GENERAL POSLIJE BITKE

Godina je 1995. i hrvatske snage napreduju s juga prema Banja Luci dok istovremeno iz smjera zapada dolaze snage 5. korpusa Armije BiH. Tzv. Republika Srpska je u rasulu na svim razinama: i vojnim i civilnim. Poraz velikosrpskog iskoraka preko Drine je definitivan i samo je pitanje koliko brz i koliko bolan.
Tada, u trenutku kada je sve praktički već riješeno, od strane SAD-a i Velike Britanije dolazi spas u zadnji čas za prekodrinsku velikosrpsku politiku u vidu otvorene prijetnje upućene istovremeno i Tuđmanu i Izetbegoviću da ukoliko se vojska odmah ne zaustavi, da će se izvesti zračni udar po napredujućim snagama na terenu. Praktički trenutno obje nadiruće strane, i hrvatska s juga i bošnjačka sa zapada, prestaju s daljnjim napredovanjem. Sve iza toga je nesretna povijest u vidu ''pregovora'' koji su okončani tzv. daytonskim sporazumom kojim su najgore prošli Hrvati u BiH. Dayton kao da je pisan tako da Hrvata što prije nestane iz BiH i zato je to jedan od većih promašaja ondašnje hrvatske politike čije posljedice trpimo danas punom snagom.
Ono što je u svemu najviše za žaliti je izgubljeni povijesni trenutak. Možemo žaliti zbog te neiskorištene prilike koja se morala iskoristiti i - što je najbolje - koja se mogla iskoristiti. Naime, ono što je ovdje ono ključno je to da su amerikanci i englezi - blefirali. Njihove prijetnje da će bombardirati hrvatske i bošnjačke snage bile su običan blef koji je trebalo prepoznati i odraditi posao do kraja, što znači da se moralo stisnuti gas do daske i svom silinom i najvećom mogućom brzinom osloboditi Banja Luku i cijelu Bosansku Posavinu, kod Bosanskog Šamca prebaciti glavninu snaga na lijevu obalu Save i istovremeno krenuti s oslobađanjem okupiranih dijelova Baranje i Istočne Slavonije. Sve skupa moralo bi biti izvedeno u najviše sedam dana, no posve je realno da bi se sve završilo i za tri do četiri dana. I danas bi imali jednu sasvim drugu priču. Velikosrpska aspiracija preko Drine, a time i na Jadran, bila bi u potpunosti uništena realnim stanjem na terenu.
Nažalost, ondašnje vodstvo nije prepoznalo blefiranje, a to nije za čuditi budući se općenito slabo poznavala puna dinamika modernog medijskog rata i koje mjesto on zauzima u općoj imperijalnoj strategiji globalističkih sila. Kako tada, tako jednako i sada još nije mnogima sjela u glavu činjenica da je danas medijska baražna predpriprema prije konvencionalnog napada jednako neizostavna kako je u Prvom svjetskom ratu to bila artiljerijska predpriprema prije pješadijskog napada. Također, ne radi se o tome da amerikanci ili englezi nisu bili voljni udariti po nama, nego da oni to nisu mogli izvesti bez prethodne medijske pripreme tog udara, a dok bi ta medijska priprema bila odrađivana stvar bi već odavno završila onako kako je prije opisano.
Treba se samo sjetiti da kada su SAD na čelu s Clintonom iz svojih širih strateških interesa odlučili promijeniti politiku u odnosu na rat u Hrvatskoj i BiH, koliko je mjeseci bilo preko medija odrađivano ono što Srbi nazivaju ''antisrpskom histerijom'', no što je realno gledajući bilo samo objektivnije sagledavanje situacije na terenu. Točnije, do tada su zapadnjački mediji uporno držali poziciju ''glup i gluplji'' po pitanju toga što se događa u Hrvatskoj i BiH. Tko ne zna ili se više ne sjeća neka pogleda kako se na Zapadu izvještavalo iz Hrvatske i BiH te kako su se cijelo vrijeme mediji pravili nevještima u tome tko je žrtva, a tko je agresor. Dok nije američka politika odredila drugačije, a za promjenu tog kursa trebalo je više mjeseci novog propagandnog smjera u medijima da bi se potom moglo angažirati konvencionalne vojne snage u vidu zračnih udara po snagama bosanskih Srba.
I sad, poznajući ove zadatosti, nije teško pročitati blef s kojim su anglo-amerikanci nastupili jer nema šanse da mediji za manje od sedam dana odrade posao preprogramiranja američkog javnog mnijenja koje je jedva naučilo da su ''serbs bad guys'', a ''bosnian muslim good guys''. Hrvati su u ovom sklopu medijske predpripreme konvencionalnih udara bili ignorirani jer je amerikancima na globalnoj sceni nužno trebalo upravo to da uz sebe vežu priču kako oni pomažu muslimanima u opasnosti. I to je razlog više zašto je to bio blef i zašto su hrvatske i bošnjačke snage u savezništvu, ako ne iz ljubavi onda iz obostranih interesa, trebale nastaviti napredovati prema Banja Luci, a poslije i dalje sve do Drine ako je potrebno.
Druga primjedba koja ovdje može doći odnosi se na opasnost od ulaska Srbije sa svojim vojnim kapacitetima u cijelu priču i da bi to spriječilo oslobađanje kako okupiranih dijelova Hrvatske, tako i Banja Luke zajedno s Bosanskom Posavinom. Ta primjedba, naravno, ne stoji iz razloga što Srbija nije bila spremna za takvu intervenciju i kada bi u Beogradu i bila donesena odluka, dok bi se ona realizirala već bi sve bilo završeno. Samo zbog zakrčenosti prometnica izbjegličkim kolonama bitno je usporen ulazak srbijanskih snaga u bojišnicu sve da su bili u punoj pripravnosti.
Ako bi se negdje dalje razvio sukob to bi moglo biti samo na području Istočne Bosne, a to bi bio prvenstveno sukob Armije BiH i Srbije što u jednom širem političkom smislu nije loše jer kako je nama potrebna ova ''bosnian muslim'' strana zbog medijske strane ratišta, tako je Armiji BiH zbog konvencionalne strane ratišta još više potrebna Hrvatska da bi mogla parirati na toj eventualno rasplamsanoj bojišnici Istočne Bosne.
I to bi bilo to savezništvo Hrvata i Bošnjaka iz nužde i interesa, ali koje bi u svakom slučaju rezultiralo sasvim drugačijom pozicijom Hrvata u BiH budući više ne bi bilo moguće nametnuti nešto što bi bilo na tragu daytonske katastrofe koju trpimo danas gdje se u jadu i čemeru čak došlo do toga da je hrvatski puk zaveden jednim velikosrbom kakav je Milorad Dodik te su ljudi u iluziji da će preko njega uspjeti ostvariti svoje interese. Također, bilo bi na kraju bolje stoga jer bi anglo-američka politika po svojem starom pravilu da uvijek nametne labilno konačno rješenje, rješenje koje im ostavlja potencijal otvaranja nove krize kada im je to u interesu, sada bi ta politika morala igrati s drugačijim kartama u ruci. Odnosno, moglo bi se sa priličnom sigurnošću pretpostaviti da bi globalisti sami, iz tih svojih interesa i načina kako ih ostvaruju diplomacijom, nametnuli model gdje bi s jedne strane bila ''Federacija BiH'', a s druge ''Herceg-Bosna''. Tzv. Republika Srpska ne bi postojala osim u pojedinim glavama u Beogradu, otprilike jednako kako je sada situacija s ''Republikom Srpskom Krajinom''.
Sad, u svemu tome buduća mudra politika išla bi u pravcu da se ne dozvoli da anglo-američki imperijalizam uspije ostvariti svoje planove otvaranjem sukoba, nego da se sve skupa dalje razvije u pravcu stvaranja konfederacije Hrvatske i BiH. Odnosno, pučki govoreći, to bi bila Hrvatska do Drine i Bosna do Sutle. Sve to što sada izgleda nemogućim bilo bi ostvarivo samo da se imalo hrabrosti i drskosti, ali i prethodnog znanja, pa da se 95' krenulo prema Banja Luci i dalje do kraja bez obzira na sve.
Svaka batina ima dva kraja, pa tako i batina integriranog medijsko-konvencionalnog ratovanja. Budući su konvencionalne vojne operacije postale toliko ovisne o tome kako se izvode medijske operacije, onda je sasvim logično da se ta činjenica uzme u obzir i prikladno iskoristi u najboljem nacionalnom interesu. Ako je već propuštena jedna povijesna prilika da se napravi dobar posao, neka se barem iz svega izvuče neka pouka za buduće prilike i neprilike, jer one u svakom slučaju dolaze htjeli mi to ili ne.
Marko Francišković, dragovoljac.com
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade