KRENIMO U PROMJENE

Datum: 24.01.2011.
Zoran Vukman
Politički klijentelizam, pohlepa i korupcija narušili su ravnotežu u hrvatskome društvu. Mnogi se pitaju: što učiniti? Mnogi se osjećaju bespomoćno i malodušno. Beznađe se širi kao agresivni tumor. Beznađe je za dušu ono što je tumor za tijelo. Nagriza je, ubija, guši. Vjera se čini tako krhkom i nemoćnom. Zašto? Je li baš sve tako mračno? Ljudi bi htjeli promjene, a ne znaju kako. U politiku još najmanje vjeruju, ali politika većini ostaje kao još nekakav instrument pomoću kojega bi mijenjali nešto. Pa se nakon svakih izbora pokaže da su promijenili formu, ali ne i sadržaj.

Politika kao religija

Problem se uvijek mora rješavati, prije svega, na duhovnoj razini. Svi smo pogrešno usmjereni na izvanjske promjene. Mnogi bi mijenjali samo izvanjske okolnosti, ali ne bi mijenjali sebe, iznutra. Mi se istinski ne mijenjamo. Zato se ne mijenja ni društvo. Ne mijenjamo naše loše navike, ne oslobađamo se naših slabosti, gajimo pogrešne poglede na svijet, politiku, ekonomiju, malo i loše radimo. Nije pronevjera i korupcija samonikla biljka. Ona je uzgojena u njedrima naših nedosljednosti, kompromisa i građanskoga kukavičluka. Osim toga, previše očekujemo od politike i političkih promjena a premalo od sebe samih, kao pojedinaca. Ne razumijemo da je polazište svake promjene naša osobna savjest i ispravno djelovanje. Politika je mnogima zamijenila religiju. Politika je idol, kumir ovoga društva. Politika se još uvijek čini kao najlakši put do ostvarenja osobnih ambicija, ne shvaćamo je i ne vjerujemo u nju kao u metodu za postizanje općega boljitka. Uvjeravamo se da je tako svugdje u svijetu, da je svugdje politika sebična, a nije tako. Ona je i stvar odgoja, stvar kulture. Politika je poput engleske trave. Potrebna su stoljeća kultiviranja i tradicije da bi bila vrhunska.

Mjerilo savjesti
 
Dakle, što možemo učiniti? Krenuti od sebe. Raditi na sebi, na osobnoj, duhovnoj, moralnoj izgradnji. Brinuti se o obitelji, odgajati djecu, raditi najprije ono na što smo pozvani, ono što možemo, tek tada smo kadri učiniti nešto i za društvo, za zajednicu, za državu, za svijet... I tek tada politika može biti nositelj stvarnih promjena. Unutarnja preobrazba pojedinca preduvjet je izvanjskih promjena u društvu. Aksiom koji tako slabo razumijemo. Kao da ne vjerujemo u njega, kao da nam se čini poput neke apstraktne teorije. Zato što je teži put. Lakši put je uvijek put samoobmane. I on ne vodi nikamo, osim u novu slijepu ulicu. Oslobodimo se zablude da su za sve drugi krivi, a mi smo žrtve. Oslobodimo se takvoga ograničenog pogleda na stvari. Robujemo vlastitim predrasudama i manama. Vidjet ćemo da nije sve mračno i beznadno. Evo sviće. Budimo se, svanuće je prigoda da danas budemo novi, bolji, da nam pogled bude bistriji, da nam savjest bude mjerilo, da ne budemo frustrirani zato jer živimo u uvjerenju da smo mi tako divni a svijet oko nas je ružan i iskvaren. Svaki dan je drukčiji, i mi možemo biti drukčiji, a opet isti. Nije li to divno?

Autoru možete pisati na zoran.vukman@yahoo.com
  Ostale stranice iz rubrike Zoran Vukman 
velecasnisudac.com 
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE