OPROSTI MI BOŽE, JER SAM HERCEGOVAC



BOSANSKI LONAC

Oprosti mi Bože, jer sam Hercegovac

Usuđujem se napisati da Hercegovina više nije potencijal koji „sve naseli, sebe ne raseli“, da naš stari kraj postaje sve više i sve brže - kraj staraca. 

Nedavno sam pišući o Bosni bez Hercegovine, za Hercegovinu zapisao da je ostala kao „usamljeni otok, snažno udaran valovima ljubomore i zavisti sa sjevera, tiho oplakivan s juga i zapada, ali još uvijek spremna biti kameni dom ljutom poskoku i progonjenom uskoku“. Danas pišući o Hercegovini bez Bosne - Hercegovini kao takvoj, rekli bi filozofi - ne znam jesam li ponosan što sam odgojen i što sam sa svojom Hercegovkom djecu odgojio kao Hrvate iz Hercegovine (u jednoj Domovini , u dvije države), ili bih proplakao što moja Hercegovina nije konačno, nakon stoljeća borbe za opstanak, tamo gdje je joj mjesto. Ne mislim samo geopolitički, nego prije svega kulturološki, sociološki, gospodarski pa i duhovno.
Zar je upitna (i) duhovnost Hercegovine?
Usuđujem se napisati da Hercegovina više nije potencijal koji „sve naseli, sebe ne raseli“, da naš stari kraj postaje sve više i sve brže - kraj staraca. U Tomislavgradu su tako u zadnjih desetak godina otvorena tri staračka doma i, koliko znam, dobro upućeni poslovni ljudi planiraju izgradnju bar još toliko smještajnih kapaciteta, što za povratnike iz europskih zemalja, što za one o kojima skrbi općinska mjerodavna služba. U Livnu i Ljubuškom je slična situacija, o Mostaru koji je prije rata jedini imao starački dom, da i ne govorim. Vjerojatno nije drugačije ni u drugim hrvatskim općinama, od Ravnog na jugu do Kupresa i Rame na sjeveroistočnim okrajcima i Zapadnim stranama, Završju Hercegovine. Da, ali kakve veze ima demografija s duhovnošću? Demografska gibanja su samo posljedica duhovnog lutanja po oceanu konzumerizma i močvarama defetizma koje nisu iznimka nego radije pravilo u zemlji u kojoj „kamen, krš i maslina, vino, ganga i Neretva“ nisu jedini izvori života nego simboli malih zahtjeva i nekoć velike skromnosti puka naviklog na golo preživljavanje.
Kažu, a mnogi i vjeruju ili su se na svoj način uvjerili, da je tu, ispod hercegovačkog sunca-zvizdana, nebo zemlju poljubilo, da se prije skoro dvadeset godina ponad Bijakovića, u Međugorju, hercegovačkoj djeci, danas majkama i očevima neke nove (mogli bismo reći multikulturalne) djece, ukazala naša univerzalna, katolička, nebeska Majka. O fenomenu Medjugorja su napisane stotine knjiga, tisuće izvješća, komentara, slikopisa i (ne)potpisanih putopisa. Još uvijek svakodnevni susreti (kakogod ih tko nazivao, doživljavao i (pr)osuđivao) Gospe s djecom koja to više nisu, mjesečne poruke mjestu i svijetu, kao i interes hodočasnika i znatiželjnika iz cijelog svijeta, traju. Ali kao da sva ta zbivanja imaju više utjecaja i konkretnih duhovnih plodova negdje na Filipinima, ili Maldivima, u srcu Afrike, na sjeveru Južne ili na jugu Sjeverne Amerike, nego na katolike, Hrvate Hercegovine. I dalje nas drugi ili treći naraštaj rođaka iz prekooceanski zemalja donekle razumije, dok ne počnemo psovati. Ni Međugorje ni sva čuda ovog svijeta nam ne pomažu odreći se tako ružne navike, tako lakog a tako teškog grijeha!? Malo je naroda na svijetu koji se toliko zaklinju u Boga, spremnih i život-ako-treba za svoju vjeru dati, a nespremnih odreći se neuljuđenog, prostog psovanja i vrijeđanja vječnih vrednota i svega svetoga. Možda o uzrocima tog i takvog ustrajanja u zlu nešto govori i podatak po kojem se netko potrudio u našim mjestima izbrojati čak sedamdesetak naziva za Sotonu, od kojih neka nalikuju, Bože mi 'prosti, dječjem tepanju. Naletom ga bilo!
'Ovdi nam je dobro, 'vako nam i triba'
Znate onu priču kad je sin, nezadovoljan položajem u kući, otišao od oca. Pa mu piše iz Amerike da to nije to o čemu se priča. Potom isto doživljava i piše iz Australije, pa iz Europe, dok se konačno nije našao u Rusiji. Tada je dragom ocu, iscrpljen potragom za boljim svijetom, napisao: Ovdje mi je dobro, 'vako mi i triba! I mi bismo svi negdje bježali.
Jer, svi smo protiv korupcije, a skoro bez iznimke, po bolnicama, na cestama, po sveučilištima i školama, u javnom i privatnom životu, bez obzira na dob, stalež, zanimanje i zvanje, svi jednako tražimo vezu, ostajući u čudu ako neki savjesni liječnik, profesor, policajac, sudac odbije naš (ne)skromni znak pažnje. Privatno, poneki i javno, na druženjima, sahranama i svadbama, upiremo prstom u ovog ili onog političara tražeći krivce za osobnu i narodnu sve težu gospodarsku situaciju, a na svakim izborima glasuje nas sve manje i predlažemo i biramo sve lošije. Vlastitoj djeci i onima kojima želimo dobro, kažemo da se ne primiču politici, jer je prljava, jer je kurva, e da bismo, kad nam se vrati ćirilica na prometne znakove i u knjige, kad nas umirove početkom četrdesetih a oduzmu mirovinu koncem četrdesetih, kad nam naši predstavnici počnu izazivati opipljivu duševnu bol, kad na vlastitoj koži osjetimo značenje uzrečice „kadija te tuži, kadija ti sudi“, kad nam drugi narodi nametnu svoju političku volju, kad shvatimo da se u demokraciji jednostavno ne znamo organizirati, kad privatna nezasitnost proguta opće dobro, kad nam većini pohlepa pojede srce, spremni smo opet i iznova žrtvovati-ako-zatreba i život (po mogućnosti ne vlastiti) za neku imaginarnu slobodu.
Liječnici nam odoše u politiku, učitelji i profesori su prisiljeni raditi u fušu, roditelji skrbe ne više o vlastitoj djeci nego i o unucima, djeca kao opijena luduju za šund glazbom (ako se ta zavijanja mogu uopće nazvati tako lijepim imenom), starci se pred odlazak iz ove doline suza skruše i sjetno spominju dobra-stara-vrimena, a mi koji se nadamo dok dišemo, ne prestajemo pitati - tko nam je za sve kriv. Tko nas je u rat poveo, za koga i za što su nam braća izginula? Tko nas je izdao jučer u Daytonu, danas u Sarajevu, sutra u Briselu? Jesu li nam baš za sve krivi bosanski katolici i purgerski (ne)vjernici? Jesmo li uskogrudni nacionalisti koji nepodnošljivom lakoćom zaborava ostavljaju svoju Posavinu i Banja Luku, ili bi neki naši iznad Ivan planine i Kupreških vrata htjeli od nas napraviti taoce svih svojih stradanja i jamce vlastitih (uzaludnih) nadanja? Tko nas zavadi, tko nas i zbog čega (pri)vodi jučer na Ćelovinu ili na razgovor ugodni u zgradi Kamenoj, danas u Zenicu, sutra opet u Mostar? Vladaju li stvarno Hercegovinom neke (ne)poznate (ne)vidljive sile od jučer, od vijeka ili nam je ovdje ipak dobro? Ili nam 'vako i triba!?
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE