LAŽNA MEDIJSKA POTRAGA ZA IVOM SANADEROM

Kolumna petkom Ilije Zovka: Lažna medijska potraga za Ivom Sanaderom

Vijest o otvaranju kaznenog progona nad Ivom Sanaderom, i njegovim drugom bijegu s broda na kome je nekad bio neprikosnoveni vladar, rijetko je koga ostavila zatečenim. Ta, pobogu, zar najistaknutija pera hrvatskog novinstva, isti oni koji su mu se nekoć do zemlje klanjali, posljednjih nekoliko mjeseci ne ukazuju kako svaka od otvorenih afera vodi izravno prema nekadašnjem hrvatskom premijeru.


Ni spektakularni bijeg nekadašnjeg premijera, dakako, nikoga ne treba ostaviti u čudu. Prisjetimo li se da se takvo što već dogodilo, i to u trenutcima dok je Sanader bio daleko najmoćniji čovjek u državi, onda ćemo se svakako složiti s tezom da razloga za bilo kakvo čuđenje u slučaju Sanader uopće nema mjesta.
Pogotovo jer se radi o čovjeku koji je bio spreman izbornom prijevarom doći na čelo HDZ-a,  napraviti i provesti pogodbu o rasprodaji hrvatskog suvereniteta, progoniti i uhititi generala Gotovinu, vratiti pobunjene Srbe u hrvatsku vlast, staljinističkim metodama detuđmanizirati Tuđmanov HDZ, ali i dati uhititi Branimira Glavaša, bez čije bi potpore teško došao na čelo HDZ-a i Hrvatske.
Međutim, izvještavanjem u najnovijem slučaju Sanader, hrvatski mediji stvaraju pravu medijsku hajku oko posljedica vlastitih višemjesečnih aktivnosti, ali se niti jedan od njih ne bavi uzrocima ovakvog izbora „timinga“, kojih nije malo, niti su toliko neprimjetni.
Nikome, naime, nije palo na um glasno promišljati o „timingu“ Sanaderovog uhićenja. Mjesecima se putem medija najavljuje kako se obruč oko Ive Sanadera sve više steže, što je prije nekoliko dana otvoreno potvrdio i njegov nekadašnji bliski suradnik Vladimir Šeks. Međutim, to se nije dogodilo bilo kojeg datuma u godini. Istražni postupak protiv Ive Sanadera pokrenut je, naime, samo dan nakon izricanja smanjene zatvorske kazne vukovarskom krvniku Veselinu Šljivančaninu i na uočnicu jedanaeste godišnjice smrti Franje Tuđmana.
O slučajnosti ovdje nikako ne može biti govora. Pitanje je samo s kojim je od ova dva datuma, ili je sa obadva, povezan slučaj Sanader.
U trenutcima kad je u javnost plasirana informacija o odgađanju Haške presude hrvatskim generalima Gotovini, Markaču i Čermaku, bilo je očito kako se nešto veće „iza brda valja“. U drastičnom smanjenu presude srpskom oficiru, odgovornom za zločin na Ovčari, koje je nakon toga uslijedilo, bilo je vidljivo da Haški sud nastavlja slijediti svoju dobro uhodanu praksu  izjednačavanja agresora i žrtve.
Reakcija na presudu Šljivančaninu, koja se mogla očekivati iz djela  hrvatske javnosti, svakako ne bi išla u prilog međunarodnim središtima moći i njihovim ispostavama u Hrvatskoj. Prijetila je otvorena opasnost da se netko drzne javno analizirati optužnicu i presudu protiv Veselina Šljivančanina i usporediti je s optužnicom protiv Ante Gotovine. Ukoliko bi do toga došlo onda će postati potpuno vidljivo da optužnica protiv Ante Gotovine obuhvaća i njemu nadređene Janka Bobetka, Gojka Šuška i Franju Tuđmana, dok u slučaju Veselina Šljivančanina to nije slučaj.
Šljivančanin je, naime, u to vrijeme bio jedan kotačić u strukturi JNA, koja je pod simbolikom zvijezde petokrake razarala Vukovar. Međutim, iz dokumentacije Haškog suda stječe se dojam kako je Šljivančanin u Vukovaru vodio nekakve osobne ratove. Nigdje niti spomena Blagoja Adžića, Veljka Kadijevića, Borisava Jovića ili Stjepana Mesića, koji su u to vrijeme bili  vojni i civilni zapovjednici Veselina Šljivančanina.
Naravno, za kreatore međunarodne politike bilo bi vrlo neugodno da se o tome u Hrvatskoj povede bilo kakva rasprava. Zbog toga je trebalo pokrenuti drugu temu, mjesecima brižno spremanu aferu, oko kontroverznog Ive Sanadera, koja se nudila kao poručena.
Drugi značajan nadnevak koji, svakako, treba promatrati u kontekstu medijske trakavice oko Ive Sanadera svakako je jedanaesta obljetnica Tuđmanove smrti.
Razlozi su slični, kao i u prvom slučaju. Samo što u ovom slučaju nisu kreirani u inozemstvu, nego su produkt političke mudrosti domaćih ispostava međunarodnih središta moći, raspoređenih po skoro svim političkim strankama. Onima koji su van utjecaja Kosoričinog HDZ-a, kao i manje upućenima, ovaj „timing“ savršeno odgovara, jer se godišnjica smrti utemeljitelja HDZ-a i početak kaznenog progona njegovog nasljednika savršeno dobro poklapaju, odašiljući poruku uz pojašnjenja koja javnosti serviraju Čačić, Pusićka, Milanović i Kajin.
Odgovara to, naravno, i aktualnom vodstvu HDZ-a. Medijskom harangom u slučaju Sanader, Kosorica i društvo nastoje odaslati poruku javnosti kako je Sanaderovoj politici detuđmanizacije HDZ-a i Hrvatske došao kraj. Pozivom obitelji Tuđman, ovu ideju na simboličan način oni pokušavaju pretočiti u stvarnost. Međutim, niti obitelj Tuđman, ali ni ostali dio javnosti, ove pozive ne smatra ozbiljnim. Da je kojim slučajem Jadranka Kosor spremna vratiti HDZ na nekadašnje Tuđmanove staze onda bi se u prvom redu ispričala svima onima koje je zajedno sa Ivom Sanaderom protjerala iz HDZ-a, pozvala ih, te im svečano uručila nove članske iskaznice, vraćajući ih tako u politički život Hrvatske. Naravno, ona to neće učiniti. Njoj treba politički igrokaz, a slikanje s obitelji Tuđman na grobu prvog hrvatskog predsjednika i nije ništa drugo.
Sliku dvoličnih hrvatskih političara savršeno je upotpunio i predsjednik Ivo Josipović. Tragikomično je djelovala njegova izjava o krivcima za Sanaderov bijeg i upiranje prstom na ministra Karamarka. Izjava je to koja je savršeno pokazala karakter šefa države, pravnika koji, navodno, ne zna da policija u pravnoj državi ne može nikoga uhititi do trenutka ispunjenja svih zakonskih pretpostavki.
To što u trenucima dok je Sanader odlazio preko Bregane nije postojao pravni razlog za njegovo uhićenje, predsjednika Josipovića uopće nije zanimalo.  U čitavoj ovoj situaciji Josipović je vidio prigodu napakostiti Kramarku i vratiti mu zbog afere s fizičkim osiguranjem predsjednika, što su mnogi već zaboravili.
Ovakva nesmotrena izjave Ive Josipovića mogla bi biti u uskoj vezi i sa jednim drugim slučajem, kojem hrvatski mediji, također, ne pridaju značaj kakav on zaslužuje. Josipovićeva izjava datira, naime, iz trenutka uhićenja Roberta Ježića, bliskog suradnika Ive Sanadera, Slavka Linića i Zorana Milanovića, koji je bio jedan od značajnijih donatora aktualnog predsjednika u prošloj predsjedničkoj kampanji.
Mnogi su skloni vjerovanju kako upravo u tome, a ne u bijegu Ive Sanadera, treba tražiti nesmotrenost hrvatskog predsjednika.
Međutim, hrvatski novinari ne žele ni o tome pisati. Radije će nas „bombardirati“ o  vrsti i boji vozila kojim se odvezao Ivu Sanadera.

Ilija Zovko
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade