NE ZABORAVLJAJMO HRVATSKE VELIKANE

Tko je bio hrvatski pjesnik Vjenceslav Čižek?
prof-vjenceslav-cizek-vjeko.jpg

Rijetki su ljudi u 'demokratskoj' Hrvatskoj koji išta znaju o tom plemenitom čovjeku- hrvatskom pjesniku.
Njegova sudbina slična je mnogim sudbinama političkih emigranata koje je zlikovačka UDBA u stopu pratila te odredila njihov 'životni put i njihov kraj'!
Nakon duge i teške bolesti, 27. studenog 1990.g. u Dortmundu je potpuno slijep umro hrvatski pjesnik Vjenceslav Čižek (prijatelji su ga zvali Vjeko).
Rođen je 1929. u Đenovićima u tada hrvatskoj Boki kotorskoj, a Filozofski fakultet završio je u Sarajevu.
Kao profesor filozofije osam puta je otpuštan s posla.
Jugoslavenske komunističke vlasti osudile su ga na pet godina robije koju je izdržavao u Srijemskoj Mitrovici.
Godine 1972. emigrirao je u Njemačku, ali su ga 1977. jugoslavenski agenti bukvalno oteli i vratili u Sarajevo, gdje je 8. kolovoza 1978. osuđen na 12 godina tamnice.
Iste godine udruga Amnesty International proglasila ga je zatvorenikom savjesti, ali je pušten na slobodu tek na zahtjev njemačke vlade 29. srpnja 1988.g.
U zeničkom zatvoru Vjenceslav Čižek je potpuno oslijepio, a nakon povratka u Njemačku 7. studenoga 1988. živio je zahvaljujući isključivo njemačkoj državnoj skrbi!?
Objavio je knjige lirike Krvopisi predsvanuća, Bosonoga prašina i Ljekovito trnje.
Pokop Vjenceslava Čižeka bio je 1. prosinca 1990.g. u Sinju.
Evo što njemu piše jedan njegov prijatelj iz njihovih emigrantskih dana, Nikola Mulanović iz Mokošice pokraj Dubrovnika:
«Bili smo dobri prijatelji i često se sretali, iako je on živio na samom jugu.
UDBaši su ga oteli u studenom 1977.
U Sarajevu je osuđen na 12 godina robije, od čega je odležao 11 i izašao kao potpuni slijepac.
Po ponovnom dolasku u Njemačku 1988. živio je u Dortmundu, pa sam ga 1989. posjetio i ostao kod njega nekoliko dana.
Tom prilikom mi je izdiktirao par njegovih pjesama, koje sam poslao u Buenos Aires njegovoj Republikanskoj stranci (Kazimir Katalinić, pok. Ivan Korsky)) i oni su izdali jednu manju zbirku.
UDBaška otmica, kidnapiranje:
Naivno je nasjeo.
S njim je stupila u vezu jedna njegova simpatija iz mladih dana i dogovorili su sastanak u Italiji.
Za vožnju mu se je ponudio jedan naš gastarbeiter, koji se je izjašnjavao Hrvatom i protivnikom režima, a ustvari je bio UDBaški doušnik.
Krenuli su autom, te svratili na večeru u Lago di Como.
Kod povratka na autoput zaskočili su ih UDBaši, Vjeka pretukli i uspavali, tako da se je probudio tek u Kotoru.
Bio je krasan čovjek.
Surađivao je u emigrantskom tisku, a inače je bio pun ideja.
Jednom prigodom je došao u Koeln i primijetio da na stanicama za ulaz u podzemnu željeznicu stoje na stupovima svijetleća tijela savelikim slovom U. (Ubahn).
Odmah mu je kliker proradio i predložio nam da damo izraditi okruglehrvatske grbove i zalijepiti ih u ono U.
Sve je bilo gotovo za par dana.
Naši mladići su usred dana išli sa skalicom od jednog do drugog Ubahna i lijepili grbove.
Jugovići su poludjeli, a Švabima se baš nije žurilo da stvar uklone.
Prije smrti smo se jednom sastali u Dubrovniku, gdje su mu živjela braća.
Pokopan je u Sinju, jer mu je supruga (i njegovateljica u Njemačkoj) bila iz Sinja.
Bio sam mu na sprovodu.
Kada sam ga drugi put posjetio u Dortmundu, a tada smo već imali ovu jadnu državu, bio je oženjen, a u početku je živio sa sestrom, koja je u međuvremenu umrla.
Koliko ja znam, supruga mu je bila učiteljica u mirovini.
No, to nije ni važno. Važno je da je ta žena bila pismena i kao takva mu je bila od velike pomoći kod njegovog pisanja.
Nije mogao doći živjeti u Hrvatsku, koju je bezgranično volio, jer mu Hrvatska nije htjela (ne mogu reći da nije mogla) osigurati kako-tako pristojan život.
Od Nijemaca je kao slijepac primao pomoć i imao razne druge pogodnosti, tako da je mogao normalno živjeti.
A, evo, kakva je ljudina bio naš Vjeko.
U zatvoru je stalno prkosio upravi i uživao velike simpatije između osuđenika.
Kada ga je jednom prilikom posjetio brat i donio mu paket hrane, te mu rekao da se smiri, da ne luduje i da promjeni svoj odnos prema upravi, izbacio je i njega i paket iz prostorije za posjete i više nije htio čuti za njega».
A evo što je o njemu napisao supatnik s robije, Edhem Zećo, Musliman:
«Velika je čast pisati o velikom čovjeku.
Meni je dužnost da kažem riječ o prof. Čižeku s kojim sam još nedavno dijelio sudbinu u paklu Zenice.
Čovjek velike duše koji je u svakom trenutku pripravan nesebično pomoći i žrtvovati sebe da bi pomogao drugome.
Čovjek koji ne poznaje strah pred zeničkim krvnicima, koji ni jednog trenutka nije klonuo duhom, ustrajan u svojim idealima.
To je prof. Čižek, politički zatvorenik u Zenici»
( tako je zapisala hrvatska pjesnikinja, gđa prof. Malkica Dugeč u pogovoru Čižekove zbirke pjesama 'Krvopisi predsvanuća').
I takvom čovjeku-domoljubu Hrvatska nije htjela dati utočište, kako bi u njoj, poslije svih muka, proživio zadnje dane života?!
«Prilažem par njegovih pjesama, koje potječu iz Zenice.
Nije ih mogao zapisati, već ih je sve morao pamtiti do konačnog izlaska sa robije.
Dok sam prepisivao ove pjesme prisjećao sam se moga Vjeka i davnih vremena.
Znam da je meni izdiktirao tri pjesme, a jedna je od njih'Tridesetosma rupetina pakla'.
Umjesto 'zlokovci' ja sam bio napisao 'zlikovci' pa je bio poludio.
Tko mu je pisao druge, ne znam.
No glavno je da je ipak izdana zbirka, u koju su uključeni i drugi njegovi stihovi, poput 'Masline', 'Naranče' 'Lovorike' 'Oskoruše'...
Šteta da je umro u 71. godini života. Iako slijep, još je mogao dati dosta.
A šteta je i da je u Hrvatskoj skoro zaboravljen.
No, to su naše hrvatske sudbine», završava svoja sjećanja Nikola Mulanović.
Dodao bih:
UDBAŠKE ŽRTVE SU POPUT ČIŽEKA, BRUNE BUŠIĆA, ĐUREKOVIĆA I SINA, i dr., već davno pod zemljom a njihovi egzekutori i nalogodavci egzekucija poput raznih LONČARA, BOLJKOVIĆA, MANOLIĆA, PERKOVIĆA i dr., i dalje slobodno šeću ovom 'demokratskom' zemljom; užas a ne demokracija!

prof. VJENCESLAV ČIŽEK
uzorni član Hrv. kat. misije, Dortmund
Ostao je vjeran svom NAJBOLJEM PRIJATELJU ISUSU KRISTU do kraja života.
Gospodin, koji daje nagrade svojim prijateljima, bio mu zaista nagrada za sve muke koje je podnio u zatvoru u Zenici i Sremskoj Mitrovici, a potom, ostajući tjelesno slijep, a duhom uvijek svjež i jak, podnoseći duhom vjere tjelesno sljepilo, a živeći uistinu svjetlom vjere, bio je primjer onima koji ga znaju kao doista istinskog vjernika.
Gospodine, koji nagrađuješ svoju djecu nagradom na svojoj Gozbi, otvori svoje srce vjernom sluzi Vjenceslavu.
Neka mu je vječni pokoj u našoj dragoj domovini Hrvatskoj za koju se toliko žrtvovao u svom životu!
(osmrtnica iz Sl. Dalmacije, 28. studeni 2000.)

Pjesme:

LAGO DI COMO
Sama bješe pjesma, bez mača i štita,
na četiri mlada državna bandita.

Jezero je zrilo prizor satanida,
bjesnilo terora, mrlju moga skalpa,
i potonju bistru kap očinjeg vida,
te jesenske noći podno snježnih Alpa.

Sama bješe pjesma, bez štita i mača,
od zloumne sile svojom žrtvom jača.

BEZAKONJE
Slijep, svezan, između dvojice
razbojnika crvenog podzemlja,
pršti tanka kora poledice.

Gluha ura vrhbosanske šume
po nauku azijatskog Kremlja
strojnice su uperena u me.

Uskvasalo moje srce malo
nedužna bi htjelo obraniti
ko obalu napjenjeno žalo.

Zbogom Dome, sa zadnje postaje
vitez nije, nije teško biti
kad ti ništa drugo ne ostaje.

MATIČNI BROJ 6146
Dok svoju kob s dlana zvjezdanoga sričeš
ponižen do omče u smetlištu tlake
i pepeo smrtni žarnim čelom tičeš,

u psovačkom stroju što nikamo vodi
sa uzničkim žigom sred balkanske mlake,
gdje se zakonito samo zloduh plodi,

sav isparan ljuto bespućima zlobe
avetinjske vlasti, ja užižem tebi
voštanicu časti, Vjenceslave, robe!

TRIDESETOSMA RUPETINA PAKLA
Već deseto ljeto napipavam kute
stjeničave tmice kazamata,
ZLOKOVCI su zakovali vrata
a brabonjci ljudski zakrčili pute.

Što sam? Zrno svjetla u čeljusti mraka,
Čamom trešti, šutnjom odjekuje,
Nit me prima niti odbacuje,
živa moja raka – uspravna koraka.

SAMNICA
Blažena si skladbo tišine što na me
sad mekano kaplješ iz nebeske fuge,
uz odar mi straže pukovnije tame
u pustinji mnoštva Gospodar i sluge.

BOŽIĆ U ZENICI
Preko siva zida i bodljave žice
bruj polnoćne mise k meni dotreperi
u smrad i gnusobu željezne stupice,
nijem sužanj rida, hrču proleteri.

Umukle su psovke iz smotuljka mesa,
tek poneka krnja iz sna im izleti.
To golaći hine juriš na nebesa,
dok po kalu plaze sebi oduzeti.

U mračaju ovom skupne paranoje,
s obje strane zida, preko mnogih žica,
sutra će za Sinom, u jaslicam što je,
razaslana biti javna tjeralica.

ZADAVLJENI STIHOVI
Trovotokom zadračenim kotrlja se,
uprljano lice dana put bezdana.

Rub obzora moga resi naplavina
nerođenih mrtvih ptica-uzletnica.

Modrine se one neće nagledati
a začete bjehu za to – ne za blato.

PREDSVANUĆE
Pustohodno kročim po skorjeloj česti
polstoljetne suše i sablasna mraza,
zelena me usud otrovom pričesti,
škrgutom dočeka nebitkova staza.

Sve oteše podlo, samo dušu nisu,
zmijopleti hadskih sjena rešetaka,
sve uzeše zemno, a mi smo na visu,
sloboda je mene htjela za ortaka.

SUPUTNICI Iz utrobe jedan – drugi siđe s uma
na palubu trošnu individuuma

oko kupe ambre iz mog vinograda
što ga prkos mladi – ogrijava nada.

Dok nevera crna i crvena drma,
oceani mutni a plovidba strma,

obgrljeni lišćem oba ponapiti:
jedan pjevat hoće, - drugi pjesma biti.

SIN I MATI
Domovino moja trnova krunidbo,
sveto slovo glagoljskog Misala,
oku mome Ti bi svjetlost dala
da i Tvoju zlotvor nije tmicom izbo.


priredio: dk., omiš
Via hrvatskidragovoljac.com
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade