DAVOR DIJANOVIĆ O HAAŠKIM PRESUDAMA

Teza o zločinačkom pothvatu i izdajnička šutnja hrvatskih vlasti

Kako priopćavaju mediji,  haaško je tužiteljstvo na početku završnih riječi u suđenju šestorici političkih i vojnih čelnika bosanskih Hrvata (Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Berislav Pušić) poručilo da su dokazi «pokazali da je postojao udruženi zločinački pothvat na čelu s bivšim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom čiji je cilj bio stvoriti etnički čistu 'veliku Hrvatsku' progonom bošnjačkog i drugog nehrvatskog stanovništva iz dijelova BiH koje se planiralo pripojiti Hrvatskoj».

Od tužiteljstva haaškoga suda, čiji rad – recimo to posve neezopovski i nediplomatski -  kontroliraju isti oni kroatofobni jugofili koji su Miloševiću omogućili krvavu agresiju na RH i BiH, i koji samostalnu Hrvatsku ne trpe na karti svijeta, nisu se mogle ni očekivati drugačije riječi. Od protuhrvatskih medija, koji patološki mrze sve hrvatsko, osim, dakako, hrvatskog novca, također se nije moglo očekivati ništa drugo nego likovanje nad riječima tužiteljstva. Dok je obrana, posebice Praljkova, iznosila more dokaza i činjenica koji su pobijali eklatantno političke, nakaradne teze haaškoga tužiteljstva, tada ti isti mediji, kojima je najveća slast kada Hrvate mogu nazivati genocidnim zločincima i fašistima, o tome nisu napisali niti jednoga jedinog slovca ili su u maniri najgorih staljinističkih cenzora objavljivali samo cenzurirana izvješća. No, da su domaći mediji uglavnom agenture stranih obavještajnih službi, koje i same imaju prste u haaškim procesima, i da je većina novinara u tim medijima ispekla zanat i izgradila karijeru na antihrvatstvu, poodavno je poznato, pa nam se na tome nije zadržavati.

>>Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata: Haško tužiteljstvo etiketira Hrvatsku zločinačkom državom a vlada šuti
>>Tužitelj Scott: Jadranko Prlić i Mate Boban donosili sve odluke
>>Haški tužitelj Scott parafrazirao Mesića: Tuđman pokušavao stvoriti veliku Hrvatsku u granicama banovine


Kako, međutim, objasniti ponašanje hrvatskih vlasti prema suđenju bosanskohercegovačkoj šestorci? Kako objasniti činjenicu da hrvatske vlasti nisu prstom pomakle da bi pomogle obrani bosanskohercegovačke šestorke? Misle li hrvatske vlasti da se proces protiv bosanskohercegovačkih Hrvata ne tiče Hrvatske i da on u budućnosti ne bude imao nikakvih reperkusija na međunarodnopravni položaj i legitimitet Hrvatske? Kako objasniti šutnju hrvatskih političara i diplomata dok strani političari, npr. srbijanski predsjednik Tadić, otvoreno vrše pritisak na haaško tužiteljstvo da presude protiv hrvatskih generala moraju biti osuđujuće? Prof. Zdravko Tomac u jednom osvrtu  piše:» Rekao mi je jedan visoki američki dužnosnik kako su Amerikanci uvjereni da Gotovina nije kriv i kako su odvjetnicima dali mnoge podatke u raskrinkavanju lažnih svjedoka. Međutim, začuđeno me pitao zašto hrvatska država, hrvatska diplomacija i hrvatski predsjednik i drugi ništa ne čine protiv onih koji vrše pritisak na Haaški sud i koji traže da se iz političkih razloga žrtvuju nevini ljudi». Kako, nadalje, objasniti da Hrvatska televizija, koju financiraju uglavnom Hrvati, ne samo da nije redovito informirala o suđenju bosanskohercegovačkim Hrvatima, nego to nije činila niti kada su u pitanju bili Gotovina, Čermak i Markač? Kako objasniti činjenicu da se u medijima konstantno bez ikakve rezerve propovijeda teza da su Hrvati krivi za rat s Muslimanima, dočim i neki strani autori – npr. Charles R. Shader u knjizi «Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni - Vojna Povijest 1992. - 1994.» - jasno dokazuju da su Muslimani zapravo bili ti koji su izvršili agresiju na Hrvate Srednje Bosne i izdajnički im zabili nož u leđa dok su se ovi branili od velikosrpskog agresora? Kako je moguće da se na svim valnim duljanima iz dana  dan ponavlja Mesićeva izmišljotina o podjeli BiH, iako za tu tvrdnju nema nikakvih dokaza, a opovrgavaju je i očevidci (Dušan Bilandžić, hrvatski član ekspertne skupine, na svjedočenju u Haagu u slučaju Blaškić jasno tvrdi da se je u Karađorđevu «95 posto razgovora vodilo oko priznavanja ustava iz 1974., i granica formiranih kao rezultat Drugog svjetskog rata», dok mapa i nekih konkretnih podjela «nije postojalo») i ozbiljna historiografska istraživanja (vidi: Ivo Lučić, «Karađorđevo: politički mit ili dogovor», Časopis za suvremenu povijest, br.1., 34 g., 2003., str. 7.-36). Zašto se prešućuje da je Izetbegović bio taj koji je predlagao podjelu BiH i Tuđmanu nudio zapadnu Hercegovinu, što je ovaj odbio? Zašto se uporno ponavlja laž da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, dočim ozbiljne studije i istraživanja pokazuju da je Hrvatska spasila BiH i muslimanski narod od dekapitacije? (vidi: Josip Jurčević: «Odnos Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini 1990.-1995»; Davor Domazet:» Hrvatski domovinski rat. Strateški pogled»). Što se skriva iz činjenice da se u procesima konstantno povlači ime pokojnoga predsjednika Franje Tuđmana; žele li to inozemni moćnici stvoritelja hrvatske države i personifikaciju hrvatske državne samostalnosti prikazati kao zločinaca, a onda putem njega i gotovo čitav hrvatski narod koji ga je slijedio? Nema sumnje da se u Haagu osim hrvatskoj državi  posthumno sudi i Tuđmanu. Potvrdila je to i jugoslavenska novinarka Jelena Lovrić, sluškinja istih centara moći koji kontroliraju i haaaški sud, kad je zapisala:» Haaški sud - pokazala je to i jučerašnja završna riječ tužiteljskog tima u procesu hrvatskim generalima Gotovini, Markaču i Čermaku - zapravo sudi Franji Tuđmanu. Da je prvi hrvatski predsjednik živ, sigurno bi danas, umjesto svojih vojnika, sjedio na optuženičkoj klupi u Haagu». Konačno, čije interese zastupaju hrvatski političari i Hrvatska televizija? Znači li udruženi zločinački muk domaćih političara i medija na procese u kojima se – pustimo u ovim političkim procesima formalnopravne stvari – sudi hrvatskoj državi i ideji samostalne Hrvatske, da oni pristaju na teze tužiteljstva, i da neinformiranjem hrvatske javnosti o argumentima obrane zapravo žele «proizvesti mišljenje» koje će osuđujuće presude dočekati kao posve očekivane i razumljive? Zastupaju li hrvatski političari interese hrvatskih građana i hrvatske države ili predstavljaju interese inozemnih protuhrvatskih centara moći, koji su s neskrivenom mržnjom dočekali osamostaljenje Hrvatske?  Oni koji se ravnaju biblijskom mudrošću  «po njihovim plodovima ćete ih prepoznati», bez većeg će problema odgovoriti na prethodna pitanja...

Odvjetnik Tomislav Jonjić, koji je i sam kao branitelj sudjelovao u radu Haaškoga suda, ispravno ističe da je proces protiv bosanskoghercegovačkih jednako važan, a možda i važniji od onoga protiv Gotovine, Čermaka i Markača. Na pitanje novinara «Glasa koncila» «U kojem bi smislu taj postupak bio važniji i što bi on donio?» Jonjić odgovara: «Zavaravali se mi ili ne, realno je očekivali da će se njime kreirati predodžba o ulozi Republike Hrvatske u sukobu u BiH-u, ali još više, njime će se uvelike determinirati položaj Hrvata u susjednoj državi. Mi smo tamo najmalobrojniji narod, i nije svejedno pregovaramo li o svom položaju iz pozicije žrtve ili zločinca».

U pozadini svih ovih političko-medijsko—pravosudno-obavještajnih svinjarija i spletki inozemnih središta moći, kojima su kongruentni i postupci hrvatskih političara, koji su ništa do lutke na njihovim koncima, skrivaju se jasni politički ciljevi. Onaj tko misli da se na temelju haaških presuda ne će pisati povijest, taj je veći Dudek od onoga iz Golikovih Gruntovčana. Haaške će presude itekako određivati smjer sutrašnjih historiografskih istraživanja, ali – što je još bitnije – i mišljenje stranih političara i diplomata o ratu devedesetih i ulozi aktera koji su u njima sudjelovali. Izjednačavanje krivnje Hrvatske i Srbije zapravo je samo je prvi korak, na kojemu domaći i strani kroatofobi ne budu stali. Ako haaške presude «potvrde» da su «Oluja» i hrvatska politika u BiH bili dijelom «udruženoga zločinačkog pothvata», tada ponižavanjima i mrcvarenju Hrvatske od strane bjelosvjetskih masonskih hohštaplera – koji su zapravo ti koji već jedno stoljeće protiv Hrvatske organiziraju udruženi zločinački pothvat – ne bude nikada došao kraj. Tada će Hrvati još dugo godina i desetljeća ispaštati što su se usudili obraniti od agresora i tako poremetili geopolitičku arhitekturu koju su kojekakvi londonski, pariški i ini slobodni zidari iscrtavali na svojim zločinačkim salvetama...
«Kako je slatko mrziti domovinu i žurno čekati propast njenu». Riječi su to poznatoga Ljermonotva književnog lika Pečorina. Hrvatska je puna raznih pečorina koji uživaju u ponižavanju Hrvatske i s neskrivenom zlobom očekuju haaške presude o kojima ovisi sudbina hrvatskog naroda, a koje će – kadija tuži, kadija sudi – za Hrvatsku vrlo vjerojatno biti nepovoljne. No, domaći intrašovinisti i izdajice na kraju će izvući deblji kraj. Hrvatska će se na kraju očuvati na zemljopisnoj karti svijeta, baš kao što se je očuvala i u drugim turbulentnim povijesnim vremenima, dok će oni u povijesti – a povijest je neumoljivi sudac - ostati zabilježeni kao izdajice i ništarije. Sve političare od 2000. do danas - koji su sudjelovali u zločinačkom pothvatu protiv hrvatskih generala i u anuliranju hrvatske državnosti i mukom stečene samostalnosti – povijest će pamtiti kao simbol izdaje. To će im biti najveća kazna.

Davor Dijanović, HRsvijet
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade