BENJAMIN TOLIĆ O JOŠ JEDNOM PREKRAJANJU NEDAVNE POVIJESTI

Hrvatska je Vlada 12. studenoga upriličila svečano obilježavanje 15. obljetnice Erdutskoga sporazuma, kojim je 1996. srpsko-crnogorska Jugoslavija Hrvatskoj vratila Baranju, istočnu Slavoniju i zapadni Srijem. Što se tu slavilo? To što je povrat zaposjednutih hrvatskih krajeva u hrvatski ustavnopravni poredak postignut mirnim putom, bez ljudskih žrtava.

Thorvald Stoltenberg, Peter Galbreith, Milorad Pupovac i Jacques Paul Klein

Slavlje je predvodio vrh hrvatske državne vlasti. Ivo Josipović, predsjednik Republike Hrvatske, svečano je objavio da je njegova mirotvorna politika dijete Erdutskoga sporazuma. Luka Bebić, predsjednik Hrvatskoga sabora, pohvalio je kakvoću baranjsko-slavonsko-srijemskoga tla; Jadranka Kosor, predsjednica hrvatske Vlade, uzvisila je Erdutski sporazum u najveću hrvatsku pobjedu. Dvije su, dakle, očite političke laži oklopile poljoprivrednu mudrost Luke Bebića. Ljetošnje je naime slavlje u Srbu jasno pokazalo da je politika današnjega hrvatskog predsjednika čedo četničko-partizanske tradicije, a uzvisivanje Erdutskoga  sporazuma nad Oluju nije samo retoričko pretjerivanje. To je i uvrjedljivo. Koliko je Oluja bila slavna, toliko je uspostava teritorijalne cjelovitosti hrvatske države pod okriljem Prijelazne uprave UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES) bila bolna: kompromis od kojega će Hrvatima još dugo trnuti zubi. Odgovorna hrvatska politika nema tu što slaviti.

No, slavlje i nije bilo namijenjeno Hrvatima. Vidi se to po uzvanicima, uglavnom stranim diplomatima. Oni su se u Erdutskim vinogradima okupili oko glavnih gostiju: Petera Galbraitha, Thorvalda Stoltenberga, Jacquesa Paula Kleina, Vesne Škare Ožbolt, Ivice Vrkića i Vojislava Stanimirovića, koji su kao sudionici povijesnih događaja veličali svoje djelo.

Mirovni je posrednik Stoltenberg posao što ga je na istoku Hrvatske obavio UNTAES ocijenio uzornim. Uz to je radosno uočio „dobru kemiju“ i razumijevanje među današnjim predsjednicima Hrvatske i Srbije – Josipovićem i Tadićem. Američki general Klein, bivši upravitelj UNTAES-a, izjavio je da mu je čast biti „fusnota“ u hrvatskoj povijesti. Negdašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Galbraith nije bio tako skroman. On je nacrt Erdutskoga sporazuma pripisao sebi. Pri tomu je prilično egzaltirano - ad majorem sui gloriam – istaknuo tadašnju smionost i današnju plodotvornost svoga pothvata. Tada se, rekao je, nije znalo hoće li Hrvatska biti država snošljivosti ili uskogrudna nacionalistička država. No sada je, nakon 15 godina,  jasno: Hrvatska je moderna europska država, članica NATO-a i saveznica SAD-a. Galbraith se, veli, time ponosi.

U Galbraithovu diplomatskom prelijevanju domaćina majonezom ima neuobičajeno puno istine. Hrvatska je danas doista snošljiva i širokogrudna preko svake mjere. Doista je članica NATO-a i saveznica SAD-a. No razuman se Hrvat ne može ponositi tim atributima svoje države. Njega podjednako bole uvodne istine i zaključna laž.

Razuman se Hrvat pita: Po čemu je to Hrvatska moderna europska država? Po tomu što najljepši trg u svom glavnom gradu još uvijek kiti imenom komunističkoga velezločinca Tita? Po tomu što je u NATO ušla bez referenduma, flagrantno kršeći svoj Ustav? Po tomu što je, pod Kleinovim pritiskom, abolirala stotine srpskih ratnih zločinaca? Po tomu što se odrekla svoga suverenog prava na isključivi gospodarski pojas na Jadranu? Po tomu što je svoje branitelje strpala u zatvore, a svoje agresore kooptirala u državnu vlast? Po tomu što je sa Srbijom, koja još uvijek drži pod okupacijom dijelove njezina teritorija,  sklopila ugovor o obrambenoj suradnji?!

No, lako je moguće da je Hrvatska najednom postala modernom europskom državom samo zbog toga što je predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy uočio onu Stoltenbergovu „dobru kemiju“. Što bi ga inače navelo da 9. studenoga u Berlinu ovako poništi hrvatski Domovinski rat: „U prvih deset mjeseci svoga mandata posjetio sam sedam zemalja Zapadnoga Balkana da im potvrdim njihovu europsku perspektivu. Ulazak Zapadnoga Balkana u Uniju zapečatit će kraj posljednjega građanskog rata u dugoj povijesti Europe - - ni više, ni manje.“

Tako ta besmislena erdutska predstava može imati smisla samo kao konačna izdaja Domovinskoga rata i samostalne hrvatske države. Ni više – ni manje, rekao bi Van Rompuy.

Benjamin Tolić