HRVATSKA USTAJE, HERCEG BOSNA POSUSTAJE ALI NE ODUSTAJE



„IMA POLOŽAJA SA KOJIH SE NE SMIJE UZMAKNUTI!“

Nikada u bliskoj povijesti, Hrvatska i Hrvati u BiH nisu imali tako divergentna gledanja političke budućnosti Hrvata s ovu i onu stranu granice. Dok je hrvatska vladajuća elita suočena s paničnim pokušajima zatvaranja preostalih poglavlja s EU, opozicija nastoji poticati i nadzirati prosvjede osiromašenih radnika i studenata i naraslo nezadovoljstvo poniženih branitelja.  S druge strane, Hrvati Herceg Bosne, u strahu od konačnog rješenja enigme BiH u kojem ne vide  vlastitu budućnost, primaju Josipovića, dodjeljuju mu Večernjakov pečat, pokušavajući se valjda iskupiti što su mu na predsjedničkim izborima dali manje glasova nego Komšiću na na izborima u BiH. Istom nagradom nagrađen je i, zamislite, prvi čovjek BiH Tužiteljstva, Milorad Barašanin, u ime, a čega bi drugog nego, ostavljanja na miru pojedinaca iz vrha hrvatske politike u BiH. Nisu samo Hrvati suočeni s takvim apsurdnim situacijama. Dok se s jedne strane u Beču uhićuje generala A BiH, koji je donkihotovaki branio multietničnost te Armije i koji je istinski bosanski patriot, monstruoznog ratnog zločinca Ratka Mladića nitko ni ne spominje. Usprkos činjenici da je bio više nego suradnik najprije IFOR-a pa SFOR-a, na koncu i NATO-a, da je odlikovan kao frankofil najvišim francuskim odličjem, da je i sam bivši jugo-oficir, za koje haaški sud ima neskrivene simpatije – ipak se na traženje srbijanskog Tužiteljstva uhićuje Jovan Divjak, možda baš kao pažljivo odabrani simbol multietničke BiH?! Je li to znak da samo Srbi imaju diplomaciju i jake lobističke grupe po Americi i Europi, ili je to provociranje onog sloja društva kojeg međunarodni eksperti nazivaju građanima, pokazat će vrijeme.
Neprincipijelna politika međunarodne zajednice se očituje i na ustrajnom negiranju volje hrvatskih birača, nudeći Ljubiću i Čoviću kao kompromis 'mrvice s političke sinije' (stola na dvije noge) koje bi kao trebale pacificirati Hrvate. Ako ne pristanu, slijedi im optužba za opstruiranje uspostave vlasti. Ako pak  pristanu, nemaju više što  pričati! Moraju prestati sijati lažni optimizam među onima koji su im dali povjerenje na prošlim izborima, samo zato što nisu imali bolju alternativu. Josipovićeve multietničke poruke s Univerziteta „Džemal Bijedić“ kako su eurointegracije i regionalna suradnja „dvije strane iste medalje“ odjekuju s obje strane Neretve kao „praporac što zveči i cimbal koji ječi“. Njegovi razgovori u Americi i dodvoravanje Dodiku i Izetbegoviću, mogu se shvatiti kao mirenje s činjenicom postojanja RS-a i nadogradnjom nekakvih institucionalnih oblika zaštite Hrvata u F BiH i u BiH. Hrvatima u BiH ne treba ništa više ni išta manje od onoga što imaju dva druga naroda. Sve dok postoji RS kao takva, hrvatski zahtjev za svojom Repulikom ili sličnim oblikom političke autonomije unutar BiH je više nego opravdan.  Jednostavno,  kako  je u jednom drugom kontekstu prije skoro dvadeset godina rekao balgopokojni kardinal Franjo Kuharić: „Ima istina od kojih se ne može I ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati i ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!".
KRAJNJE VRIJEME JE ZA OBNOVU POLITIČKE AUTONOMIJE HRVATA U BiH
Ponovimo, Hrvati u BiH su na referendumu prije devetnaest godina poslušali sugestiju službenog Zagreba da odustanu od tzv. Livanjskog pitanja i prihvate Izetbegovićevu formulaciju referendumskog pitanja. Danas se, doduše na trećini teritorija BiH, taj dan slavi kao Dan državnosti BiH. Hrvati iz BiH, koji čine dvije trećine ukupnog hrvatskog iseljeništva su zdušno financijski pomogli stvaranje HDZ-a kao pokreta koji je obećavao uspostavu neovisne države i konačno i cjelovito rješenje hrvatskog pitanja u BiH. Kasnije, Hrvati iz BiH su se, bez imalo kalkulacija, odazvali pozivu na formiranje prve Antiterorističke postrojbe tadašnjeg MUP-a RH, i uključili se u sve gardijske i druge brigade diljem Lijepe naše. Konačno, Hrvati iz BiH su samo pod otvorenom prijetnjom novim Bleiburgom pristali na Washingtonski sporazum i Konfederaciju F BiH i RH, za koju nitko ozbiljan nije ni vjerovao da može postati realnost. Hrvati su, komu to još nije jasno, zbog rušenja tzv. SAO Krajine i cjelovite reintegracije Republike Hrvatske, odustali od vlastitog suvereniteta u BiH. E, da bi ih se sad uhićivalo gdje se stigne, u 'regionu', po 'nalogu' srpskog Tužiteljstva, e da bi im se u  Haagu sudilo kao agresorima na same sebe (?!), da bi se na koncu i u samoj Hrvatskoj osjećali kao Kurdi u Turskoj, dok Srbi uspješno oživljavaju Z-4 plan. Ima, dakle granica s kojih ne ćemo i nemamo pravo uzmaknuti!
Hrvati u BiH još uvijek šute! I gledaju i osluškuju što se događa u zamal' europskoj Hrvatskoj. Znaju da više ne smiju naivno prenositi  iskre nacionalne vatre pred vlastita vrata, u BiH. Znaju da se na 'narodnu volju', kad su u pitanju „položaji s kojih se ne smije odstupiti“ – nemaju pravo pozivati ni Lijanović- Jurišići ni oba HDZ-a, ni bilo koji pojedinac! Pa ni sam predsjednik Hrvatske kojeg su pozdravili kao instituciju, a ne kao onoga koji je zagovarao „Crvenu Hrvatsku“ , još manje kao onoga koji se ponosi(o)  kapom partizankom. Zbog nekoliko teologa koji u ime većinskih valsnika upravlaju Styriom, a onda i Večernjim listom, Austrijanci nazivaju „družbom marksista Srca Isusova“ (Bože 'prosti!). Samo zahvaljujući njihovoj produženoj ruci u RH i u BiH, nagrađeni su tim čudnim Pečatom, najprije Visoki predstavnik Petritsch, pa jedan po jedan Milorad, a evo sad i sam Josipović. Dogodine bi logično bilo 'zapečatiti' Sredoja Novića, koji je možda jedan od rijetkih koji razumije o čemu ovje zapravo pričam i čemu se ne prestajem čuditi?! Primit će Hrvati sutra u Mostaru i predsjednicu Vlade, pristojno i srdačnije nego ju dočekuju građani u Zagrebu, Splitu ili Rijeci. Ali ju imaju pravo pitati kojom logikom se vodila kad je predlagala, i pored šest predstavnika Hrvata iz izvandomovinske Hrvatske, i donijela sramotnu odredbu izbornog zakona po kojoj je Srbin u Hrvatskoj važniji od svakog Hrvata koji trenutno ima državljanstvo a nema prebivalište u Lijepoj našoj? Imaju pravo pitati premijerku i zastupnike koji su više zastupali sebe nego svoj narod, što su im još skrivećki, k'o lopovi po noći, pripremili kao ustupak na putu u euroatlantske integracije. Hrvati u BiH još šute i nisu spremni prosvjedovati ni za svoje junake, kakav je recimo Marko Maka Radić iz Bijelog Polja kod Mostara, kamo li za nepoznate vojnike kojih se tako lako odriče i njihova Vlada. Ali kad ustanu, kad se prijeđu granice, pitam se tko će ih, s čim i u ime čega moći zaustaviti?


Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE