ORIGINALNI DOKUMENTI O UBOJSTVU BRUNE BUŠIĆA
Ubojstvo BRUNE BUŠIĆA (16.10.1978., u Parizu) - cjelovita kronologija i pojedinosti slučaja sa originalnim dokumentima ...
Bliži se obljetnica pogibije hrvatskog političara i publiciste Brune Bušićakojega su udbini likvidatori ubili 16. listopada 1978. u Parizu. Šira hrvatska javnost za vrijeme Jugoslavije, s obzirom na narav totalitarnog komunističkog režima, nije mogla detaljnije upoznati niti njegov rad u domovini i još manje onaj u iseljeništvu. Svejedno, već tad kada je Bruno ubijen, znalo se da je pucanj u njega bio pucanj u Hrvatsku. Međutim, bijaše to pucanj u prazno, jer je Bruno Bušić kao personifikacija stoljetne hrvatske težnje za vlastitom državom, nadživio ideju zločinačke države njegovih ubojica.
*** Bruno Bušić, portret ***
*** Rodna kuća Brune Bušića u Vinjanima Donjim pokraj Imotskoga ***
Nakon vojnog puča u Karađorđevu 1. prosinca 1971., Bruno Bušić je među prvima, 12. prosinca 1972., bio uhićen i pritvoren, da bi zajedno s dr. Franjom Tuđmanom i dr. Dragutinom Šćukancem, bio optužen i 13. listopada 1972. osuđen na dvije godine zatvora (kao i trećeoptuženi Franjo Tuđman, dok je drugooptuženi Dragutin Šćukanac dobio četiri godine zatvora).
Nakon izlaska iz zatvora Bruno Bušić bio je podvrgnut potpunom nadzoru i svakojakom zlostavljanju. Kako, naravno, putovnicu nije mogao dobiti legalnim putem, domovinu je napustio u rujnu 1975. s krivotvorenim putnim ispravama.
*** Bruno Bušić, fotografija s krivotvorene putovnice ***
Bruno Bušić je blizu dvije godine djelovao izvan iseljeničkih organizacija, da bi se početkom 1977. godine učlanio u Hrvatsko narodno vijeće (HNV). Na izborima za Drugi sabor HNV-a u svibnju i lipnju 1977. godine Bruno Bušić je dobio daleko najviše glasova od svih kandidata. Taj Sabor HNV-a nije samo personalnim promjenama u vodstvu organizacije simbolično naglasio ideju svehrvatske pomirbe, već je nagovijestio i koncepcijski zaokret u političko-osloboditeljskom radu hrvatskog političkog iseljeništva.
Djelovanje Brune Bušića nije zabrinulo samo šefove Udbe, nego i cijelu beogradsku političku i vojnu vrhušku. Pored toga, nakon kratkog vremena u izbjeglištvu Bruno Bušić je zamijetio dvije ključne stvari. Prvo, da ni zapadne velesile, kao ni istočno-europske, komunističke države na čelu s SSSR-om, nisu bile nimalo sklone hrvatskoj borbi za državnu samostalnost i nacionalnu slobodu, nego su svim sredstvima pomagale opstanak jugoslavenske države i Titovog režima.
Aktivnost Brune Bušića, dakle, nije zasmetala samo Jugoslaviji nego i nekim međunarodnim središtima moći kojima nije odgovarala pojava čovjeka u hrvatskom iseljeništvu, koji je hrvatskoj osloboditeljskoj politici mogao dati suvremene crte i obzorje, ali i narušiti njezinu determiniranost probicima velikih sila u određenim iseljeničkim krugovima. Tadašnje hrvatsko iseljeništvo nije bilo sposobno naštetiti Jugoslaviji do mjere koja bi uzdrmala njezine temelje.
Početkom, 10. ili 11. rujna 1978., Bruno Bušić je doputovao iz Londona u Pariz radi priprema za Izvanredni sabor HNV-a, koji je bio zakazan za 20. i 21. listopada 1978. u Amsterdamu. Beograd je, međutim, vjerojatno uz sekundiranje nekih stranih središta moći, odlučio da se Bruno ne smije pojaviti na tom skupu gdje bi mogao preuzeti potpuno vodstvo među hrvatskim političkim izbjeglicama.
U Beogradu je donesena odluka – BRUNO BUŠIĆ MORA BITI UBIJEN.
Kad je Bruno Bušić 16. listopada 1978., između 23 i 23,15 sati, ulazio u dvorište zgrade u kojoj je stanovao na adresi 57. rue de Belleville, Paris 19eme, za njim je potrčao ubojica i usmrtio ga iz neposredne blizine. Svjedoci su izjavili da je jedna osoba slijedila žrtvu, pucala u nju i pobjegla.
Nakon višegodišnje, ne pretjerano marljive istrage, francuske vlasti su -u skladu sa zahtjevom državnoga odvjetnika Republike Francuske od 18. lipnja 1982.- obustavile istražni postupak protiv nepoznate osobe za kazneno djelo hotimičnog ubojstva Brune Bušića.
Početkom stvaranja samostalne hrvatske države pojavili su se prvi zahtjevi za istragom o ubojstvima političkih emigranata, a u prvom redu za istragu oko ubojstva Brune Bušića. Tako je Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) RH, na prijavu odvjetnice Dafinke Večerine, 15. kolovoza 1990. podnijelo Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu kaznenu prijavu protiv “nepoznatog učinitelja krivičnog djela iz. čl. 35. KZ SRH - ubojstvo - na štetu Brune Bušića”.
Započevši istragu, tadašnje vodstvo MUP-a RH naredilo je ispitivanje Petra Gudelja, osumnjičenog u hrvatskim emigrantskim krugovima da je ubio umiješan u ubojstvo Brune Bušuća. Nalog da od njega uzme izjavu dobio je Mirko Vujanić, čovjek koji je u splitskoj Udbi na mjestu šefa odjela za borbu protiv hrvatskog političkog iseljeništva naslijedio Blagoja Zelića, jednog od - kako će se kasnije pokazati - organizatora Bušićeva ubojstva.
Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu zatražilo je 1. prosinca 1992. od Županijskog suda u Zagrebu otvaranje istrage o ubojstvu Brune Bušića, još uvijek protiv NN osobe, i saslušanje Vinka Sindičića u škotskom zatvoru.
U međuvremenu je Služba za zaštitu ustavnog poretka RH (SZUP) dostavila Državnom odvjetništvu RH nekoliko izvješća o prikupljenim saznanjima o ubojstvu Brune Bušića, na temelju kojih je Državno odvjetništvo 23. prosinca 1992. dopunilo zahtjev Županijskom sudu za saslušanjem desetak svjedoka, uglavnom nekadašnjih službenika i dužnosnika Udbe u Rijeci i Splitu.
Nakon toga je Blagoje Zelić dao izjavu istražnom sucu Županijskog suda u Zagrebu, a nakon njega isto su učinili bivši službenici Centra SDS-a Rijeka Ragib Merđanić, Petar Josipović i Davorin Šušanj.
Istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu Božidar Jovanović nastavio je saslušavati svjedoke, bivše službenike Centra SDS Rijeka: Marina Modrića, Brunu Smokvinu, Jerka Dragina, Ivana Cetinića i Gorana Dragina:
Posljednji svjedok u toj fazi istrage bio je Ivan Lasić-Gorankić, nekadašnji šef protuemigrantskog odjela u mostarskoj pa u saveznoj Udbi u Beogradu. On je izjavom 29. siječnja 1993. upotpunio sliku o organizaciji ubojstva Brune Bušića.
Nakon saslušanja svjedoka, redom bivših službenika Udbe, u predistražnom postupku krajem 1992. i početkom 1993. godine protiv NN osobe, zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo podnijelo je 3. veljače 1993., „Zahtjev za provedbom istrage protiv Vinka Sindičića zbog osnovane sumnje da je ubio Brunu Bušića”.
Nakon toga su još jednom saslušani neki važniji svjedoci:
Do danas su, međutim, ostala neodgovorena tri pitanja:
- prvo, zašto je tadašnje Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu okvalificiralo politički motivirano ubojstvo Brune Bušića u organizaciji Udbe kao kazneno djelo tzv. „običnog ubojstva“, kažnjivo po tadašnjem članku 35 stavak 1 Kaznenog zakona Republike Hrvatske, a ne po čl. 35 st. 2 koji takvu vrstu kaznenog djela kvalificira kao tzv. „teško ubojstvo“ – za koje je predviđena znatno veća kazna, ali i rokovi zastare za njegovo procesuiranje;
- drugo, zašto je tadašnje Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu zatražilo pokretanje istrage protiv Vinka Sindičića zbog ubojstva Brune Bušića u Parizu, za što je postojala manja osnovana sumnja nego za njegovu krivicu da je sudjelovao u pripremama ubojstva Brune Bušića kako nerealiziranog u Londonu tako i izvršenog u Parizu;
- treće, zašto tadašnje Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu nije pokrenulo istragu protiv drugih osoba, primjerice Blagoja Zelića, Jerka Dragina, Srećka Šimurine, Miće Marčete i Stanka Čolaka, za koje je iz spomenutih također jasno proizlazila osnovana sumnja da su bili suučesnici u ubojstvu Brune Bušića
Igre oko izručenja Vinka Sindičića iz Škotske započele su i prije formalnog zahtjeva Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske 27. lipnja 1996., a trajale su do samog izručenja 16. studenoga 1998.
Naime, Vinko Sindičić je još u prosincu 1992. dobio pisanu poruku u škotskom zatvoru, koju mu je uputio Josip Perković preko tadašnje Sindičićeve nevjenčane supruge Lovorke Marušić. Neposredno prije izručenja Perković je uputio Sindičiću novu poruku preko Sindičićeve sestre Josipe Đedović.
Ovim dopisom i ostalim aktivnostima, Josip Perković je počinio niz kaznenih djela opstrukcije i sprječavanja istrage. To, međutim, nije nimalo zabrinulo hrvatska pravosudna tijela, nego će njih, kako će se ubrzo pokazati, znatno više zabrinjavati pojedinci koji su se bili angažirali na prikupljanju dokaza i otkrivanju istine o ubojstvima hrvatskih političkih emigranata.
Izgubivši povjerenje u riječ Josipa Perkovića, ali i u njegovu moć da održi obećanja, Vinko Sindičić je 27. kolovoza 1998. uputio specijalno pismo Predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu, pa nakon toga još jedno Perkoviću.
Kad je, međutim, došlo vrijeme za Sindičićevo izručenje i suđenje, pokrenut je golemi stroj, isprepleten u svim dijelovima državno-administrativnog i pravosudnog aparata Republike Hrvatske, a naročito medijskog društvenog spektra, koji udruženo zapravo predstavlja neku vrstu paradržavne organizacije kojom upravljaju pojedinci iz staroga partijsko-udbaško-kosovskog aparata.
Vinko Sindičić izručen je Republici Hrvatskoj kasno uvečer 16. studenoga 1998., a već ujutro 17. studenoga 1998. bio je priveden istražnoj sutkinji Županijskog suda u Zagrebu. Zbunjen naglim razvojem događaja, Vinko Sindičić je priznao da je po nalogu Udbe sudjelovao u priprema ubojstva Brune Bušića – najprije u Londonu i potom u Parizu. Istodobno, u pojačanoj sumnji da su ga Zdravko Mustać i Josip Perković namagarčili, Sindičić je uputio otrovne strjelice opomene na razne strane.
***
Prva izjava Vinka Sindičića ***
Prva izjava Vinka Sindičića ***Deset dana nakon prvog saslušanja, Vinko Sindičić je 26. studenoga 1998. nastavio svjedočiti:
*** Druga izjava Vinka Sindičića ***
Druga izjava Vinka Sindičića ***Nakon dalekosežnih Sindičićevih ucjena i realne pogibelji da bi njegovo „pjevanje“ moglo uzdrmati temelje neokomunističkog establishmenta u Hrvatskoj, pravosudna tijela RH počela su postupati kao da je donesena odluka ne samo da se ne smije tragati za novim dokazima o mogućoj Sindičićevoj krivnji, nego su i mnogi svjedoci na kraju istrage te na suđenju potpuno povukli ili relativizirali svoje izjave kojima su ranije teretili Sindičića.
Nakon što je pregledao istražni spis, Vinko Sindičić je zatražio dopunu svojih ranijih izjava, što mu je dozvoljeno 10. veljače 1999. Tada je, što je najvažnije, povukao svoje priznanje da je na dan Bušićeva ubojstva bio u Parizu.
*** Treća izjava Vinka Sindičića ***
Treća izjava Vinka Sindičića ***Važniji svjedoci iz ranijeg razdoblja istrage saslušani su još još jednom, međutim redom su opozivali navode iz svojih ranijih svjedočenja. To se posebno odnosi na Blagoja Zelića te Jerka Dragina i ostale službenike Centra SDS Rijeka. Jedino je Ivan Lasić potvdio navode iz svoje ranije izjave i čak je dopunio nekim novim podacima.
*** Druga izjava Ivana Lasića ***
Druga izjava Ivana Lasića ***Zagrebački odvjetnik Vladimir Marić, zastupnik obitelji Brune Bušića kao oštećenih u postupku, podnio je 5. ožujka 1999. Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu „Pro memoriu“ sa zahtjevom izmjene optužnog prijedloga, predlažući proširenje istrage i na ostale sudionike pripreme ubojstva Brune Bušića kao i izmjene članka Kaznenog zakona prema kojemu bi bili optuženi.
Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu taj prijedlog uopće nije razmatralo već je 10. svibnja 1999. podiglo optužnicu protiv Vinka Sindičića. Optužnicu je potpisao zamjenik Županijskog državnog odvjetnika Ivica Ovčar koji je to naručeno, planirano i plaćeno ubojstvo iz političkih motiva ponovno okvalificirao kao obično ubojstvo prema tadašnjem čl. 34. st. 1 Kaznenog zakona Republike Hrvatske.
*** Optužnica protiv Vinka Sindičića ***
Optužnica protiv Vinka Sindičića ***Suđenje Vinku Sindičiću počelo je 8. studenoga 1999. pod predsjedanjem suca Damira Kosa, nekadašnjeg sekretara Saveza komunista u sudačkoj organizaciji Socijalističke Republike Hrvatske; dakle visokog dužnosnika organizacije koja je preko Službe državne sigurnosti kao svoje produžene ruke naredila ubojstvo Brune Bušića i u tu svrhu, prema optužnici, angažirala Vinka Sindičića da isto izvrši.
Da slučaj bude još zanimljiviji, sudsko vijeće Županijskog suda u Zagrebu pod predsjedanjem suca Damira Kosa angažiralo je, pored Zdenka Haramije, još jednog branitelja po službenoj dužnosti za obranu Vinka Sindičića. A taj odvjetnik nije bio bilo tko već Tihomir Rubeša – svojedobni zamjenik zagrebačkog Javnog tužitelja Ante Nobila, javno prozivan za sudjelovanje u montiranim političkim procesima za vrijeme komunističke Jugoslavije. Osim toga, Tihomir Rubeša je u vrijeme suđenja Vinku Sindičiću bio član vodstva Socijal-demokratske partije (SDP) Hrvatske, pa je i svoj odvjetnički ured imao u zgradi SDP-a na adresi Trg Drage Iblera 9 u Zagrebu. Rubeša je, kao i sudac Kos, bio član SKH, dakle organizacije koja je sudjelovala u odlučivanju ubojstva Brune Bušića i angažiranju Vinka Sindičića.
Suđenje Vinku Sindičiću polako se pretvorilo u postupak kojim se, umjesto dokazivanja njegove krivnje koja je proizlazila iz istražnog postupka, trebala dokazati njegova navodna nedužnost. Pored toga, glavna rasprava imala je još jedan važan cilj: spriječiti postavljanje pitanja o nalogodavacima i organizatorima ubojstva Brune Bušića.
Tijekom glavne rasprave saslušani su brojni službenici i dužnosnici Udbe iz vremena ubojstva Brune Bušića. Neki koji su to učinili tijekom istrage, u međuvremenu su preminuli, a ostali su povukli svoje optužujuće iskaze protiv Vinka Sindičića. Ivan Lasić je odbio doći iz Hercegovine u Zagreb s obrazloženjem kako je dobio prijetnju da „neće živ stići do Plitvica“.
Jedan od rijetkih svjedoka koji je na glavnoj raspravi teretio Vinka Sindicica bio je Bože Vukušić, samostalni savjetnik u državnoj Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava.
Među svjedocima pojavili su se posljednji šefovi Udbe u Zagrebu i Beogradu Josip Perković i Zdravko Mustać. Obojica su izjavili kako nemaju nikakvih saznanja o ubojstvu Brune Bušića, pa čak ni da je Vinko Sindičić bio suradnik Udbe. Štoviše, njih dvojica su svjedočenje iskoristili, kako će se kasnije pokazati očigledno u dogovoru sa zamjenikom Županijskog državnog odvjetnika Ivicom Ovčarom i predsjednikom sudskog vijeća Županijskog suda u Zagrebu Damirom Kosom, da bi pokrenuli istragu protiv Bože Vukušića zbog navodnog sudjelovanja u organiziranju otmice Blagoja Zelića krajem 1991. u Kaštelima pokraj Splita.
*** Zapisnik o nastavku svjedočenju Josipa Perkovića i svjedočenju Zdravka Mustaća na glavnoj raspravi ***
Zapisnik o nastavku svjedočenju Josipa Perkovića i svjedočenju Zdravka Mustaća na glavnoj raspravi ***Optužbama Perkovića i Mustaća protiv Vukušića pridružio se navodni bivši emigrant Branko Bradvica, o kojem je bila riječ u spomentom drugom tajnom pismu kojeg je Perković uputio Sindičiću, a u kojem Perković zahtijeva od Sindičića da ne napada Bradvicu „jer nam još može trebati“. U međuvremenu se ispostavilo da se Branko Bradvica, nakon kratkotrajnom političkog angažamana u iseljeništvu, zaputio u kriminalne vode zbog čega je višestruko procesuiran u Njemačkoj, da bi na kraju završio u savezništvu s Josipom Perkovićem.
Jedan drugi navodni emigrant, Damir Petrić, za kojeg se kasnije pokazalo da je u stvari bio suradnik KOS-a, inače usko povezan s Brankom Bradvicom, svojim je svjedočenjem dao alibi Vinku Sindičiću.
Slijedom iznesenih, logičnih okolnosti Vinko Sindičić je, 20. siječnja 2000. proglašen nedužnim i oslobođen optužbe.
Kaznena prijava Maje Bubalo, polusestre Brune Bušića, koju je podnijela 6. prosinca 1999. protiv osumnjičenih osoba iz redova nalogodavaca i organizatora, naravno, uopće nije bila razmatrana.
Ali to nije bilo dovoljno: pored činjenice da se nerijetko tijekom suđenja nije znalo sudi li se Vinku Sindičiću zbog sumnje da je ubio Brunu Bušića ili se istražuje sudbina Blagoja Zelića iz 1992. godine, Sudsko vijeće Županijskog suda u Zagrebu na čelu sa sucem Damirom Kosom, zamjenikom predsjednika Županijskog suda, napravilo je korak naprijed – pokušalo je dokazati premisu da Udba nije koristila likvidacije političkih protivnika kao sustavni dio svoga rada /"Premisa da je Služba državne sigurnosti izdala nalog za ubojstvo Brune Bušića kao individualni slučaj, a ne sustavan pristup djelovanja…"). Dapače, u obrazloženju presude, na temelju svjedočenja spomenutog Damira Petrića, kao mogućnost se ne odbacuje špekulacija da je Bruno Bušić ubijen "u međusobnom emigrantskom obračunu".
Kratko nakon toga sudac Damir Kos avansirao je u Vrhovni sud Republike Hrvatske, a odvjetnik Tihomir Rubeša postao je jedan od kandidata SDP-a za Glavnog državnog odvjetnika. Rubešu je podržavala i Hrvatska narodna stranka (HNS) u čijem se vodstvu nalazio i njegov pobro Ante Nobilo. Rubeša nije izabran, jer je imao vrlo jaku opoziciju u vlastitoj stranci, SDP-u. Na kraju je SDP odustao od Rubešine kandidature, pa je istakao novog favorita – Mladena Bajića, županijskog državnog odvjetnika iz Splita.
Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podnijelo je 17. srpnja 2000. žalbu na oslobađajuću presudu, da bi Vrhovni sud tek 14. travnja 2005. presudio kako se žalba odbija i potvrđuje prvostupanjska presuda koja je time postala pravomoćna. U to vrijeme obnovljen je drugi mandat predsjedniku Vrhovnog suda Branku Hrvatinu, inače sinu člana posljednjeg sastava predsjeništva CK SKH Josipa Hrvatina
Rasvjetljavanje tragične i još uvijek misteriozne smrti Brune Bušića neizostavno akcentira djelovanje jugoslavenskog represivnog aparata, posebice njegove tajne policije kao „udarne pesnice“ komunističke partije Jugoslavije i Hrvatske.
Naslijeđeni državni aparat, nakon stvaranja samostalne hrvatske države, nije doživio potrebnu transformaciju, pa tajni i javni subjekti personificiranog komunističkog zla i dalje djeluju punom snagom u svim sferama hrvatskog nacionalnog, državnog i društvenog života.
Primjedbe