ZAŠTO VOLIMO HRVATSKU?
Evo jednog divnog teksta, kome nisam mogao odoliti, a da ga ne podijelim sa vama, dragi moji virtualni prijatelji. On je tako lijep u svojoj jednostavnosti i jasnoći izričaja, blizak mojim promišljanjima, a vjerujem i vašim. Autor je poprilično poznata javna osoba čiji stavovi zaslužuju mjesto na ovom blogu. Pa evo izvolite i uživajte u čitanju, kao što sam i ja uživao. (uvod na stranicama h-rasta)
Zašto volimo Hrvatsku?
Nemojte pričati o tuđem nepoštenju! Mislite o svom - poštenju
Zašto volimo Hrvatsku? To nije političko pitanje, ni nacionalno, ni osobno, nego pitanje svih pitanja: ono će nam dobrim dijelom dati odgovor na ovozemaljski smisao našega života. Hrvatsku, držim, volimo racionalno i iracionalno. Racionalno znači razumski, tako da možemo objasniti zašto je tome tako. Iracionaln o je ne-razumski, nešto što naprošto osjećamo i teško nam je objasniti razlozima, korisnošću ili računski.
Ljubav kao sloboda
Hrvati su 888 godina (od 1102. do 1990.) strastveno željeli samostalnost i nebrojeni su naraštaji dali svoje najbolje sinove u borbi za slobodu. Zašto ljudi toliko žele samostalnost, zašto zele slobodu? Budući da je hrvatska čežnja za slobodom starija od naših odnosa sa Srbima, jasno je da Hrvatstvo nije anti-Srpstvo (ni anti-Talijanstvo, ni anti-Mađaronstvo). Naša (i svačija druga) čežnja za slobodom proistječe iz čovjekova prirodnog osjećaja da će mu biti najbolje kad bude sam sebi gospodar. Tako i jest, premda naizgled ima i dobrih gospodara, te premda se ponekad život u ropstvu čini jednostavnijim od života u slobodi. Kad je čovjek svoj gospodar onda on vjeruje da najbolje živi. U tom se vjerovanju nalaze ponos i odgovornost, dva vrlo važna osjećaja: ponos štoga što samo ponosan čovjek može biti svoj gospodar, a odgovornost štoga što gospodarenje znači odgovornost. No, to su teme o kojima treba zasebno govoriti.
Razumsko Hrvatstvo
Imajući svoju državu, čovjek bolje živi. Plodovi njegova rada pripadaju mu potpuno, i kroz ono što sam stvori, oplemeni i uštedi, i kroz porez koji mu se vraća kao javna usluga upravo njemu. Nitko ga ne iskorištava, a čak ako ga tko njegov i iskorištava, to mu se barem dijelom vraća kroz javne usluge.
Zapravo samo u svojoj zemlji ima smisla kupiti zemlju, za njivu, vrt, ili grob, vrijedi sagraditi kuću i može se umrijeti okružen svima onima do kojih nam je stalo.
U vlastitoj državi, svi ljudi govore istim jezikom i na tom su jeziku sve knjige, natpisi, zakoni i sredstva javnog priopćavanja, a njime govore i susjedi, policajci, svećenici i političari. No, to nije sve, nego tek početak: imanje države omogućava pojedincu da združenim naporom sa svojim zemljacima postigne više nego što bi sam mogao. Zajedno se grade škole i stadioni, ceste i luke, parkovi i odmorišta. Zajedno se bolje branimo i predstavljamo, biramo i bivamo birani pa tako i posredno i neposredno odlučujemo o svojoj sudbini. Simbolično rečeno, samo u svojoj državi čovjek može postati predsjednik države. Zbog zajedničkih kulturnih, povijesnih i religijskih korijena ljudi imaju slične želje i stremljenja, pa se lakše sporazumiju i dogovore, lakše zajedno rade i trpe, i ljepše se zajednički raduju uspjesima, svojima, tuđim i zajedničkim.
(Neki bi rekli da se sve to može postići i u velikoj zajednici cijeloga čovječanstva, no to nije točno, zbog najmanje dvaju razl oga. Prvo, čovječanstvo je toliko veliko i toliko raznoliko da se ne može udružiti kao narod u jednoj državi, a drugo - iako je više puta pokušano, npr. u komunizmu, to na svijetu zasad ne postoji, pa ne treba tražiti od male, slabe i tek oslobođene Hrvatske da pođe tim putom. Oni koji tako govore, najčešće Hrvatskoj rade o glavi. Uostalom, ne vidim kako bi se moglo postati građanin svijeta, a da se prije nije odredio i ispunio nacionalni identitet. Buduci da je to nama Hrvatima nijekano stoljećima, više to ne smijemo dopustiti dok nam je na ramenu glava.)
Osjećajno Hrvatstvo
"Živjeti u tuđini znači kretati se u praznom prostoru visoko iznad zemlje bez zaštitne mreže koju čovjeku osigurava njegova vlastita zemlja, u kojoj ima porodicu, kolege i prijatelje, gdje se lako može sporazumjeti sa svakim na jeziku koji zna iz djetinjstva" kaže veliki češki pisac Milan Kundera ("Nepodnošljiva lakoća postojanja"). Ta je rečenica prije svega osjećajna, premda je izgovorena običnim riječima, a bliska nam je i u svojoj zbiljnosti. Ne može čovjek zivjeti bez korijena, bez ljubavi, bez osjećaja koji se ne mogu i ne moraju objasniti razumskim argumentima. Zašto volimo svoju majku? Ima od nje i ljepših i mlađih i obrazovanijih žena, ali ne pada nam ni na kraj pameti da pođemo tražiti drugu majku. Zašto volimo "Hajduk" ili "Dinamo"? Naša ljubav (na žalost) nije povezana s njihovim dostignućima, niti sa stilom igre, pa zašto onda ne bismo navijali za neki bolji klub, koji igra stvarno bolji nogomet? "Naši su", rekao bi čovjek, no - što to zapravo znači? Ne poznamo osobno ni jednoga igrača, većinom su iz drugih krajeva zemlje (ili iz inozemstva) - po čemu su oni naši da ih toliko volimo?
Naši su po onom ne-razumskom osjećaju pripadanja, radosti pr epoznavanja, prvim sjećanjima, mirisima djetinjstva, očevoj ruci koja nas je čuvala na prvoj utakmici... I volimo ih, iako baš nikako razumski ne možemo objasniti zašto ih volimo. Lijepo je voljeti. Lijepo je pripadati. Eto, i zato volimo Hrvatsku. Nismo mi izabrali da budemo Hrvati. Mogli smo se roditi i kao Nijemci, ili kao Nigerijci. Mi za svoje Hrvatstvo nismo ni zaslužni, ni krivi. Ono nam se naprošto dogodilo. I ne možemo ga promijeniti jednako onako kao što ne možemo promijeniti majku ili nogometni klub za koji navijamo.
Još ljubavi za Hrvatsku
Ako se sada doista usredotočimo na našu, današnju, zbiljsku Hrvatsku, vidjet ćemo da ima još mnogo razloga, razumskih i osjećajnih, zbog kojih je volimo, dapače, zbog kojih bismo je trebali još više voljeti. Prvo, ona je lijepa, neizmjeno lijepa, i, oprostite, vjerojatno jedna od najljepših zemalja na svijetu. Drugo, ona se nalazi na dobrom mjestu - u srcu zapadne civilizacije: okružena je starom Grckom, velikim Rimom i svetim njemacim carstvom. Firenza i Beč su na dohvatu nešto bolje šetnje, Prag i Švicarska bliski su susjedi, Sveti je otac preko kanala, a Sveti Stjepan u sjevernom dvorištu. Sjetite se samo Hrvata koji žive u Australiji: njima je prva susjedna zemlja Malezija, a udaljena je 5.000 km. Na ovom mjestu ne moram nabrojiti baš sve hrvatske vrijednosti; možda treba spomenuti obilje pitke vode, vrlo plodnu slavonsku ravnicu, ugodnu klimu, dobru hranu i - lijepe i pametne ljude. Ukratko, čovjek ima mnogo, i vrlo jakih razloga da živi u Hrvatskoj i da je snažno i strastveno voli.
Ljubav i odgovornost
No, ljubav ne može opstati sama od sebe, bez truda, vjere, odricanja i njegovanja. Voljeti Hrvatsku vrlo je potrebno, jer ćemo je tako bolje živjeti i očuvati je za sebe i svoje potomke. No ta je ljubav ujedno i
velika odgovornost, kao što je i svaka druga ljubav - prema Bogu, ženi, djeci, poslu. U ljubavi nije dovoljno samo voljeti. Ljubavi se mora uzvratiti - mora je se njegovati, hraniti i čuvati svime onime što je prispodobivo njezinoj snazi i dostojno njezine važnosti. Ljubav daje težinu jednoj strani vage; da bismo je održali, na drugu stranu moramo staviti odgovarajuću količinu odgovornosti. Ljubav bez dostojne odgovornosti ne može postojati. Bit rasprave o ljubavi jest rasprava o odgovornosti potrebama te ljubavi. Ljubav nosi obveze, a obveze se vraćaju kao korist i ljepota življenja. Proistječe da u Hrvatskoj nesretno žive oni koji je nedovoljno vole i oni koji je vole ali je nisu dostojni.
Ljubav i djela
Što treba i što se može učiniti u ime ljubavi za Hrvatsku? Može se i mora se učiniti mnogo, a to bi trebao odrediti svatko za sebe, prema svojim sposobnostima i svojem viđenju ljubavi za Hrvatsku. Ja ću ovdje sebi uzeti slobodu i nabrojit ću četiri bitne stvari, koje može napraviti svatko, bez truda i troška, bez učenja i mučenja, naprosto tako da uvijek misli koliko voli Hrvatsku.
1. Lijepa naša
Što češće pjevajmo našu himnu. I pritom držimo desnu ruku na srcu. Neprijatelji Hrvatske proglasili su da je to znak HDZ-a, ali nije. Ta je gesta previše važna da bi je svojatao itko osim hrvatskog naroda. Dok pjevate "Lijepu nasu" držite ruku na srcu. To rade svi uljuđeni narodi pa radimo i mi.
2. Hrvatski jezik
Hrvatski je jezik potiskiv an, iznakazivan i progonjen srpskim imperijalizmom 150 godina. Kroz to se vrijeme pokvario i promijenio toliko da se više ne može vratiti točno na svoje prave korijene. No, može se bitno popraviti, sustavnim, stručnim i domoljubnim naporom. Za manje stručne, reći ću ovo: služite se 6. izdanjem Hrvatskog pravopisa autora Babic-Finka-Mogus (izdala "Skolska knjiga", Zagreb). Ustrajte da u školi Vašu djecu uče po tom pravopisu. Najbolji hrvatski jezikoslovci su profesori Stjepan Babić i Dalibor Brozović.
3. Ekologija
Svim silama, u svakoj prilici i u svakom času, čuvajte čistoću svoje Hrvatske. Tu nema kompromisa: kad god je prljate a da Vas nitko nije vidio - prljaju je i drugi kao i Vi, i bit će prljava i bit će osiromašena. Od bacanja opušaka, preko razvrstavanja smeća do stroge discipline u odlaganju krupnoga i kemijskog otpada - počnite od sebe (!) i strastveno se bavite održavanjem čistoće Lijepe naše. Učite djecu, opominjite odrasle, raspitujte se kod stručnih i nestručnih! U strasnoj navali onečišćenja, sve većem broju stvari koje su otpad i sve većem broju stanovnika (turisti!), samo mi možemo spasiti Hrvatsku da ostane čista i zdrava.
4. Poštenje
Kratko rečeno, poštenje je sve ono što nas uči sveta mater crkva i, kad se malo bolje zamislimo, svatko od nas zna što je pošteno a što nepošteno. Nemojte pričati o tuđem nepoštenju! Mislite o svom - poštenju. Od suzdržavanja od psovke, preko držanja riječi, do plaćanja poreza. Nema govora o varanju, sitnim kradama, zatajivanju, kašnjenju, neiskrenosti, laganju! Hrvatska - to smo mi! O količini laži, krađe i prjevare u Hrvatskoj - odlučujemo mi. Počnimo od sebe. Drugi će nas slijediti. Uostalom, uvijek je moćniji, uspješnji i bogatiji onaj koji je pošten, nego onaj koji je nepošten. Ako to ne vjerujete - pogledajte svijet oko sebe, ali dobro, pažljivo, u ukupnosti čovjekova življenja. I vidjet ćete da se raj, pakao i čistilište raspoznaju već na Zemlji.
Zašto volimo Hrvatsku?
Nemojte pričati o tuđem nepoštenju! Mislite o svom - poštenju
Zašto volimo Hrvatsku? To nije političko pitanje, ni nacionalno, ni osobno, nego pitanje svih pitanja: ono će nam dobrim dijelom dati odgovor na ovozemaljski smisao našega života. Hrvatsku, držim, volimo racionalno i iracionalno. Racionalno znači razumski, tako da možemo objasniti zašto je tome tako. Iracionaln o je ne-razumski, nešto što naprošto osjećamo i teško nam je objasniti razlozima, korisnošću ili računski.
Ljubav kao sloboda
Hrvati su 888 godina (od 1102. do 1990.) strastveno željeli samostalnost i nebrojeni su naraštaji dali svoje najbolje sinove u borbi za slobodu. Zašto ljudi toliko žele samostalnost, zašto zele slobodu? Budući da je hrvatska čežnja za slobodom starija od naših odnosa sa Srbima, jasno je da Hrvatstvo nije anti-Srpstvo (ni anti-Talijanstvo, ni anti-Mađaronstvo). Naša (i svačija druga) čežnja za slobodom proistječe iz čovjekova prirodnog osjećaja da će mu biti najbolje kad bude sam sebi gospodar. Tako i jest, premda naizgled ima i dobrih gospodara, te premda se ponekad život u ropstvu čini jednostavnijim od života u slobodi. Kad je čovjek svoj gospodar onda on vjeruje da najbolje živi. U tom se vjerovanju nalaze ponos i odgovornost, dva vrlo važna osjećaja: ponos štoga što samo ponosan čovjek može biti svoj gospodar, a odgovornost štoga što gospodarenje znači odgovornost. No, to su teme o kojima treba zasebno govoriti.
Razumsko Hrvatstvo
Imajući svoju državu, čovjek bolje živi. Plodovi njegova rada pripadaju mu potpuno, i kroz ono što sam stvori, oplemeni i uštedi, i kroz porez koji mu se vraća kao javna usluga upravo njemu. Nitko ga ne iskorištava, a čak ako ga tko njegov i iskorištava, to mu se barem dijelom vraća kroz javne usluge.
Zapravo samo u svojoj zemlji ima smisla kupiti zemlju, za njivu, vrt, ili grob, vrijedi sagraditi kuću i može se umrijeti okružen svima onima do kojih nam je stalo.
U vlastitoj državi, svi ljudi govore istim jezikom i na tom su jeziku sve knjige, natpisi, zakoni i sredstva javnog priopćavanja, a njime govore i susjedi, policajci, svećenici i političari. No, to nije sve, nego tek početak: imanje države omogućava pojedincu da združenim naporom sa svojim zemljacima postigne više nego što bi sam mogao. Zajedno se grade škole i stadioni, ceste i luke, parkovi i odmorišta. Zajedno se bolje branimo i predstavljamo, biramo i bivamo birani pa tako i posredno i neposredno odlučujemo o svojoj sudbini. Simbolično rečeno, samo u svojoj državi čovjek može postati predsjednik države. Zbog zajedničkih kulturnih, povijesnih i religijskih korijena ljudi imaju slične želje i stremljenja, pa se lakše sporazumiju i dogovore, lakše zajedno rade i trpe, i ljepše se zajednički raduju uspjesima, svojima, tuđim i zajedničkim.
(Neki bi rekli da se sve to može postići i u velikoj zajednici cijeloga čovječanstva, no to nije točno, zbog najmanje dvaju razl oga. Prvo, čovječanstvo je toliko veliko i toliko raznoliko da se ne može udružiti kao narod u jednoj državi, a drugo - iako je više puta pokušano, npr. u komunizmu, to na svijetu zasad ne postoji, pa ne treba tražiti od male, slabe i tek oslobođene Hrvatske da pođe tim putom. Oni koji tako govore, najčešće Hrvatskoj rade o glavi. Uostalom, ne vidim kako bi se moglo postati građanin svijeta, a da se prije nije odredio i ispunio nacionalni identitet. Buduci da je to nama Hrvatima nijekano stoljećima, više to ne smijemo dopustiti dok nam je na ramenu glava.)
Osjećajno Hrvatstvo
"Živjeti u tuđini znači kretati se u praznom prostoru visoko iznad zemlje bez zaštitne mreže koju čovjeku osigurava njegova vlastita zemlja, u kojoj ima porodicu, kolege i prijatelje, gdje se lako može sporazumjeti sa svakim na jeziku koji zna iz djetinjstva" kaže veliki češki pisac Milan Kundera ("Nepodnošljiva lakoća postojanja"). Ta je rečenica prije svega osjećajna, premda je izgovorena običnim riječima, a bliska nam je i u svojoj zbiljnosti. Ne može čovjek zivjeti bez korijena, bez ljubavi, bez osjećaja koji se ne mogu i ne moraju objasniti razumskim argumentima. Zašto volimo svoju majku? Ima od nje i ljepših i mlađih i obrazovanijih žena, ali ne pada nam ni na kraj pameti da pođemo tražiti drugu majku. Zašto volimo "Hajduk" ili "Dinamo"? Naša ljubav (na žalost) nije povezana s njihovim dostignućima, niti sa stilom igre, pa zašto onda ne bismo navijali za neki bolji klub, koji igra stvarno bolji nogomet? "Naši su", rekao bi čovjek, no - što to zapravo znači? Ne poznamo osobno ni jednoga igrača, većinom su iz drugih krajeva zemlje (ili iz inozemstva) - po čemu su oni naši da ih toliko volimo?
Naši su po onom ne-razumskom osjećaju pripadanja, radosti pr epoznavanja, prvim sjećanjima, mirisima djetinjstva, očevoj ruci koja nas je čuvala na prvoj utakmici... I volimo ih, iako baš nikako razumski ne možemo objasniti zašto ih volimo. Lijepo je voljeti. Lijepo je pripadati. Eto, i zato volimo Hrvatsku. Nismo mi izabrali da budemo Hrvati. Mogli smo se roditi i kao Nijemci, ili kao Nigerijci. Mi za svoje Hrvatstvo nismo ni zaslužni, ni krivi. Ono nam se naprošto dogodilo. I ne možemo ga promijeniti jednako onako kao što ne možemo promijeniti majku ili nogometni klub za koji navijamo.
Još ljubavi za Hrvatsku
Ako se sada doista usredotočimo na našu, današnju, zbiljsku Hrvatsku, vidjet ćemo da ima još mnogo razloga, razumskih i osjećajnih, zbog kojih je volimo, dapače, zbog kojih bismo je trebali još više voljeti. Prvo, ona je lijepa, neizmjeno lijepa, i, oprostite, vjerojatno jedna od najljepših zemalja na svijetu. Drugo, ona se nalazi na dobrom mjestu - u srcu zapadne civilizacije: okružena je starom Grckom, velikim Rimom i svetim njemacim carstvom. Firenza i Beč su na dohvatu nešto bolje šetnje, Prag i Švicarska bliski su susjedi, Sveti je otac preko kanala, a Sveti Stjepan u sjevernom dvorištu. Sjetite se samo Hrvata koji žive u Australiji: njima je prva susjedna zemlja Malezija, a udaljena je 5.000 km. Na ovom mjestu ne moram nabrojiti baš sve hrvatske vrijednosti; možda treba spomenuti obilje pitke vode, vrlo plodnu slavonsku ravnicu, ugodnu klimu, dobru hranu i - lijepe i pametne ljude. Ukratko, čovjek ima mnogo, i vrlo jakih razloga da živi u Hrvatskoj i da je snažno i strastveno voli.
Ljubav i odgovornost
No, ljubav ne može opstati sama od sebe, bez truda, vjere, odricanja i njegovanja. Voljeti Hrvatsku vrlo je potrebno, jer ćemo je tako bolje živjeti i očuvati je za sebe i svoje potomke. No ta je ljubav ujedno i
velika odgovornost, kao što je i svaka druga ljubav - prema Bogu, ženi, djeci, poslu. U ljubavi nije dovoljno samo voljeti. Ljubavi se mora uzvratiti - mora je se njegovati, hraniti i čuvati svime onime što je prispodobivo njezinoj snazi i dostojno njezine važnosti. Ljubav daje težinu jednoj strani vage; da bismo je održali, na drugu stranu moramo staviti odgovarajuću količinu odgovornosti. Ljubav bez dostojne odgovornosti ne može postojati. Bit rasprave o ljubavi jest rasprava o odgovornosti potrebama te ljubavi. Ljubav nosi obveze, a obveze se vraćaju kao korist i ljepota življenja. Proistječe da u Hrvatskoj nesretno žive oni koji je nedovoljno vole i oni koji je vole ali je nisu dostojni.
Ljubav i djela
Što treba i što se može učiniti u ime ljubavi za Hrvatsku? Može se i mora se učiniti mnogo, a to bi trebao odrediti svatko za sebe, prema svojim sposobnostima i svojem viđenju ljubavi za Hrvatsku. Ja ću ovdje sebi uzeti slobodu i nabrojit ću četiri bitne stvari, koje može napraviti svatko, bez truda i troška, bez učenja i mučenja, naprosto tako da uvijek misli koliko voli Hrvatsku.
1. Lijepa naša
Što češće pjevajmo našu himnu. I pritom držimo desnu ruku na srcu. Neprijatelji Hrvatske proglasili su da je to znak HDZ-a, ali nije. Ta je gesta previše važna da bi je svojatao itko osim hrvatskog naroda. Dok pjevate "Lijepu nasu" držite ruku na srcu. To rade svi uljuđeni narodi pa radimo i mi.
2. Hrvatski jezik
Hrvatski je jezik potiskiv an, iznakazivan i progonjen srpskim imperijalizmom 150 godina. Kroz to se vrijeme pokvario i promijenio toliko da se više ne može vratiti točno na svoje prave korijene. No, može se bitno popraviti, sustavnim, stručnim i domoljubnim naporom. Za manje stručne, reći ću ovo: služite se 6. izdanjem Hrvatskog pravopisa autora Babic-Finka-Mogus (izdala "Skolska knjiga", Zagreb). Ustrajte da u školi Vašu djecu uče po tom pravopisu. Najbolji hrvatski jezikoslovci su profesori Stjepan Babić i Dalibor Brozović.
3. Ekologija
Svim silama, u svakoj prilici i u svakom času, čuvajte čistoću svoje Hrvatske. Tu nema kompromisa: kad god je prljate a da Vas nitko nije vidio - prljaju je i drugi kao i Vi, i bit će prljava i bit će osiromašena. Od bacanja opušaka, preko razvrstavanja smeća do stroge discipline u odlaganju krupnoga i kemijskog otpada - počnite od sebe (!) i strastveno se bavite održavanjem čistoće Lijepe naše. Učite djecu, opominjite odrasle, raspitujte se kod stručnih i nestručnih! U strasnoj navali onečišćenja, sve većem broju stvari koje su otpad i sve većem broju stanovnika (turisti!), samo mi možemo spasiti Hrvatsku da ostane čista i zdrava.
4. Poštenje
Kratko rečeno, poštenje je sve ono što nas uči sveta mater crkva i, kad se malo bolje zamislimo, svatko od nas zna što je pošteno a što nepošteno. Nemojte pričati o tuđem nepoštenju! Mislite o svom - poštenju. Od suzdržavanja od psovke, preko držanja riječi, do plaćanja poreza. Nema govora o varanju, sitnim kradama, zatajivanju, kašnjenju, neiskrenosti, laganju! Hrvatska - to smo mi! O količini laži, krađe i prjevare u Hrvatskoj - odlučujemo mi. Počnimo od sebe. Drugi će nas slijediti. Uostalom, uvijek je moćniji, uspješnji i bogatiji onaj koji je pošten, nego onaj koji je nepošten. Ako to ne vjerujete - pogledajte svijet oko sebe, ali dobro, pažljivo, u ukupnosti čovjekova življenja. I vidjet ćete da se raj, pakao i čistilište raspoznaju već na Zemlji.
Matko Marušić, MD, PhD
Editor-In-Chief, Croatian Medical Journal
Primjedbe