IMAJU LI SE HRVATI PRAVO NADATI?

Imaju li se Hrvati pravo nadati?
Imaju li se Hrvati pravo nadati? Ovih dana mi je u mislima Japan. Pratili smo svi novinske izvještaje koji govore Ovih dana mi je u mislima Japan. Pratili smo svi novinske izvještaje koji govore o strašnoj tragediji koja je pogodila zemlju izlazećeg sunca. Jedan moj poznanik je toliko zatečen time što se dogodilo na istoku našeg planeta da mi je večeras ispričao cijelu jednu priču koja me još dodatno mislima vratila u Japan. Spomenuo je, između ostalog, kako je to zemlja vrijednih, poštenih, marljivih – jednom riječju dobrih – ljudi. Reče kako oni uvijek obilato pomognu svima onima koji su potrebni bilo kakve pomoći. Tako je poznato da su Japanci jedni od najvećih ulagača i humanitaraca u različitim nerazvijenim dijelovima svijeta, pa i u našoj državi. Također, dobro je spomenuti da Japanci nisu humanitarci koji čim nešto dadnu, traže da im se vrati s kamatama u obliku šuma, voda i ostalih prirodnih resursa.

Piše: Antonio Musa


Na prvi pogled, ako se vratimo samo 20-ak dana unatrag, mogli bismo reći kako je Japan najsretnija nacija na svijetu. Imaju i u duhovnom i u materijalnom smislu jako puno. Ljudi su koji su tehnološki daleko ispred ostatka svijeta. Imaju uređeno društvo u kojem se zna tko što radi, kada, koliko i na koji način. Ljudi su čiji su političari iskreni, pošteni i nadasve odgovorni (nama u BiH možda zvuči nepojmljivo). Ja bih dodao da kod Japanaca volim to što poštuju tuđe pa makar se i ne slagali s time. Recimo tako, jedna od prihvaćenijih filozofija života u Japanu je filozofija kršćanskog sveca Franje iz Asiza. To govori o širini pogleda naroda Japana. I takav jedan narod stvarno ima sve ljudske (a i Božje) predispozicije da bude sretan. I bijahu Japanci sretni. Ali priroda se okrutno poigra s njima i dovede ih u stanje ovakvo kakvo jest.

Što hoću reći? Prije par dana reče mi moja baka: Sinko, Bogu vala da mi živimo ovde di živimo. Vidiš jada tamo po svitu. Ovde požar, ovde potres, ovde poplava. U nas otkad ja znam za se nikad nikakva zla, a da nije došlo od ljudske ruke. Zato sinko, voli ovaj komad zemlje i budi Bogu zahvalan što živiš baš ovde. Moram priznati, životna filozofija starih ljudi s kojima živim i koje susrećem uvijek me iznova fascinira. Ta neka volja za životom, koja proizlazi iz jedne  ljudske zahvalnosti na svemu onome dobrome, jedan je dobar primjer i meni. Što je još važnije, jedno je dobro nadahnuće. Jer, od primjera i nema velike koristi ukoliko ne nadahne pojedinca da slijedi taj primjer. Meni je moja baka trajni primjer i nadahnuće.

Da budem Bogu zahvalan što živim ovdje gdje živim? Hm… Moram priznati, pomalo to ironično zvuči. Bez obzira koliki domoljub, rodoljub, lokal patriot – ili bilo što slično – čovjek bio, nije lako biti zahvalan na ovome što imam. Volim ja svoj hercegovački kamen, ali hoću li se kamena najesti kad ogladnim? Mogu li kamenom nahraniti svoju gladnu djecu koja su gladna jer ja nemam posla, ili jer ga imam ali ne primam plaću za nj? Trebam li ja biti zahvalan na ovako uređenoj državi, u kojoj se mene kao pripadnika jednog nazovi konstitutivnog naroda potpuno ignorira i želi me se dovesti u status manjine? Trebam li biti zahvalan na javnoj televiziji koja me prozva fašistom samo zato jer sam građanin maloga grada na rijeci Lištici? Biti zahvalan zato što mene i moj narod predstavljaju oni koji ne zadobiše niti trećinu glasova moga naroda? Biti zahvalan jer je 'legitimni' predstavnik moga naroda onaj koji je zaslužan što je toliko mojih poznanika često i gladno jer im nije isplatio plaće? Trebam li biti zahvalan na državi koja, u suradnji sa svojim svjetskim suradnicima, cijelu jednu pravednu borbu (koje li ironije? borbu koja je i sačuvala tu državu) želi proglasiti zločinačkim pothvatom? Trebam li biti zahvalan na Crkvi koja je posvađana? Na svećenicima koji su u službi onih što tlače izbornu volju mojega naroda? Trebam li biti zahvalan na obrazovanju koje mi nudi mrvice? Biti zahvalan na kulturi koja je često više nekultura? Trebam li biti zahvalan na društvu u kojem više vrijedi laž –nego istina, mržnja – nego poštovanje, prevara – nego riječ? Trebam li biti zahvalan? I smijem li izgubiti nadu u bolje sutra?

Po logici moje bake u zahvalnosti se trebam nadati boljoj sutrašnjici. Teško je to. Jer, kako biti zahvalan na svemu nabrojanom i čemu se nadati? Ne produžuje li nada samo još više ovu patnju? Hrvatski narod, izvaran od politike, kulture, društva općenito čini mi se više ne vidi ni smjera ni puta. Ljudi koji su stvarali i branili Domovinu robijaju i bivaju zatvoreni od onih koji su ih napadali. Naša zbilja u BiH još je tužnija. Agonija u kojoj se naš narod nalazi traje sve duže i sve je bolnija. Doduše, u posljednje vrijeme okupio se jedan nacionalni politički blok i zajedno krenuo u borbu za ostatke hrvatstva na ovim prostorima. Želim vjerovati da to ovaj put rade radi općeg, a ne osobnog dobra.

Teška je naša svakidašnjica i nepoželjna, ali ja se ipak nadam da će biti dobro. Ovih dana u našoj Hrvatskoj razvija se jedan politički pokret koji mi je zanimljiv (namjerno se ne izjašnjavam jasnije). Ime tog pokreta je Hrvatski Rast – HRAST. U njemu su ljudi poput prof. Miroslava Tuđmana, prof. Josipa Jurčevića, Hrvoja Hitreca, Ivana Baćka, Ivice Reljkovića, a podržavaju ga primjerice i biskup Mile Bogović te ovih dana medijski jako prisutni don Damir Stojić i brojni drugi. Imena jako puno govore i obećavaju, sada čekamo konkretne mjere. Svi koji žele saznati nešto više mogu na www.h-rast.hr. Također, uz ovaj pokret, svjedoci smo da se narod buni, da se dižu na prosvjede i branitelji s obje strane granice gdje žive Hrvati. Važno je i spomenuti nacionalno jedinstvo hrvatskog naroda u BiH.
       
Onaj moj poznanik s početka priče reče mi kako je gledao reportažu o jednoj majci kojoj je vodena bujica iz ruke odnijela njezinu kćer. Umjesto da plače i tuguje, ona očiju punih nade iščekuje da povratak njezine kćeri. Neka nam ova majka bude primjer i nadahnuće. Unatoč svemu, ne treba se prestati nadati. Ali ne samo nadati, nego i raditi na boljoj sutrašnjici. Ako se svi potrudimo, tada imamo šanse dobiti bitku. Stoga, nadajmo se, radimo za bolje sutra sebe i svojega naroda te budimo zahvalni na dobru koje imamo. I naravno, ne zaboravimo ponekad uzeti krunicu u svoje ruke, to je najbolji zalog za budućnost.

ABCportal.info
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade