MIRJANA KASAPOVIĆ O PRIJETVORNOSTI BOSANSKOG SDP-a

Dr.sc. Mirjana Kasapović: SDP je prijetvorna stranka!

Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika (SNSD) otvoreno djeluje kao srpska nacionalistička stranka i ne krije da mu je iznad svega stalo do opstanka Republike Srpske. Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) djeluje kao hrvatska nacionalistička stranka i ne krije da želi imati vlast na svakoj stopi ono malo zemlje gdje još žive Hrvati. ____piše: prof.dr.Mirjana Kasapović l Poskok.info Stranka demokratske akcije (SDA) bošnjačka je nacionalistička organizacija koja želi politički dominirati nad Bošnjacima i Federacijom BiH. No SDP se javno prikazuje kao lijeva multikulturna stranka koja ne želi doći na vlast gazeći svoja "nadmoćna" ideološka  i moralna načela. U stvarnosti je riječ o bosanskoj unitarističkoj stranci koja se za vlast bori i rukama i nogama. Novoizabrani ”hrvatski” predstavnik Željko Komšić Bosanski unitarizam Lagumdžijinih socijaldemokrata u političkoj se praksi očituje kao najpretvorniji oblik bošnjačkog nacionalizma, upravo onako kako se jugoslavenski unitarizam pokazao kao oblik srpskog nacionalizma. I Milošević se uvijek predstavljao kao jugoslavenski patriot, a ne kao srpski nacionalist. Pravu prirodu SDP-a ilustriraju "slučaj Komšić" i "slučaj Radončić". SDP je i na ovim izborima za Predsjedništvo BiH kandidirao Željka Komšića kao hrvatskog člana tog tijela. U tome ne bi bilo ništa čudno da SDP nije bošnjačka stranka prema svim bitnim elementima koji određuju prirodu neke organizacije: apsolutnu većinu njezinih birača, članova i pripadnika stranačke elite čine Bošnjaci, po svojemu je ideološkom profilu i politici koju zagovara tipičan izdanak jedne struje u bošnjačkome, pretežno urbanom, socijalno-kulturnom miljeu, a političke partnere u obavljanju vlasti vidi među bošnjačkim strankama  koje su joj po svemu bliže od hrvatskih i srpskih stranaka. Ipak, nije istaknula bošnjačkog kandidata za člana Predsjedništva - Lagumdžiji očito nije palo na pamet da se utrkuje s Bakirom Izetbegovićem, Harisom Silajdžićem i Fahrudinom Radončićem i doživi poraz - nego je drugi put kandidirala Željka Komšića kao predstavnika Hrvata u tom tijelu. Komšić je oba puta pobijedio svoje protukandidate iz hrvatskih stranaka zahvaljujući glasovima brojčano premoćnih Bošnjaka  u Federaciji. U svojim predizbornim nastupima Lagumdžija je otvoreno govorio da će Komšić u Predsjedništvu  predstavljati "svoj narod" i "sve ostale". Tako će Predsjedništvo BiH činiti Nebojša Radmanović kao predstavnik Srba, Bakir Izetbegović kao predstavnik Bošnjaka i Željko Komšić kao predstavnik Hrvata i "svih ostalih". Imajući na umu politički profil i djelovanje Komšića u prošlom mandatu, on će ponajprije biti predstavnik "svih", što god to značilo. Kako je svoj uspon u visoku politiku zasnovao na dubokoj "legitimacijskoj rupi" u hrvatskome biračkom tijelu koje je nominalno predstavljao, Komšić se morao okrenuti traženju drugih izvora političke legitimacije i našao ih je  u potpori "svih". Komšić je, međutim, u Predsjedništvu BiH točno ono što je Sejdo Bajramović nekoć bio u Predsjedništvu SFRJ: Bajramović je  bio predstavnik Albanaca kojega su izabrali Srbi, a Komšić je predstavnik Hrvata kojega su izabrali Bošnjaci. Tako su socijaldemokrati izveli drugi izborni desant na hrvatsku etničku i političku manjinu u Federaciji, koja je samo još  nominalno "jedan od tri ravnopravna konstitutivna naroda" u BiH, misleći valjda da tako jačaju državu i demokraciju. Tim su činom, naprotiv, uzdrmali krhke temelje državne zajednice u kojoj žive, pridonoseći potpunom otuđenju hrvatske zajednice od BiH. Hrvatstvo mu je sporedno Predsjedništvo BiH pogrešno je dizajnirana institucija. U parlamentarnom sustavu državnog poglavara, čak i kad ga čini  kolektivno tijelo, treba birati parlament. Kako je posrijedi tijelo koje izražava jednakost i ravnopravnost triju konstitutivnih naroda, svakog bi člana trebali birati oni koje on predstavlja. Stoga je Predsjedništvo BiH pogrešno dizajnirati kao instituciju u kojoj sjede Bošnjak, Srbin i Hrvat; ono bi trebalo biti tijelo u kojemu sjede izabrani  predstavnici Bošnjaka, Srba i Hrvata. Hrvate bi u njemu mogao, načelno gledajući, predstavljati svatko - Hrvat, Srbin, Bošnjak, Židov - tko je dobio većinu njihovih glasova i tako stekao demokratsku izbornu legitimnost. To vrijedi i za druga  dva naroda. Sarajevski Hrvat Željko Komšić izvrsno predstavlja Bošnjake, pa zašto onda ne bi i formalno bio njihov  predstavnik u Predsjedništvu BiH? Komšić ne propušta prigodu pokazati da hrvatsku etničku pripadnost doživljava kao  sporedno i nebitno obilježje svoga identiteta, pa je moralno odiozno graditi političku karijeru na njemu. Dok "slučaj Komšić" pokazuje pravu ideološku i političku prirodu SDP-a, "slučaj Radončić" dobro oslikava moralni profil  te stranke. Fahrudin Radončić krajnje je suspektna figura u političkome i društvenom životu BiH. U tamošnjim medijskim krugovima slovi  kao notorni ratni profiter. Osrednji predratni dopisnik zagrebačkih novina iz Sarajeva, nakon rata prometnuo se u  medijskog moćnika koji, među ostalim, posjeduje "Dnevni avaz" te golemo bogatstvo kojemu se ne zna podrijetlo. Nakon što je stekao ekonomsku moć, sa svojom se strankom Savez za bolju budućnost (SBB) odlučio domoći i političke vlasti. Na tom putu ruku mu je pružio nitko drugi do Lagumdžijin SDP Stranka koja se frazerski zgražava nad ratnim profiterstvom, korupcijom i kriminalom u poslijeratnome bosanskohercegovačkom društvu, pripravna je koalirati s jednim od najviđenijih predstavnika "imperija zla", kako je Lagumdžija donedavno nazivao Radončićevo poslovno carstvo. Od nekadašnjega "moralnog kepeca" Radončić se u Lagumdžijinim predizbornim nastupima pretvorio u uglednog "gospodina Fahru" s kojim bi rado obnašao vlast. Lagumdžijino ponašanje gotovo je jednako tragikomično kao angažman poslovično politički  dezorijentiranog Abdulaha Sidrana koji je na predizbornim skupovima Radončićeve stranke vapio "pomozi, Fahro". Lagumdžijinoj političkoj konverziji medijski je sekundirala Federalna televizija, napose prvak njezina informativnog programa Bakir Hadžiomerović. Hadžiomerović se godinama predstavlja kao najbeskompromisniji medijski borac protiv kriminala  i korupcije svake vrste, osim kad je riječ o njegovim političkim favoritima, kakvi su Lagumdžija i Radončić, osobe protiv kojih se vode istražni postupci zbog utaje poreza, reketarenja i drugih kriminalnih i nečasnih djela. Sarajevska škola fašizma Nasuprot slici koju gradi o sebi, Hadžiomerović je zapravo prvak "divljeg novinarstva" koje je zaslužno za stalni verbalni građanski rat u zemlji. U političkom magazinu "60 minuta" on svakog tjedna ispaljuje verbalne granate na svoje političke protivnike, a osobito na političare Republike Srpske. Milorada Dodika, primjerice, javno naziva laktaškim fašistom,banjolučkim nacistom, divljakom, lopovom, kriminalcem, nasilnikom, Milom Grobarom, Milom banditom, Milom buldožerom itd. Nebojša Radmanović, član Predsjedništva BiH, samo je "pijun nacionalsocijalističkog režima" Republike Srpske. Kako su Dodik i Radmanović opet pobijedili na izborima, što učiniti s tim "fašističkim banditima" i pogotovo s njihovim "fašističkim banditskim" biračima? Na ta pitanja osebujna "sarajevska škola fašizma" nema odgovora. Sve probleme koje ne može riješiti svojim pristupom bosanskohercegovačkome gordijskom čvoru, a ne može riješiti gotovo nijedan, stoga prebacuje na međunarodnu zajednica pod sloganom "stvorite nam državu kakvu želimo". Ne učini li to, i sama se kandidira za titulu pomagača. preneseno iz Obzora via poskok.info