M. JAJČINOVIĆ O IZMIŠLJANJU RADIKALA U HRVATSKOJ

Istodobno i paralelno, dok se još i ne zna kada će biti izbori, počela su se širiti i oprečna raspoloženja glede izbora. Zapravo, bojazni kod vodstva HDZ-a i politički mu sklonih, hoće li samostalni izlazak manjih nacionalno izraženijih stranaka HDZ-u, odnosno političkoj desnici, nanijeti političku štetu.
Bojazan je da će veći broj takvih stranaka škoditi HDZ-u, a pogodovati SDP-u i političkoj ljevici. Na tzv. lijevoj strani takva pak mogućnost širi optimizam i veselo trljanje ruku, uvjerenje da je to SDP-u i ljevici na korist. Što bi pri izborima moglo biti biračima na korist, o tome ni tzv. ljevica ni tzv. desnica, čini se, ozbiljno ne mare. HDZ-u i partnerima bitno je zadržati vlast, SDP-u i partnerima – doći na vlast.
Što su danas kolokvijalna ljevica i desnica zapravo i nije sasvim jasno. Te se podjele doimaju kao prazne ljušture, forma bez sadržaja. HDZ se u toj tradicionalnoj, gotovo arhetipskoj podjeli, i dalje drži desnom i još nacionalno tvrdom strankom. Valjda bi to onda trebalo značiti i da tvrdo brani nacionalni suverenitet. Kako se to činilo, vidjelo se posebno zorno sa ZERP-om. Čim je neki činovnik iz EU rekao dosta, naša je patriotska i neovisna vlast odmah odlučno rekla u redu. Polovica nam je Glavnoga stožera hrvatski bespogovorno završila u Haagu. Država je pokradena do zadnjega krajcara, a u vlasti sve veliki vjernici u “demokršćanskoj stranci”. Bivši premijer čak je slovio kao praktični vjernik. Stranka formalno desna i konzervativna, a bivši joj vođa i veliki katolik, koji se svojevremeno bavio distribucijom slika golišavih starleta za hrvatske magazine!
SDP u tradicionalnoj hrvatskoj političkoj podjeli lijevo-desno slovi kao suprotni politički princip HDZ-u. Kao egzemplar ljevice. Dakle, politički prirodno i kao zastupnik radničkih i socijalnih prava. No čim je došao na vlast, SDP je odmah srezao baš radnička prava. Atribut socijalno iz imena stranke zanemaren je čim je netko iz Bruxellesa telefonirao i kazao da se “skuliraju” glede radnika. Čak su i radnice Kamenskog SDP-ovci prepustili njihovoj sudbini.
U podaništvu EU birokraciji HDZ i SDP su k’o jaje i jaje. Ali to poslušništvo i jedni i drugi zovu političkom suradnjom. Veže ih i stav da ulazak u EU nema alternative. Zašto nema? Što su to i jedna i druga stranka učinile da ne bude tako? Ništa, osim što su to stalno ponavljale, a svako razložno pitanje o Hrvatskoj i EU proglasile za natražnjaštvo, svaki razložni skepticizam sveli na banalnost o “siru i vrhnju”. Taj politički iskrivljeni i zlonamjerni tip govora prisutan je i danas.
Pa se nacionalno žešće stranke koje bi se mogle pojaviti na izborima – HSP, stranka Branimira Glavaša, pravaši Ruže Tomašić i HRAST – zove “hrvatskom radikalnom desnicom”! Kakvom vražjom radikalnom desnicom?! Valjda se pobogu zna što je to u politici radikalno. Pa nijedna od tih stranaka ne zagovara politički terorizam, ne traži ukidanje višestranačja i zatvaranje Sabora, niti članovi tih stranaka po ulicama bacaju bombe niti batinaju svoje političke protivnike.
Kod nas nema nikakve radikalne desnice niti ikakve radikalne ljevice. Govoriti o “hrvatskoj radikalnoj desnici” mogu samo politološki nepismeni ili ideološki zlonamjerni. Nema kod nas nikakve “hrvatske radikalne desnice”.
Ima o tome samo pisanija “ljevijih od pameti”. Nema ni bilo kakve ekstremne ljevice. Ali bi sigurno bilo dobro kada bi postojala i neka stranka intelektualne ljevice.
Nešto slično HRAST-u, kojemu glavari tradicionalne desnice zamjeraju čak i samo političko pojavljivanje. Jer misle da HDZ ima monopol na sve politički nacionalno. Slična bi se graja najvjerojatnije mogla dići i na arheljevici, tj. i u SDP-u, već u slučaju samostalnoga izbornoga izlaska laburističke stranke Dragutina Lesara, a kamoli osnutkom neke lijeve stranke.
Sve novo desno ili lijevo ugrožava staru političku, mentalitetsku i vladajuću monopolističku paradigmu. Zašto ne.

Primjedbe

Popularni postovi