IZBORI KAO PLEBISCIT ZA TREĆI ENTITET
Sa stajališta mojih državotvornih političkih fiksacija, protekli opći izbori iznjedrili su rezultate kakve sam samo poželjeti mogao. Ne mislim, pritom, na raspodjelu glasova između pojedinih hrvatskih političkih stranaka, nego prije svega na ukupnu podršku onim hrvatskim strankama koje su u predizborno vrijeme borbu za hrvatsku federalnu jedinicu u Bosni i Hercegovini eksplicitno isticale kao svoj cilj. Podršku jednako snažnu i u Hercegovini i u Bosni, „što nije nevažno naglasiti“, rekao bi Ivan Lovrenović.
HDZ BiH, kao pobjednička stranka među Hrvatima, u jasnoći isticanja ovoga cilja bio je tek neznatno eksplicitniji nego HDZ 1990 ili HSP BiH (oni su otprilike govorili o „najmanje jednoj“ jedinici s hrvatskom većinom), pa se ovi rezultati s pravom mogu tumačiti gotovo kao neka vrsta plebiscita za „treći entitet“. Ne radi se dakle o - govoreći onim prekrasnim jezikom sinoptičara Državnoga hidrometeorološkog zavoda u Zagrebu - podršci „gdjegdje“, „mjestimice“ ili „razmjerno“, nego o podršci većinskoj i masovnoj. I u Hercegovini, i u Bosni, „što nije nevažno naglasiti“.
Nikada nakon rata dosljedna etnoteritorijalna paradigma ustavnoga i administrativnoga preuređenja nije izgledala ostvarivije i spasonosnije. Osim što je za Hrvate, nakon svih ratnih i poratnih iskustava, najbolja od svih rješenje s kojima se eksperimentiralo ili se o njima ustavno-pravno i politički spekuliralo, osim što tom najmalobrojnijem konstitutivnom narodu jedina jamči stvarnu ravnopravnost, ova paradigma upravo snagom svoje uravnoteženosti samoj (i cijeloj) bi državi Bosni i Hercegovini napokon donijela političku stabilnost.
Toga napokon moraju postati svjesne i bošnjačke političke elite u Sarajevu: jedino prihvaćanjem etnoteritorijalnoga modela, umjesto unitarističkih snova i prakse institucionalnoga nasilja, moguće je izgraditi iskreno povjerenje između bošnjačkoga i hrvatskoga naroda.
Ovi narodi to zaslužuju, i povijesna je odgovornost na političkim elitama da to konačno shvate. Perspektiva stabilne trojedine države, u kojoj nitko ne bi dovodio u pitanje prava pojedinih naroda na vlastitu federalnu jedinicu, mogla bi, vjerujem, motivirati i Srbe za neke ustupke u Posavini i Istočnoj Bosni kojima bi se Bošnjacima i Hrvatima dao osjećaj „pravednijega mira“. Ili recimo ustupke oko budućih saveznih nadležnosti.
Zbog svih onih koji izražavaju rezerve prema formiranju hrvatskoga entiteta ili mu se još uvijek tvrdoglavo protive, njegovi uvjereni zagovaratelji jasno i javno moraju reći kakav on treba biti. Jedino tako možemo razbiti strahove onih koji osporavaju ovaj model, prvenstveno Bošnjaka, možemo otvoriti izglede za povjerenje i suradnju umjesto vječnoga sumnjičenja i blokada.
Ideja većinske hrvatske federalne jedinice niti je kad bila, niti ikad smije biti ekskluzivno „hercegovačka“, a jednako tako niti ekskluzivno „hrvatska“ stvar. Ako u Hercegovini i postoji neka budala koja pomišlja da bismo – u ijednom scenariju - smjeli isključiti bosanske Hrvate (teritorijalno), ili Bošnjake i Srbe koji će živjeti u takvoj većinski hrvatskoj federalnoj jedinici (politički), taj ukupnim hrvatskim interesima u Bosni i Hercegovini ne misli dobro. Čak i ako toga nije svjestan. Hrvatski entitet, putem svojih institucija, treba biti brana daljnjem kopnjenju hrvatstva, naročito u Bosni. Mehanizmima reciprociteta unutar entiteta, odnosno paritetom na državnoj razini, hrvatski bi entitet osigurao istinsku ravnopravnost Hrvata u cijeloj Bosni i Hercegovini. Hrvate koji žive izvan administrativnih granica tog hrvatskoga entiteta (Sarajevo, Tuzla, Zenica, Banja Luka …) trebamo ohrabrivati na ostanak, a poštivanjem ljudskih i političkih prava Bošnjaka i Srba u vlastitoj sredini biti primjer drugima kako se trebaju odnositi prema našim sunarodnjacima. Nikada nam, primjerice, ne smije pasti na pamet da unutar toga entiteta Bošnjacima podvaljujemo neke njihove Komšiće ili Srbima Vlajkije.
Očekivano taman koliko i neshvatljivo, protivnici ovakvoga modela, protivnici među Hrvatima, već su počeli rastezati onu sumanutu teoriju o „zapuštenosti hrvatskoga biračkog tijela“, o „zavedenom narodu“, teoriju koja bi nakon petnaestogodišnjega poslijeratnog ponavljanja doista bila smiješna da nije žalosna.
Zapušten kakav već jesam, što nije nevažno naglasiti, teško ću ikada shvatiti upornost nekih ljudi.
HDZ BiH, kao pobjednička stranka među Hrvatima, u jasnoći isticanja ovoga cilja bio je tek neznatno eksplicitniji nego HDZ 1990 ili HSP BiH (oni su otprilike govorili o „najmanje jednoj“ jedinici s hrvatskom većinom), pa se ovi rezultati s pravom mogu tumačiti gotovo kao neka vrsta plebiscita za „treći entitet“. Ne radi se dakle o - govoreći onim prekrasnim jezikom sinoptičara Državnoga hidrometeorološkog zavoda u Zagrebu - podršci „gdjegdje“, „mjestimice“ ili „razmjerno“, nego o podršci većinskoj i masovnoj. I u Hercegovini, i u Bosni, „što nije nevažno naglasiti“.
Nikada nakon rata dosljedna etnoteritorijalna paradigma ustavnoga i administrativnoga preuređenja nije izgledala ostvarivije i spasonosnije. Osim što je za Hrvate, nakon svih ratnih i poratnih iskustava, najbolja od svih rješenje s kojima se eksperimentiralo ili se o njima ustavno-pravno i politički spekuliralo, osim što tom najmalobrojnijem konstitutivnom narodu jedina jamči stvarnu ravnopravnost, ova paradigma upravo snagom svoje uravnoteženosti samoj (i cijeloj) bi državi Bosni i Hercegovini napokon donijela političku stabilnost.
Toga napokon moraju postati svjesne i bošnjačke političke elite u Sarajevu: jedino prihvaćanjem etnoteritorijalnoga modela, umjesto unitarističkih snova i prakse institucionalnoga nasilja, moguće je izgraditi iskreno povjerenje između bošnjačkoga i hrvatskoga naroda.
Ovi narodi to zaslužuju, i povijesna je odgovornost na političkim elitama da to konačno shvate. Perspektiva stabilne trojedine države, u kojoj nitko ne bi dovodio u pitanje prava pojedinih naroda na vlastitu federalnu jedinicu, mogla bi, vjerujem, motivirati i Srbe za neke ustupke u Posavini i Istočnoj Bosni kojima bi se Bošnjacima i Hrvatima dao osjećaj „pravednijega mira“. Ili recimo ustupke oko budućih saveznih nadležnosti.
Zbog svih onih koji izražavaju rezerve prema formiranju hrvatskoga entiteta ili mu se još uvijek tvrdoglavo protive, njegovi uvjereni zagovaratelji jasno i javno moraju reći kakav on treba biti. Jedino tako možemo razbiti strahove onih koji osporavaju ovaj model, prvenstveno Bošnjaka, možemo otvoriti izglede za povjerenje i suradnju umjesto vječnoga sumnjičenja i blokada.
Ideja većinske hrvatske federalne jedinice niti je kad bila, niti ikad smije biti ekskluzivno „hercegovačka“, a jednako tako niti ekskluzivno „hrvatska“ stvar. Ako u Hercegovini i postoji neka budala koja pomišlja da bismo – u ijednom scenariju - smjeli isključiti bosanske Hrvate (teritorijalno), ili Bošnjake i Srbe koji će živjeti u takvoj većinski hrvatskoj federalnoj jedinici (politički), taj ukupnim hrvatskim interesima u Bosni i Hercegovini ne misli dobro. Čak i ako toga nije svjestan. Hrvatski entitet, putem svojih institucija, treba biti brana daljnjem kopnjenju hrvatstva, naročito u Bosni. Mehanizmima reciprociteta unutar entiteta, odnosno paritetom na državnoj razini, hrvatski bi entitet osigurao istinsku ravnopravnost Hrvata u cijeloj Bosni i Hercegovini. Hrvate koji žive izvan administrativnih granica tog hrvatskoga entiteta (Sarajevo, Tuzla, Zenica, Banja Luka …) trebamo ohrabrivati na ostanak, a poštivanjem ljudskih i političkih prava Bošnjaka i Srba u vlastitoj sredini biti primjer drugima kako se trebaju odnositi prema našim sunarodnjacima. Nikada nam, primjerice, ne smije pasti na pamet da unutar toga entiteta Bošnjacima podvaljujemo neke njihove Komšiće ili Srbima Vlajkije.
Očekivano taman koliko i neshvatljivo, protivnici ovakvoga modela, protivnici među Hrvatima, već su počeli rastezati onu sumanutu teoriju o „zapuštenosti hrvatskoga biračkog tijela“, o „zavedenom narodu“, teoriju koja bi nakon petnaestogodišnjega poslijeratnog ponavljanja doista bila smiješna da nije žalosna.
Zapušten kakav već jesam, što nije nevažno naglasiti, teško ću ikada shvatiti upornost nekih ljudi.
Primjedbe