KOLIKO KOŠTA SUZA ZA BRANITELJA, HRVATA?


Koliko košta suza za branitelja, Hrvata?
Foto: Duje Klarić / Cropix

KAD SU donosili svoje male svjetove na Kvarner, rodoslov Hercegovine i Bosne na rijetko poštenim i ispucalim rukama, Željko P. još nije bio ni rođen. Samo nekoliko godina kasnije, iz njegovih riječi gotovo da si mogao i kroz telefonsku žicu čuti zvuk zvona na Trsatu, osjetiti buru s Učke na licu i zagristi prve lovranske črešnje. Uvijek je bio jedan od onih ljudi kod kojih je tuga stalno na stand byu. Koji kad uđu u prostoriju automatski je ispune nekom bestežinskom vedrinom.
Volim misliti da se smijao i onog dana kad je s nepune dvadeset i dvije godine u Otočcu naišao na minu koja je maskirno vozilo rasula u stotine komadića, a njemu zauvijek oduzela obje noge. Jer u rat je otišao onako kako je i živio. Srcem i prkosom. A to srce nije se predalo ni dok su mu brojali uzdahe u šok-sobi i jezivu tišinu između njih. Ni dok su pogledavali jedni u druge iznad njegova uzglavlja, sa strahom i očajem, ispraćajući prijatelje koji žale njihovu strpljivost. Ni nakon pet teških operacija. Željko P. odabrao je život. Život punih pluća, bez obje noge. Hrabrost je to za koju se još nisu izmislili ordeni.

Zasluženo ubijen?

On nema PTSP, jer ima beskrajnu snagu koja slomi svaki pokušaj da kaos stvarnosti preuzme kontrolu nad raciom. Iako je tanka i strašna žica na kojoj godinama uspješno balansira, a koja ga dijeli od sudbine Ivice Grgića. Svi mi u svojim životima imamo bar jednog Ivicu Grgića. Osobu koja je onih najtežih godina na gola ramena obukla samo ponos i krenula na barikade kao da kreće na sladoled. A koju danas surovi birokratski sustav lopovske države dovodi do ludila. Osobu kojoj svaki novi dan u ovakvom bešćutno nakalemljenom društvu trenira granice vlastite izdržljivosti do konačnog zida.

Pa ipak, nije promaklo brojnim komentatorima i novinarima da znalački pojasne kako je napaćeni Ivica Grgić jučer zaslužio metak na praznoj cisterni benzinske pumpe u Solinu. Neke TV-kuće u svom odvratnom, američkom senzacionalizmu izvještavanja čak su rastrojenog čovjeka nazvali i manijakom. Premda možda imaju svoje očeve, stričeve ili braću koji kao branitelji nekada, danas proživljavaju i krvavije bitke od onog vremena provedenog na ratištu. Kako bismo u tom slučaju onda opravdali pucanje specijalaca? Ova suluda vremena nas pretvaraju u zombije. Gluhe i slijepe za krhke živote drugih.

Manipulativne medijske godine prošlosti naučile su nas da hrvatska nesreća nije nesreća i da sudbina hrvatskih branitelja nije dostojna suza. U njoj bismo uvijek morali pronalaziti neka racionalna objašnjenja koja su dovela do nesreće. S druge pak strane, svoju veličinu, humanost i suosjećajnost mogli smo pokazivati i dokazivati samo na slučajevima manjina ili drugih naroda. Kao da je bol vlastitog naroda nešto čega se trebamo sramiti.  Jer suza za naše logore, silovanja i mučenja je automatski "ustaška suza s premisom tuđmano-nostalgije". Tako su primjerice, o stanu obitelji Drobac napisane elegije, a priča jučer ubijenog branitelja je nešto što nezainteresirano konzumiramo između ručka i trač-rubrike, da bismo na kraju zaključili kako eto, nema ništa sporno u činjenici da se osoba ubije tek tako, kao da skidaš dosadnu muhu s vrata. Jer on je potencijalni manijak. Iako je samo doveden u bezizlaznu situaciju od strane državnih instanci, koje nam svima svakodnevno rade o glavi.

Madame svih kurvanjskih politika

A one dvije bijele glave na čelu Republike Hrvatske, zvane Plakačica i Narikača, i dalje ne poduzimaju ništa konkretno za pomoć ovim tužnim ljudima. Dapače, premijerka Kosor, najpoznatija falšna plakačica nad nesretnim ljudskim sudbinama, u međuvremenu šeće skupocjene torbe i broševe, dok se stišće sa Pahorom na romantičnim setovima balkanskog Prohujalo s vihorom. Nije posebno uzrujana situacijom u kojoj je živio Ivica Grgić i njegov brat. Ne muči ju očaj koji ga je popeo na vrh cisterne. Nije uznemirena niti činjenicom da policija u 16 sati takozvanog pregovaranja, nije uspjela da riješi jučerašnju krizu bez oduzetog života, iako su iz proračuna obučavani za kordon bradatih terorista kojima se ni oči ne vide od količine eksploziva kojim su opasani. Nije ju brigalo da za vrijeme solinskih događanja pošalje obavijest s Banskih dvora kako je riješila Ivičine probleme i tako možda izbjegne tragediju.

Neće poduzeti apsolutno ništa po pitanju svih ostalih Grgića koji u ovom trenutku sjede potpuno uništeni doma i koje milimetri dijele od okidača. Jer su odavno svjesni da su se borili za ništa. Za to da predsjednik Josipović uskoro očekuje predsjednika Tadića u Vukovaru. Ne bi li obojica dodali u svoj bezgrešni CV hodanja po grobljima još jedno nasilno pomirenje. Europeizacija pod svaku cijenu pod krinkom pomirenja u kojemu ne razmišljaju o ljudima. O braniteljima. O vukovarskim pričama u čiju patnju zadiru bez pitanja i licemjerno. Na isti način na koji se šepuri s patnjom Hrvata u BIH dok u predsjedničkim dvorima na čajne kolutiće prima Željka Komšića, simbol degradacije jednog naroda u vlastitoj zemlji.

Politika je kurva, odavno već znamo. U ovim krajevima ona je pak evaluirala u madame svih kurvanjskih politika ikada. Bez obraza i bez zrnca časti. A mi šutimo i mirimo se. I još puštamo da nas uvjere kako je sasvim u redu ubiti ljude koji su stvarali ovu državu. I kako je svaka suza za njih precijenjena.
Željko P. je ostao bez obje noge u ratu, da bismo mi danas, u miru, ubili Ivicu Grgića. Sjajni smo neki ljudi. Govna od ljudi.

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade