"BIT ĆETE MI SVJEDOCI"

Ivana Pavla II. će proglasiti blaženim 1. svibnja u Rimu

Papa Ivan Pavao Drugi
ZAUVIJEK U NAŠIM SRCIMA
Djetinjstvo i mladost
Rodio se 18. svibnja 1920. u mjestu Wadowice [2] u Poljskoj. Rodio se baš na dan, kada je poljski maršal Józef Piłsudski u Prvom svjetskom ratu osvojio Kijev i pobijedio u borbi sa Sovjetskim Savezom. To je bila prva pobjeda poljske vojske nakon više od 200 godina i važan događaj, koji je doveo do slobode i samostalnosti Poljaka. Po maršalu dobio je srednje ime Józef. Otac, poručnik Karol Wojtyla sa suprugom Emilijom rođenom Kaczorowski, učiteljicom porijekom iz Litve, imao je dva sina - Edmonda i Karola. Kada je malom Karolu bilo osam godina umire mu majka [3], a tri godine kasnije i stariji brat Edmond, a sestru Olgu nikada nije ni upoznao, jer je umrla prije njegova rođenja. U osnovnoj školi dobio je nadimak - Lolek. Zvali su ga i Lolus. Bio je vratar u rodnim Wadowicama u katoličko-židovskoj nogometnoj momčadi. Nastupao je i u kazališnim predstavama. Lolek se već u gimnaziji počinje angažirati u Crkvi - bio je predsjednik mjesnog ogranka katoličke organizacije mladih Marijina legija. Svaki dan je išao na svetu misu, pohađao je vjeronauk i čitao Bibliju. Do njegove 25. godine umrli su mu roditelji, brat, sestra i dio prijatelja i rođaka. Njegovoj majci u djetinjstvu također su rano umrli majka, braća i sestre.
U to se doba bavio i sportom - skijanjem, klizanjem, planinarenjem i nogometom, gdje je u pravilu bio vratar. Volio je i plivanje, višednevne izlete, spuštanje kanuom i vožnju biciklom. Od osnovne škole bavio se glumom u raznim kazališnim skupinama. Godine 1938. maturira s odličnim uspjehom nakon čega seli s ocem u Krakov. Prvi put se zaposlio kao pomoćni kuhar na gradilištu neke ceste. U to doba dvoumi se između glumačke karijere i studija filozofije s jedne, te svećeničkog poziva s druge strane. Iste godine Lolek se ipak odlučuje za Filozofski fakultet u Krakovu. Zajedno s poznatim poljskim piscem Juliusom Kidrinkim u tom gradu osniva kazalište. Ne zanemaruje ni Crkvu, te uskoro postaje predsjednik podmlatka vjerske organizacije Žive krunice. Kada su 1939. godine Nijemci umarširali u Poljsku Lolek ilegalno nastavlja studij i širi pacifističke ideje, tvrdeći kako se otpor nacistima može i mora pružiti bez oružja. Da bi se prehranio, radi u kamenolomu i tvornici sode. Imao je dvije prometne nesreće, udario ga je automobil i drugi put kamion.
Svećenik i biskup
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/3/3e/Karol_Wojtyla-Krakow.jpg/200px-Karol_Wojtyla-Krakow.jpg
http://bits.wikimedia.org/skins-1.17/common/images/magnify-clip.png
S prijateljima, dok je bio kapelan krakovske crkve sv. Florijana
Nakon što mu je 1942. godine umro otac počeo je razmišljati o studiju teologije. [4] Kada su Poljsku okupirali nacisti, sveučilišta su zatvorena, a profesori odvedeni u logore ili ubijeni. Sudjelovao je u osnivanju Rapsodijskog kazališta u Krakovu, koje je djelovalo u ilegali. Organizirali su predstave u podrumima i riskirali hapšenja. Da preživi radio je kao radnik kamenorezac i kasnije u tvornici kemikalija. Na njega je utjecao Jan Tyranowski, kada je prisustvovao sastancima molitvene grupe "Živa krunica". S Tyranowskim je u slobodno vrijeme raspravljao o vjeri, Bibliji i djelima sv. Terezije Avilske i sv. Ivana od Križa. Dvije godine razmišljao je, da postane svećenik. Krakovski nadbiskup Adam Sapieha primio ga je tajno u bogosloviju. U zoru bi pomagao nadbiskupu na sv. misi, koje su se tajno održavale, zatim bi odlazio na posao u tvornicu kemikalija. Popodne je učio i slušao predavanja. Navečer je imao kazališne probe. Godine 1944. udario ga je automobil i bio je u bolnici. Iste godine, njegovo se ime pojavilo na listi osoba, koje traže nacisti. Skrivao se pet mjeseci u podrumima biskupske palače [5]. Diplomirao je 1. studenog 1946. godine. Biskup ga zaređuje 1. studenog, nakon čega odlazi u Rim na dvogodišnji studij na dominikanskom sveučilištu Angelicum. Doktorira na temu Pitanje vjere kod svetog Ivana od Križa, te se 1948. godine vraća u Poljsku, u selu Niegowice, gdje obavlja poslove župnika.
Bio je i kapelan krakovske crkve sv. Florijana, a od 1954. na Katoličkom sveučilištu u Lublinu predaje etiku. Organizirao je planinarske ture za mlade. Pokrenuo je bračno savjetovalište, koje je bilo vrlo uspješno. Iskustva je kasnije objavio u knjizi "Ljubav i odgovornost" u kojoj je pisao o katoličkoj seksualnoj etici. Ta knjiga privukla je pozornost pape Pavla VI. Kada je pripremao encikliku Humanae Vitae, koristio je dijelove njegove knjige.
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/89/Karol_Wojtyla-wikary_w_Niegowici.jpg/200px-Karol_Wojtyla-wikary_w_Niegowici.jpg
http://bits.wikimedia.org/skins-1.17/common/images/magnify-clip.png
Kao župnik u mjestu Niegowice.
Krakovski biskup postao je 1958. godine [6], a pet godina kasnije papa Pavao VI. imenovao ga je nadbiskupom. Kardinalski šešir dobiva 1967. kao najmlađi u Zboru kardinala. Živio je skromnim životom. Najviše vremena posvećivao je vjernicima i volio je izlete u planine. Družio se s prijateljima iz škole.
Sudjelovao je na Drugom vatikanskom saboru u nastanku enciklike Gaudium et spes [7], na dokumentu "Dignitatis humanae" i "Inter mirifilia", prvi je o vjerskim slobodama, a drugi o medijima. Iskustva je opisao u knjizi "Izvori obnove" iz 1972. godine. To je jedinstvena knjiga, jer jedini aktivni sudionik, koji je napisao knjigu o tome.
Komunističke vlasti prihvaćale su ga puno više, nego druge biskupe u Poljskoj, jer su smatrali, da će s njime lakše surađivati i da on nema toliko tvrde stavove koliko drugi. Ostvarivao je sve što je planirao, dobivao je dozvole za gradnju crkvi, dopuštenje za održavanje procesija, dozvole za ređenje svećenika koji su djelovali i u Čehoslovačkoj i sl. Rekao je, da se ne boji komunista, već da se oni boje njega. Papa Pavao VI. pozvao ga je 1976. godine, da bude predavač u Rimu za vrijeme korizme. Izazvao je pozornost svojim govorima i izlaganjima, došlo ga je slušati mnogo ljudi. Govorio je o važnosti Isusa u spasenju, o ljudskim pravima, bioetici, dostojanstvu svakog čovjeka i o osobnim iskustvima. Predavanja su objavljena u knjizi. Bio je osobni izaslanik pape Pavla VI. na Međunarodnom euharistijskom kongresu u SAD-u povodom 200. obljetnice američke nezavisnosti. U Poljskoj postigao je veliki uspjeh u Nowoj Huti. Taj grad sagradili su komunisti po komunističko-ateističkim načelima. Željeli su pokazati, da čovjek može živjeti bez Boga. Karol Wojtyla sa suradnicima potajno je radio na evangelizaciji 200.000 stanovnika Nowe Hute, dok konačno 1977. nije sagrađena katolička crkva.
Važni događaji u njegovom životu uvijek su bili uz prisutnost patnje. Prije nego je postao svećenik, umro mu je otac. Kad je postao kardinal, njegov prijatelj doživio je prometnu nesreću, u kojoj je izgubio ruku, a kada je postao papa, njegov prijatelj biskup pretrpio je moždani udar. Jednom je izjavio, da su ga smrti bliskih osoba i roditelja oslobodile od obiteljskih odgovornosti, a preko patnji dobivao je dodatnu energiju u svećeničkom radu.
Papa
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/9/90/Pope_John_Paul_II.jpg/200px-Pope_John_Paul_II.jpg
http://bits.wikimedia.org/skins-1.17/common/images/magnify-clip.png
Na Trgu sv. Petra tijekom audijencije 1985. godine.
Kardinalska je konklava Karola Wojtylu izabrala za papu (264. po redu) 16. listopada 1978. godine. Bilo je to prvi puta nakon 456 godina, da papa nije bio Talijan. Želeći ipak naglasiti politiku kontinuiteta Karol uzima ime Ivan Pavao II, a svoju prvu misu 22. listopada na trgu Svetoga Petra započeo je riječima: "Non abbiate paura! Aprite, anzi, spalancate le porte a Cristo! Alla sua salvatrice potestà aprite i confini degli stati, i sistemi economici come quelli politici, i vasti campi di cultura, di civiltà, di sviluppo. Non abbiate paura! Cristo sa cosa è dentro l'uomo. Solo lui lo sa!" ("Ne bojte se! Štoviše, širom otvorite vrata Kristu. Otvorite Njegovoj spasiteljskoj vlasti granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, uljudbe, razvitka. Ne bojte se! Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna!").
Papa je u svom pontifikatu obnovio papinstvo, odredio smjer Crkve u 21. stoljeće, dao hrabri odgovor na niz moralnih pitanja, sudjelovao je u mirovnim inicijativama, zalagao se za unaprijeđenje odnosa sa Židovima i muslimanima. Zalagao se za pravdu, zajedništvo i solidarnost na temeljima Evanđelja, za osjetljivost prema slabima i nemoćnima, za pravo čovjeka na rad i sudjelovanje u demokratskom odlučivanju. [8]
U samoj Katoličkoj Crkvi je, tijekom pontifikata Ivana Pavla II., došlo do značajnih ustrojbenih i doktrinarnih promjena. Ukratko, duh svježine i liberalizma koji je zapljusnuo Crkvu u doba reformi Ivana Pavla I., i zasigurno djelovao okrijepljujuće u šezdesetima i u početku sedamdesetih, s vremenom je dao dvojbene rezultate: duhovna praznina post-modernih društava, začinjena sinkretizmom "spiritualnoga supermarketa" koji je obilježio europska i sjevernoamerička društva koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih, signalizirali su splašnjavanje zamaha i ograničenost dosega liberalnoga modela. Novi je papa stoga napravio vidljiv zaokret prema afirmaciji konzervativnih stajališta, simultano ih kombinirajući s izuzetno prodornim medijskim nastupom, što je u konačnici rezultiralo ekspanzijom svjetskoga utjecaja Katoličke crkve u doktrinarno i praktički ortodoksnom ruhu.
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/1/1c/Pope_John_Paul_II_11_06_1987_01edited.jpg/200px-Pope_John_Paul_II_11_06_1987_01edited.jpg
http://bits.wikimedia.org/skins-1.17/common/images/magnify-clip.png
Tijekom posjeta Poljskoj 1987. godine.
Novi papa obilato se služio dostignućima suvremenog svijeta - od bankovnog računa do mlaznog aviona. Prvi je papa koji je poslao e-mail. Bila je to poruka Crkvi u Oceaniji 22. studenog 2001. godine. Vidio je internet kao mogućnost evangelizacije. Liberalni ga teolozi ipak drže antimodernistom. Neki od razloga su i to što je svojedobno pobačaj izjednačio s holokaustom, a među teške grijehe uvrstio je predbračni seks, masturbaciju i pijanstvo. Također je bio žestoki protivnik zaređivanja žena i ukidanja celibata. Prije nekoliko godina 160 srednjoeuropskih teologa sročilo je tzv. Kölnsku izjavu, u kojoj ga optužuju za srednjovjekovno i autokratsko ponašanje. U Izjavi se, između ostalog, kaže: Sada ponovo imamo papu čiji je profil pretkoncilski, koji ne poznaje kolegijalnost i pokušava nametnuti svoju osobnu misiju.
Proglasio je novih 1338 blaženika i 482 novih svetaca. To je više od svih papa prije njega zajedno, koji su proglasili ukupno 302 sveca. Među svetima su i Hrvati Leopold Mandić i Marko Križevčanin, a među blaženima Alojzije Stepinac, Ivan Merz i Marija Petković. Među poznatijima koji su proglašeni svetima i blaženima su: bl. Majka Terezija iz Calcutte, sv. Josemaría Escrivá, bl. Martin Slomšek kao prvi Slovenac blaženik, bl. Ceferino Gimenez Malla mučenik iz Španjolske kao prvi Rom blaženik, sv. Juan Diego, prvi Indijanac proglašen svetim i dr.
Na deset je konzistorija imenovao novih 231 kardinala i zaredio 321 biskupa. Među njima ima i Hrvata. Tako je Vinko Puljić proglašen kardinalom 1994., a Josip Bozanić 2003. Papa je imao je 1165 općih audijencija u Rimu, na koje je došlo više od 17 milijuna ljudi.
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/e/e9/John_Paul_II_George_W._Bush_July_2001.jpg/200px-John_Paul_II_George_W._Bush_July_2001.jpg
http://bits.wikimedia.org/skins-1.17/common/images/magnify-clip.png
U doba kada je Ivan Pavao II. preuzeo pontifikat, Katolička Crkva je brojala oko 760 milijuna vjernika, s dosta sivom perspektivom zbog raširene negativne percepcije. U vrijeme njegove smrti, katolika je po najkonzervativnijim procjenama, bilo oko 1,1 milijarda (možda i 1,2). Crkva je prevladala islamski izazov u subsaharskoj Africi i tamo je rastuća religija (postotak porasta je oko 42% u 2003. godini), ostavši nedvojbeno najbrojnijom religijom na svijetu (sunitski islam, broji oko 950 milijuna pripadnika). Među svim svjetskim konfesijama jedino je Katolička Crkva poznata po velikom broju preobraćenika iz redova teologa, dok nije poznat slučaj iole značajnijega katoličkog filozofa, teologa ili kakvog drugog eminentnoga vjerskog službenika koji bi postao preobraćenikom na neku drugu inačicu kršćanstva, ili bilo koju drugu religiju. Katolička Crkva ostaje, u poredbi s ostalim konfesijama, nesporno dominantnim utjecajem i nazočnošću u općoj kulturi zapadnih zemalja, od obrazovnoga sustava na svim razinama do snažne vidljivosti u popularnoj kulturi.
Za vrijeme pontifikata, često je bio bolestan. Nije volio dugo biti u bolnici i na bolovanju. Čim mu je bilo bolje, nastavio bi s dnevnim obavezama. Nakon atentata na njega 1982. godine, bio je na operaciji koja je trajala 5 sati. Nakon dvadesetak dana napustio je bolnicu, ali se uskoro vratio, zbog komplikacija. Godine 1992., javno je tijekom nedjeljnog govora rekao, da ide bolnicu. To je bio prvi put, da je neki papa najavio svoj odlazak u bolnicu. On je i prvi papa za kojeg je zabilježeno, da je za vrijeme pontifikata bio na više od jedne operacije. Kirurzi su mu odstanili benigni tumor na debelom crijevu 1992. godine. Slijedeće godine iščašio je desno rame, a godinu kasnije bedrenu kost u kuku. Nastojao je biti što kraće u bolnici. Dobio je protezu u kuku 1994. godine. Operiran je ponovno na debelom crijevu i trbuhu 1996. godine. Nosio je i slušni aparat. Dugi niz godina bolovao je od Parkinsonove bolesti. Ruke su mu se tresle, teže je govorio, imao je problma u držanju usana i lica. Od 2003., imao je problema s čitanjem teksta i sve teže je govorio. Nije volio da mu netko pomaže, dok to nije sam zatražio, a to je činio rijetko. Nastojao je obavljati svoju dužnost, usprkos bolovima i poteškoćama, a zahtjeve za umirovljenjem, odbacivao je i govorio, da Isus nije sišao s križa.
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/89/Hochschule_beim_Papst_-_17.5.2002.jpg/200px-Hochschule_beim_Papst_-_17.5.2002.jpg
http://bits.wikimedia.org/skins-1.17/common/images/magnify-clip.png
Papa u posjetu teološkom učilištu u Rimu 2002. godine.
Što se tiče brakova među homoseksualcima, a koji bi imali "blagoslov" Crkve, papa se tomu oštro protivio, u skladu s biblijskom, patrističkom i općom vjerskom tradicijom. Slična je i problematika zaređivanja žena za svećenice. Ljudska povijest pokazuje da su žene kao vjerske službenice (ne kao redovnice) postojale tek u rijetkim društvima (npr. u drevnoj Mezopotamiji), dok postojeće velike religije ne poznaju takve situacije. Papa Ivan Pavao II. potvrdio je tradicionalno stajalište o celibatu, no, u praksi tolerirajući bračni status oženjenih svećenika koji su prešli u katoličko svećenstvo iz raznih protestantskih sljedbi.
Papa je imao jasne i beskompromisne stavom o gorućim svjetskim pitanjima, kako političkim (težak financijski i društveni položaj većega dijela Azije, Afrike i Latinske Amerika, razni ratovi, sukobi, te oblici nesnošljivosti-od rasizma do vjerskoga fanatizma) ili znanstvenim/ideološkim (stav prema marksizmu, darvinizmu, raznim svjetonazorima od egzistencijalizma i scijentizma do relativizma i skepticizma), tako i društvenim (pobačaj, eutanazija, smrtna kazna, radikalniji genetski pokusi i preoblike).

Molio je oprost za strahote učinjene u ime Katoličke Crkve, oprost zbog ponašanja Crkve prema ženama, od lova na vještice do njihove potčinjenosti. Službeno je rehabilitirao Galileja Galileja, kojeg je Crkva osudila, zbog teorije heliocentričnog sustava. Ispričao se i protiv zločina nad domorocima te Židovima. U Auschwitzu klenuo je njima u spomen. Borio se protiv antisemitizma. Prvi je papa koji je posjetio sinagogu. To je bilo u Rimu 1986. godine. Za vrijeme posjeta Siriji, postao je prvi papa, koji je boravio u džamiji. Propovijedao je i u jednoj evangeličkoj crkvi.
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/c/c3/Johano_Pa%C5%ADlo_la_2-a_kaj_la_Esperanta_Meslibro_004.jpg/200px-Johano_Pa%C5%ADlo_la_2-a_kaj_la_Esperanta_Meslibro_004.jpg
http://bits.wikimedia.org/skins-1.17/common/images/magnify-clip.png
Papa prima lekcionar i misal na esperanstkom jeziku.
Prvi je papa, koji je bio na stadionu na nogometnoj utakmici. Primio je u audijenciju mnoge sportaše, među kojima i igrače HNK Hajduka, Diega Maradonu, Rogera Millu, Roberta Baggija, Gorana Ivaniševića i druge. Popeo se na Mont Blanc, najviši planinski vrh Europe, 1986. godine s talijanskim planinarima. Blagoslovio je nogometni stadion u Rimu uoči Svjetskog nogometnog prvenstva 1990. godine.
Prilikom prve posjete Hrvatskoj sa zagrebačkog hipodroma Ivan Pavao II. poručio je: "Misao s nostalgijom leti u vrijeme kada su u ovim krajevima svi vjernici bili u punom zajedništvu. Vjera mora ponovo postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim krajevima. Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom te u Srbiji utječe u Dunav. Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i narodi koje one povezuju."
Atentat
Dana 13. svibnja 1981. godine na blagdan Gospe Fatimske, Ivan Pavao II. vozio se u otvorenom papamobilu i rukovao se s brojnim vjernicima. [9] Bilo je 17h 17 min. prije opće audijencije srijedom. Turčin Mehmet Ali Ağca pucao je pištoljem iz blizine i ranio papu u trbuh, kažiprst i desni lakat. Ali Ağca pripadao je turskoj ekstremističkoj organizaciji "Sivi vukovi". Papa je prebačen u kliniku Gemelli. Na putu do nje, bio je pri svijesti, a u klinici je izgubio svijest. Operacija je trajala oko pet sati. Papa je preživio atentat, ali je kasnije imao ozbiljne zdravstvene posljedice. Nije otkriveno tko je stajao iza atentata. Ali Ağca osuđen je u Italiji na doživotni zatvor. Pomilovao ga je talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi 2000. godine. Nastavio je služiti zatvorsku kaznu u Turskoj do siječnja 2010. [10], jer je prije atentata na papu ubio vlasnika novinske kuće.
Papa je posjetio Ali Ağca u zatvoru 1983. godine i sve mu oprostio. Razgovarali su tiho pa se ne zna sadržaj razgovora.
Papa je atentat povezao s Gospinim ukazanjem u Fatimi 1917. U trećoj fatimskoj tajni, govori se o stradanju čovjeka u bijelom, a atentat se dogodio baš na dan Gospe Fatimske 13. svibnja. Godinu dana nakon atentata, papa je posjetio svetište Gospe u Fatimi u Portugalu. U Gospinu krunu stavio je jedan od metaka, kojeg su liječnici izvadili tijekom operacije.
Bilo je još atentata na papu, koji nisu uspjeli. Pokušani su atentati na ma 1981. godine, u Fatimi 1982. godine, u Sarajevu 1997. godine te još nekoliko njih.
Smrt i pogreb
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/d/dd/Body_of_John_Paul_II_Daniel_Scioli.jpg/250px-Body_of_John_Paul_II_Daniel_Scioli.jpg
http://bits.wikimedia.org/skins-1.17/common/images/magnify-clip.png
Ivan Pavao II. na odru
U veljači 2005. godine, završio je u bolnici Gemelli zbog dišnih poteškoća i gripe. Veći dio svog pontifikata bio je bolestan. Imao je Parkinsonovu bolest od početka 90.-ih. Papa Ivan Pavao II. preminuo je 2. travnja 2005. godine u 21.37h. Njegova posljednja riječ bila je "amen". U času smrti uz njega je bio njegov osobni tajnik Stanislaw Dsiwisz. Oko 50.000 vjernika okupilo se na Trgu sv. Petra i molilo za papu. Kao protivnik eutanazije, strpljivo je podnosio tegobe bolesti i umro u miru prirodnom smrću.
Papino tijelo bilo je izloženo u dvorani Klementina Apostolske palače u Vatikanu, a nakon toga je izloženo u Bazilici sv. Petra. Pohodilo ga je oko 4 milijuna hodočasnika. Njegovo tijelo položeno je u lijes od [[čempres]ovine na dan pokopa 8. travnja 2005. godine. Lice mu je prekriveno bijelim svilenim velom. U lijes je stavljena olovna tuba s njegovom biografijom i medaljama, koje su objavljivane na svaku godišnjicu njegovog pontifikata. Lijes je nosilo 12 muškaraca, koji su bili službenici Apostolske palače. U procesiji prema glavnome oltaru krenulo je 140 kardinala. Pogrebnu misu predvodio je kardinal Joseph Ratzinger. Na početku pogrebnih obreda, zazvonila su zvona s katoličkih crkvi širom svijeta. Na ispraćaju bilo je oko 2 milijun hodočasnika, 180 državnih izaslanstava, 44 predsjednika država i 25 premijera. [11] U hrvatskoj delegaciji bili su tadašnji predsjednik Stjepan Mesić i premijer Ivo Sanader. Sanader je posljednji državnik, kojeg je papa primio prije smrti. U Hrvatskoj su 4., 5. i 8. travnja 2005. bili dani žalosti. Povodom papine smrti, Paragvaj je proglasio 5 dana žalosti, Kostarika 4 dana, Italija, Kuba, Čile, Hrvatska i Portugal 3 dana žalosti, Kosovo 2 dana, a Peru dan žalosti.
Sućut povodom smrti pape izrazili su među ostalima i Dalaj Lama, Ruska Pravoslavna Crkva, službena Kineska Katolička Crkva koju ne priznaje Vatikan, kubanske vlasti i talibani koji su izjavili da je papa Ivan Pavao II. imao uspjeha u zaustavljanju progona muslimana. [12]
Po gradu Rimu bilo je postavljeno oko 25 videozidova s kojih se mogao pratiti pogreb. U izravnom televizijskom prijenosu pogreb je pratilo oko 3 milijarde ljudi diljem svijeta. Pojedini dijelovi mise, služili su se na 9 različitih svjetskih jezika. Papino tijelo pokopano je ispod Bazilke sv. Petra u Vatikanskim špiljama jako blizu groba sv. Petra. Tamo je bio pokopan papa bl. Ivan XXIII., dok nije proglašen blaženim pa mu je lijes premiješten na drugo mjesto uz ostale pape koji su progašeni svetima i blaženima. Iznad groba nalazi se kip Bogorodice s djetetom, rad hrvatskog kipara Ivana Duknovića iz Trogira iz 15. stoljeća. Na pokrovu lijesa je križ i grb pape Ivan Pavla II.

Proglašenje blaženim Ivana Pavla II.
u nedjelju 1. svibnja 2011.
na Trgu Sv. Petra u Vaticanu 
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE