MILOST PRETPOSTAVLJA NARAV

Živjela jednom jedna starica koja je običavala moliti na obali rijeke. Jednoga jutra, završavajući svoju molitvu, ugledala je škorpiona koji se, bespomoćno plutajući, pokušavao otrgnuti snažnoj riječnoj struji. Kako se škorpion približavao, zapleo se u korijenje što se razgranalo duboko u rijeku. Škorpion se mahnito koprcao ne bi li se oslobodio, ali samo se još više zaplitao. Ne razmišljajući, ona je rukom posegnula prema utapajućem škorpionu koji ju je, čim ga je dotakla, ubo. Starica je povukla svoju ruku te, potom, ohrabrivši srce, ponovno pokušala spasiti to stvorenje. Međutim, sa svakim njezinim pokušajem škorpion bi je svojim repom ubo tako snažno da su joj ruke postale krvave, a lice iskrivljeno od boli. Prolaznik, koji je vidio staričinu borbu sa škorpionom, uzviknuo je: "Što je s tobom, budalo stara? Želiš li umrijeti kako bi spasila to odrvatno stvorenje?" Gledajući stranca u oči, ona je odgovorila: "Zar zato što je u prirodi škorpiona da ubada, ja moram zatomiti vlastitu prirodu da ga spasim?"

Gdje mi to živimo, ti i ja? U kojem i kakvom svijetu? I što se to, zapravo, događa? Pitanje je koje si postavljam već duže vrijeme. Analizirajući, ali zaista iskreno, oslobođen želje i predrasuda, a potaknut novijim životnim iskustvima, dolazim do sljedećeg zaključka. Živimo u Drugom svijetu. U Trećem svijetu svakako ne, al' ne još ni u Prvom (zapadnjačkom) svijetu. Dakle, živimo u Drugom svijetu u kome je, do nedavno, na tako ogromnom području bilo šest naroda rimokatoličke povijesti, vjere i kulture (Slovenci, Hrvati, Mađari, Česi, Slovaci i Poljaci). Danas od šengenske granice do Pekinga, samo jedan narod rimokatoličke povijesti, vjere i kulture (Hrvati).

Za mog nedavnog posjeta Vatikanu, ležim u hotelskoj sobi i gledam one naprasite kontakt-emisije gdje se svi nadmudruju, a jedna pastoralna duša kaže kako mi kršćani čije su obitelji u krizi ili raspadnute, trebamo uzeti za primijer čistoću poligamnih obitelji. Toliki prebolni skandali, grijesi propusta, otpadništva od evanđeoske poruke, licemjerstvo, kukavičluk i strah, kontrola, moć i vlast, lobiji i grijesi protiv Duha Božjega stoje kao okovi za vratom samo onih koji su se dali okovati.

Moj zaključak je, ako smo tako lako ili kukavički, blago rečeno, gotovo cijelu dvijetisućljetnu povijest i tradiciju izložili relativnom, onda što se čudimo današnjoj postmodernističkoj filozofiji koja kaže da nema apsolutnog dobra ili zla i da su sve naše etičke odluke relativne. Ovdje je postavljena gadna logička zamka, koja nevjerojatno zbunjuje ljude i čini puno štete. Ako nema apsolutne Istine, onda ni postmodernizam nije istinit. Ako uistinu nema apsolutnog dobra ili zla, onda nema smisla raspravljati ni o etici kao znanstvenoj disciplini. Onda je relativno hoće li radnik dobiti plaću ili ne, relativno je hoćemo li ubiti ili ne, lagati i manipulirati ili ne, hoćemo li uništiti prirodu ili ne, hoćemo li se svi poubijati ili ne, drugim riječima sve je svejedno. Čuda i ozdravljenja danas nemaju moć uvjere i ona su relativna. Uistinu vrijedi ono Abrahamovo: "Ako ne slušaju Mojsija i proroke sve da i netko od mrtvih ustane, ne, neće vjerovati!" Apropos kardinalovih grijeha struktura, ovo su temelji tih struktura.

Ovo je početak nečega. Neki su ovoga svjesni, neki manje, neki uopće ne, a neki ovome služe. Uzevši u obzir da smo svi pozvani raditi na sebi, ili ne, polako se profiliraju samo dvije opcije: oni svjesni i oni koji služe. A, u konačnici, ne može se služiti dvojici gospodara. Zapravo, mi smo već toliko duboko u ovome da već jedva vidimo gadnu zavjeru oko nas. Papa Benedikt XVI. dana 10. ožujka 2009. godine u Vatikanu stanje Crkve u prvom tisućljeću 21. st. shvaća ovako: "U našem vremenu u kojem je u mnogim dijelovima svijeta vjera u opasnosti da se ugasi poput plamena dogorjele svijeće, prioritet ima uprisutnjivanje Boga u tome svijetu i otvarati ljudima pristup Bogu. Stvarni problem sadašnjeg povijesnog trenutka je taj da Bog nestaje iz čovjekova obzorja i da gašenjem Božjega svjetla nastupa dezorijentiranost u čovječanstvu čije ćemo razorne posljedice sve više osjećati."
Za mnoge, kad se to dogodi, a već se događa, itekako će valjat' smoći snage ne zatomiti vlastitu prirodu! 
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE