TOMISLAV SUNIĆ O HRVATSKOJ LJEVICI I DESNICI
Hrvatski List, 2. rujna 2010
Hrvatska ljevica i desnica
Piše dr Tomislav Sunić
Netočno je optuživati hrvatsku lijevo-liberalnu klasu da želi vratiti
Hrvatsku u stare okvire nove balkanske unije. Ona itekako voli
Hrvatsku. Njezin razlog za fingiranu ljubav prema Hrvatskoj
psihološke je, a ne političke naravi. Ionako je ljevici i liberalima
riječ "Hrvatska", i sve njene gramatičke izvedenice, samo jedna
stilska figura, premda im ta figura omogućuje da oni budu danas
stvarne političke figure.
Pod pretpostavkom da Hrvatska uđe u balkansku uniju unutar Europske
Unije, anacionalne liberalno-lijeve stranke i njeni čelnici znaju da
će morati svirati sporedne partiture. Upravo u današnjoj, kolko-tolko
samostalnoj Hrvatskoj, oni mogu medijski pokazati da su netko i nešto.
Veliki broj raznih političara I novinara ima slobodu kreveljenja
upravo zato jer žive u zasebnoj državi. U bivšoj Jugoslaviji to im je
bilo nemoguće. Bivši hrvatski političari i 'javni radnici' znali su
dobro da sa Srbima nema šale i da je potrebno svirati kako gazde kažu.
Od Jakova Blaževića do Ivice Račana svi su hrvatski komunisti,
prilikom hodočašća u Beograd, redom morali dokazivati da su "papskiji
od pape", veći Jugoslaveni od Srba, veći denuncijanti Hrvata nego sami
Srbi.
Ista je stvar je i sa novom-starom medijsko-kulturnom klasom u
današnjoj Hrvatskoj, koja zna da bi ulaskom tj. povratkom u balkansku
uniju, ona nestala začas sa hrvatskog ekrana. Potrebno je stoga
grčevito se držati hrvatskog imena - iz jednostavnog razloga što u
zemlji sa brojčanim stanjem jednog Berlina ozbiljne kulturno-medijske
konkurencije nema. Pastoralna i provincijska Hrvatska je zemlja koja
anacionalnim krugovima I pojedincima omogućuje neviđene državne i
para- državne sinekure.
Samo malo- samo puno!
Nacionalo-desničarska scena u Hrvatskoj sliči na ulazak u tramvaj na
Jelačićevom trgu, petkom u 17 sati. Vrisak, vapaj, gungula i urlici;
"Samo malo"!. Svatko iz petnih žila grabi krvožedno prema praznom
sjedalu. Nedavni predsjednički izbori pokazali su ruglo nazovi
desničarske scene u Hrvatskoj. Premda dvije trećine hrvatskog
glasačkog tijela (bez dijaspore) diše nacionalno i desničarski, u
Hrvatskoj nema desnog političara koji suvislo zna artikulirati viziju
Hrvatske.
Za razliku od Hrvatske, Rumunjska, Mađarska, Belgija, Velika
Britanija, sjeverna Italija i Nizozemska imaju nacionalističke stranke
i pokrete koji su dobro organizirani i sa solidnom intelektualnom
(često anonimnom) bazom, i uz priliv sve većeg broja mladih ljudi.
Hrvatska, koja pati od nametnutog kompleksa ustaštva, rijetka je
zemlja u Europi u kojoj je neokomunizam u institucionalnim i u
kulturnim okvirima vrlo jak--premda je on danas premazan patinom
lažiranog zapadnjaštva uz mimikriju amerikanizma. Od svetog trojstva
Marxa-Engelsa -Lenjina, hrvatska režimska inteligencija preobratila se
u tren oka u apostole neoliberalizma i zagovornike dogme o slobodnom
tržištu.
Mogu li hrvatski nacionalisti i tzv. ekstremna desnica imati bilo
kakav identitet bez antisrpstva? Povijesni događaji unatrag sto godina
pokazuju da ne mogu. Koja bi noćna mora tek nastala za hrvatski
identitet da Srbi nestanu sa zemljopisne karte! Je li je moguće biti
hrvatski nacionalist ili tzv. hrvatski ekstremni desničar bez stalnog
prizivanja na katoličanstvo? Sinonimijom 'katolicizam - hrvatstvo-
antisrpstvo', hrvatski nacionalisti i desničari gube simpatizere na
Zapadu i u Hrvatskoj. Tijekom Domovinskog rata, nacionalistički
krugovi iz Europe i Amerike pokazivali su velike simpatije za Hrvate.
Danas toga više nema iz jednostavnog razloga što mržnja europskih
nacionalista prema svojim prvim susjedima više nije u prvom planu.
Hrvatsko-srpski sukob teško je shvatljiv zapadnoeuropskim i američkim
nacionalistima. Još je teže njima pojmiti da dva antropološki i
lingvistički toliko bliska naroda toliko mogu mrziti jedan drugog.
Strah od stranih imigranata i rasne balkanizacije, njihove su udarne
teme, a nimalo to da li će Hrvatska dobiti dio Bosne, ili će Poljska
velikodušno vratiti Nijemcima dio Šlezije.
Krađe, provale i sukobi neeuropskih stranaca i doseljenika sa lokalnim
policijama na Zapadu glavne su teme među europskim i američkim
nacionalistima i tzv. ekstremnim desničarima, premda režimski mediji
na Zapadu rijetko o tome pišu. Postoji za to i razlozi. U Americi i
Europi zakonski je zabranjeno "rasno profiliranje" t.j, medijsko
navođenje rasnog podrijetla kriminalaca. Nedavni napadi
prednjoazijskih bandi na 30 njemačkih policajaca i njemačkom
Nuekoellnu, nedavni napadaj skupine crnaca na skupinu bijele mladeži u
Des Moines, u SAD-u, nedavna silovanja bijelih tinejdžerki i u
njemačkom Augsburgu i u švedskom Malmoeu, nedavna pobuna i masovna
palež automobila od strane velike grupe ljudi sjevernoafričkog
podrijetla u Grenobleu, u Francuskoj - ne spominju se nimalo u
zapadnim glavnim medijima. Da su ta razbojstva učinili bijelci,
cijeli svijet bi urlao o "fašistima", "rasistima" i "neonacistima."
Za europske političare ili akademike koji o tome žele prozboriti,
znači potpisati vlastitu osmrtnicu u karijeri. Od 2,5 milijuna
zatvorenika u američkim zatvorima, preko 70 posto čine američki
kriminalci neeuropskog podrijetla - činjenica koju svaki bijeli
Amerikanac zna na pamet - no po toj temi ne voli jako čačkati. Nova
post-titoistička liberalna klasa u Hrvatskoj, slično kao i na Zapadu,
voli kritizirati "rasiste" i tzv. desničare, premda u pravilu šalje
svoju djecu u bijele škole, a osobito voli ljetovati u bijelim
katoličkim enklavama - na primjer u Hrvatskoj.
Kulturna hegemonija mišje rupe
Svakoj političkoj promjeni, pa bila ona i nasilna, uvijek prethodi
kulturna borba. Kultur-boljševici to su davno i sjajno shvatila. Bez
kulturne hegemonije nema političke vlasti; niti Banskih dvora, niti
Pantovčaka, niti kasice prasice. Imati svoje intelektualne pse čuvare
u medijima i na univerzitetima - jedini je put do vlasti. Ovu
osnovnu političku kategoriju hrvatski nacionalisti i tzv. ekstremna
desnica nikako ne žele shvatiti. A hrvatska Crkva još manje, jer
nije bila kadra punih dvadeset godina osnovati neki koledž, ili
institut, ili "tvornicu ideja" i stvori tako kulturno-promidžbenu
alternativu lijevom pranju mozga. Kvazi-oporbena liberalno-lijeva
klasa, zajedno sa travestijom konzervativne stanke koja je na
vlasti, imaju pristup medijima i vlasti ne zato što imaju pravo, ili
što su ljepši, ili što su pametniji. Oni su na vlasti i u medijima u
toj mjeri u kojoj hrvatski nacionalisti i tzv. ekstremna desnica
nemaju ništa za ponuditi. Bez jasne kulturne promidžbe, osobito kod
mlađih ljudi, hrvatska desnica je osuđena na odumiranje. Kada bi
hrvatski nacionalisti-desničari,u svom današnjem formatu, dobili danas
vlast na pladnju došlo bi do općeg kaosa i desne blamaže.
No i sadašnja medijsko politička klasa itekako je slaba, što povijesno
pokazuje rasulo njenih ideja i komunističkih prethodnika u 1991.g.
Zgrožena realnom mogućnošću rumunjsko -ceausesceau scenarija, žustro
je tada bježala u mišje rupe. Tek kada je vidjela koliko su hrvatski
nacionalisti I desnica naivni ili podmitljivi izašla je ponovno na
svjetlo dana, 2000. godine. Sutra kada se duh vremena promijeni i ako
hrvatski nacionalisti shvate sto je to kulturna hegemonija - slijedi
nova runda mišjih rupa.
Hrvatska ljevica i desnica
Piše dr Tomislav Sunić
Netočno je optuživati hrvatsku lijevo-liberalnu klasu da želi vratiti
Hrvatsku u stare okvire nove balkanske unije. Ona itekako voli
Hrvatsku. Njezin razlog za fingiranu ljubav prema Hrvatskoj
psihološke je, a ne političke naravi. Ionako je ljevici i liberalima
riječ "Hrvatska", i sve njene gramatičke izvedenice, samo jedna
stilska figura, premda im ta figura omogućuje da oni budu danas
stvarne političke figure.
Pod pretpostavkom da Hrvatska uđe u balkansku uniju unutar Europske
Unije, anacionalne liberalno-lijeve stranke i njeni čelnici znaju da
će morati svirati sporedne partiture. Upravo u današnjoj, kolko-tolko
samostalnoj Hrvatskoj, oni mogu medijski pokazati da su netko i nešto.
Veliki broj raznih političara I novinara ima slobodu kreveljenja
upravo zato jer žive u zasebnoj državi. U bivšoj Jugoslaviji to im je
bilo nemoguće. Bivši hrvatski političari i 'javni radnici' znali su
dobro da sa Srbima nema šale i da je potrebno svirati kako gazde kažu.
Od Jakova Blaževića do Ivice Račana svi su hrvatski komunisti,
prilikom hodočašća u Beograd, redom morali dokazivati da su "papskiji
od pape", veći Jugoslaveni od Srba, veći denuncijanti Hrvata nego sami
Srbi.
Ista je stvar je i sa novom-starom medijsko-kulturnom klasom u
današnjoj Hrvatskoj, koja zna da bi ulaskom tj. povratkom u balkansku
uniju, ona nestala začas sa hrvatskog ekrana. Potrebno je stoga
grčevito se držati hrvatskog imena - iz jednostavnog razloga što u
zemlji sa brojčanim stanjem jednog Berlina ozbiljne kulturno-medijske
konkurencije nema. Pastoralna i provincijska Hrvatska je zemlja koja
anacionalnim krugovima I pojedincima omogućuje neviđene državne i
para- državne sinekure.
Samo malo- samo puno!
Nacionalo-desničarska scena u Hrvatskoj sliči na ulazak u tramvaj na
Jelačićevom trgu, petkom u 17 sati. Vrisak, vapaj, gungula i urlici;
"Samo malo"!. Svatko iz petnih žila grabi krvožedno prema praznom
sjedalu. Nedavni predsjednički izbori pokazali su ruglo nazovi
desničarske scene u Hrvatskoj. Premda dvije trećine hrvatskog
glasačkog tijela (bez dijaspore) diše nacionalno i desničarski, u
Hrvatskoj nema desnog političara koji suvislo zna artikulirati viziju
Hrvatske.
Za razliku od Hrvatske, Rumunjska, Mađarska, Belgija, Velika
Britanija, sjeverna Italija i Nizozemska imaju nacionalističke stranke
i pokrete koji su dobro organizirani i sa solidnom intelektualnom
(često anonimnom) bazom, i uz priliv sve većeg broja mladih ljudi.
Hrvatska, koja pati od nametnutog kompleksa ustaštva, rijetka je
zemlja u Europi u kojoj je neokomunizam u institucionalnim i u
kulturnim okvirima vrlo jak--premda je on danas premazan patinom
lažiranog zapadnjaštva uz mimikriju amerikanizma. Od svetog trojstva
Marxa-Engelsa -Lenjina, hrvatska režimska inteligencija preobratila se
u tren oka u apostole neoliberalizma i zagovornike dogme o slobodnom
tržištu.
Mogu li hrvatski nacionalisti i tzv. ekstremna desnica imati bilo
kakav identitet bez antisrpstva? Povijesni događaji unatrag sto godina
pokazuju da ne mogu. Koja bi noćna mora tek nastala za hrvatski
identitet da Srbi nestanu sa zemljopisne karte! Je li je moguće biti
hrvatski nacionalist ili tzv. hrvatski ekstremni desničar bez stalnog
prizivanja na katoličanstvo? Sinonimijom 'katolicizam - hrvatstvo-
antisrpstvo', hrvatski nacionalisti i desničari gube simpatizere na
Zapadu i u Hrvatskoj. Tijekom Domovinskog rata, nacionalistički
krugovi iz Europe i Amerike pokazivali su velike simpatije za Hrvate.
Danas toga više nema iz jednostavnog razloga što mržnja europskih
nacionalista prema svojim prvim susjedima više nije u prvom planu.
Hrvatsko-srpski sukob teško je shvatljiv zapadnoeuropskim i američkim
nacionalistima. Još je teže njima pojmiti da dva antropološki i
lingvistički toliko bliska naroda toliko mogu mrziti jedan drugog.
Strah od stranih imigranata i rasne balkanizacije, njihove su udarne
teme, a nimalo to da li će Hrvatska dobiti dio Bosne, ili će Poljska
velikodušno vratiti Nijemcima dio Šlezije.
Krađe, provale i sukobi neeuropskih stranaca i doseljenika sa lokalnim
policijama na Zapadu glavne su teme među europskim i američkim
nacionalistima i tzv. ekstremnim desničarima, premda režimski mediji
na Zapadu rijetko o tome pišu. Postoji za to i razlozi. U Americi i
Europi zakonski je zabranjeno "rasno profiliranje" t.j, medijsko
navođenje rasnog podrijetla kriminalaca. Nedavni napadi
prednjoazijskih bandi na 30 njemačkih policajaca i njemačkom
Nuekoellnu, nedavni napadaj skupine crnaca na skupinu bijele mladeži u
Des Moines, u SAD-u, nedavna silovanja bijelih tinejdžerki i u
njemačkom Augsburgu i u švedskom Malmoeu, nedavna pobuna i masovna
palež automobila od strane velike grupe ljudi sjevernoafričkog
podrijetla u Grenobleu, u Francuskoj - ne spominju se nimalo u
zapadnim glavnim medijima. Da su ta razbojstva učinili bijelci,
cijeli svijet bi urlao o "fašistima", "rasistima" i "neonacistima."
Za europske političare ili akademike koji o tome žele prozboriti,
znači potpisati vlastitu osmrtnicu u karijeri. Od 2,5 milijuna
zatvorenika u američkim zatvorima, preko 70 posto čine američki
kriminalci neeuropskog podrijetla - činjenica koju svaki bijeli
Amerikanac zna na pamet - no po toj temi ne voli jako čačkati. Nova
post-titoistička liberalna klasa u Hrvatskoj, slično kao i na Zapadu,
voli kritizirati "rasiste" i tzv. desničare, premda u pravilu šalje
svoju djecu u bijele škole, a osobito voli ljetovati u bijelim
katoličkim enklavama - na primjer u Hrvatskoj.
Kulturna hegemonija mišje rupe
Svakoj političkoj promjeni, pa bila ona i nasilna, uvijek prethodi
kulturna borba. Kultur-boljševici to su davno i sjajno shvatila. Bez
kulturne hegemonije nema političke vlasti; niti Banskih dvora, niti
Pantovčaka, niti kasice prasice. Imati svoje intelektualne pse čuvare
u medijima i na univerzitetima - jedini je put do vlasti. Ovu
osnovnu političku kategoriju hrvatski nacionalisti i tzv. ekstremna
desnica nikako ne žele shvatiti. A hrvatska Crkva još manje, jer
nije bila kadra punih dvadeset godina osnovati neki koledž, ili
institut, ili "tvornicu ideja" i stvori tako kulturno-promidžbenu
alternativu lijevom pranju mozga. Kvazi-oporbena liberalno-lijeva
klasa, zajedno sa travestijom konzervativne stanke koja je na
vlasti, imaju pristup medijima i vlasti ne zato što imaju pravo, ili
što su ljepši, ili što su pametniji. Oni su na vlasti i u medijima u
toj mjeri u kojoj hrvatski nacionalisti i tzv. ekstremna desnica
nemaju ništa za ponuditi. Bez jasne kulturne promidžbe, osobito kod
mlađih ljudi, hrvatska desnica je osuđena na odumiranje. Kada bi
hrvatski nacionalisti-desničari,u svom današnjem formatu, dobili danas
vlast na pladnju došlo bi do općeg kaosa i desne blamaže.
No i sadašnja medijsko politička klasa itekako je slaba, što povijesno
pokazuje rasulo njenih ideja i komunističkih prethodnika u 1991.g.
Zgrožena realnom mogućnošću rumunjsko -ceausesceau scenarija, žustro
je tada bježala u mišje rupe. Tek kada je vidjela koliko su hrvatski
nacionalisti I desnica naivni ili podmitljivi izašla je ponovno na
svjetlo dana, 2000. godine. Sutra kada se duh vremena promijeni i ako
hrvatski nacionalisti shvate sto je to kulturna hegemonija - slijedi
nova runda mišjih rupa.
Tomislav Sunić
Primjedbe