompromi(ter)ser?Odgovorio sam mu: svi mi koji smo na bilo koji način sudjelovali u obnavljanju hrvatske Države  a živi smo i zdravi, svi mi koji znamo da se dobro mora s pomoći Božjom braniti da bi opstalo, svi mi koji znamo da opet oni imaju našu Državu – a oni nisu samo bivši udbaši i istinski komunisti, nego i kosovci a navlastito angloamerički kursisti…; i pozvao sam ga da se pokaje za svoje grijehe, dok još ima vremena, i pridruži se, radi osobnog i općeg dobra, novom hrvatskom Pokretu (stranci, udruzi), koji je izišao u javnost u dvanaest i pet. Bolje ikad nego nikad.
Samo s pomoći Božjom, mi Hrvati, imamo još uvijek dovoljno vremena da ostanemo i opstanemo u svojim zemljama koje nastanjivamo od stoljeća sedmog. A to ne možemo ako nismo većina složni. Danas nam je zajedništvo potrebnije nego 1990. jer imamo posla s opasnijim neprijateljem, koji je  okupator ne samo tla i kruha, nego i duha. Znajući da smo kao narod skloni redu, poslušnosti vođi, hijerarhiji, novi a stari naši neprijatelji svakodnevno medijski i uživo razapinju naše najodvažnije i najhrabrije pojedince, razapinju zapravo na neki način cijelu hrvatsku naciju.
Jučer su radi Hrvatsku robijali Zrinski, Frankopan, Pavelić, Tuđman, Bušić…, a danas iz istih razloga robijaju Kordić, Norac, Glavaš, Markač, Gotovina… Kao da nam Crnosile žele poručiti: Hrvati, dok se ne rastanete od želje za samostalnom državom, dok se ne rastanete od sebe, dok vam okrugli pečat, kao simbol svega državnog, ne raskopamo – stalno će netko od vaših najistaknutijih vođa visiti razapet na križu.
Opstat nam je ili propast, braćo Hrvati! Ima i treće rješenje: biti fluid, hibrid, nešto između. A to između po knjizi Otkrivenja (3,16) glasi: Ali jer si mlak, i nisi ni studen ni vruć, ispljunut ću te iz svojih usta. Ovaj,  dvadeset stoljeća star zapis  svetog Ivana posebno bi  danas trebao djelovati na nas Hrvate. Naime, došlo je vrijeme da moramo oslobađati oslobođeno, obnavljati obnovljeno, dokazivati dokazano – zapravo moramo, dok dišemo, moći uvijek ispočetka da nam identitet ne pretvore u cijelosti u entitet. Kao na dan prosvjeda u Zagrebu(16.14.2011.) protiv sotonističke presude našim braniteljima, časnicima i generalima, Markaču i Gotovini, svi zajedno H(rastimo) u jedinstvu s Bogom da ne bi opet postali tuđincu robom.


Marko Matić
1 komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE