MILAN JAJČINOVIĆ O 'PROPASTI ZAPADA'

Milan Jajčinović

Datum: jučer
Milan Jajčinović, komentator Večernjeg lista

Nedavno se pola Europe uzbudilo, uzrujalo i zgrozilo vidjevši na internetu snimke djevojčice koja baca štence u rijeku. Tankoćutni je dio Europe s pravom bio zapanjen okrutnošću snimljenoga prizora. Dvojilo se je li djevojčica snimljena u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini. Revni su i tehnički moćni ubrzo "locirali" počinitelja, namah pronašli da je počinjenje bilo u BiH. Otkrili su da je djevojčica iz Bosne, da se sve zbilo u Bugojnu, da je djevojčica bacala psiće u Vrbas. Neke su organizacije nudile i mnoštvo dolara onima koji otkriju identitet počiniteljice. Usred i usljed dignute graje, bosanska je policija vrlo brzo utvrdila o kome se radi. Počiniteljica je poslana psihijatru, za nedjelo se internetski morala  ispričati, prosvjedi zaštitara su utihnuli, a od svega toga ostao je samo trpki i mučan osjećaj.

Djevojčica, štenci i Vrbas

To što se s lakomislenom djevojčicom i s nesretnim štencima dogodilo u Bosni nije samo bezosjećajno, nego ujedno i – tužno i turobno. Nešto takvo se, na žalost, uvijek događalo, i još se događa, u tradicionalnim kulturama diljem svijeta. Pa i u tradicijskim zakucima današnje, ponekad do bolećivosti senzibilizirane, kultivirane i civilizirane Europe. Sigurno i u nekim članicama Europske unije, danas sinonima za Europu i europejstvo. Zar je veliki Sergej Jesenjin svoju znanu, tako dirljivu pjesmu o jednoj nesretnoj kuji, spjevao a da takvu kuju-majku nije vidio?  U carsoj ih je Rusiji vidio na stotine. Vjerojatno ih se jednako jadnih može i danas vidjeti i u nekim članicama EU. Samo ondje nema Jesenjina. A samo je on valjda mogao napisati:

Jutros je kuja pri štali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmero mladih,
riđih štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,
mati ih česljala nježna;
od trbuha njene topline
voda se topila snježna.

A uveče, kao i vazda,
kad koke na lijegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.

Trčati snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.

A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.

U plavet je zurila jasnu
i cviljela nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.


Na žalost, štence se nije bacalo u rijeku samo u carskoj Rusiji, i u Jesenjinovo vrijeme. Odvajkada se to činilo svagda i svugdje. Pa i u tzv. kulturnoj Europi. Kod nas je u rijekama i potocima često skončavalo sve ono za što bi "gazda" odlučio da mu je nekorisni višak. Štenci i mačići najčešće bi dijelili tu jadnu sudbinu. Jednako i u Hrvatskoj i u Bosni. Uzrečica: "Prvi se mačići bacaju u vodu!", turobno i oporo svjedoči o tome tragičnom usudu nemoćnih, stvorenjima proglašenima prekobrojnima. A ono – "ubiti k'o psa", i o posebnoj vrsti brutalnosti. Grubom i gorkom zna biti zbilja na našim prostorima. Pogotvo za nemoćne, nedužne i "prekobrojne". Ne samo za životinje, nego, kao u nedavnome ratu, i za ljude. Utopiti, pak, mače ili štene, ovdje (kao i u svim društvima tradicionalne kulture) nije bio neki grijeh, nešto osobito zločesto, neko prezrivo zlodjelo.
 
Crno-bijeli svijet

Našem je običnom čovjeku, odraslom u starom tipu kulture, vjerojatno i neshvatljivo što se "ti Europljani" toliko uzbuđuju, žeste i dižu graju zbog nekoliko štenaca. Svatko od nas zna barem nekog takvog našijenca koji, i unatoč tome što znaju biti priprosti, grubi, ipak u dubini nisu monstrumi. Često se radi o brižnim očevima, nježnim majkama, veseloj braći, ili smjernim sestrama. Jednostavno, u tome poimanju života i svijeta, mačji ili pseći život, sam po sebi, i nije naročito vrijedan. Životinje su tome priprostom svijetu, u toj jednostavnoj, često crno-bijeloj filozofiji života, vrijedne samo dok su korisne, dok nečemu služe. Grub je to svijet. Često grub do oporosti. Ali  iskren u svojoj elementarnosti, u svojoj prostodušnosti. I mrgodno sirov i  bolećivo nježan, istodobno. Kod nas čovjek među janjcima odabere svoga ljubimca, mezimče, koje posebno tetoši i pazi, njeguje... a onda - ne nalazeći u tome ništa zazorno, neljudsko i griješno – to umiljato janje zakolje i počasti prijatelje! Kultivirani bi se Zapadnjaci sigurno nad tim zaprepastili i zgrozili. Ali vjerojatno ne bi odbili sjesti za stol i probati janjetinu. Oni su svoj odnos prema životinjama humanizirali. No, malo se tko odrekao bifteka, šunke i piletine. Svijet je velika klaonica. Stotine tisuća goveda, svinja i ovaca, milijuni peradi, umiru svaki dan da bi se objedovalo, da bi jeli vjerojatno i oni kojima se smučilo nakon bugojanske snimke. Milijuni ubijenih životinja dnevno nisu im problem ni moralna spačka! Jer, kao moralna narkoza, ponuđen im je etički alibi, perverzna floskula o "humanom ubijanju"!  Možda to dugoročno umiruje i savjest zapadnih zaštitara, tako glasnih i gnjevnih glede bosanskih štenaca. Bilo bi dragocjenim znati koliko je tih tako revnih zaštitara svojevremeno prosvjedovalo kad se u Bosni ubijalo ljude?

Europa baš i nije vrištala kad se u Srebrenici ljude "ubijalo k'o pse"!  Nizozemski su "zaštitari" tada, ništa i ne prosvjedujući, gledali kako "čizmaši" generala Ratka Mladića, (kojega se kod toliko satelita što su premrežili nebo nikako ne uspjeva "locirati") ljude odvode kao ovce na klanje! Šutjeli su, valjda uvjereni da će i to biti samo "humano ubijanje"! Danas pola te iste Europe gnjevno i zgroženo upire prstom u Bugojno! Ništa čudno, jer je  građanska blaziranost -  ugoda ispred savjesti, a egoizam ispred etičnosti – dovela do toga da se dvoličnjaštvo legitimira kao društveno prihvatljiv način života. Život se istovremeno pompozno štiti, i tiho uništava. Paradno ga se štiti i kao "pravo životinja na život", a dopuštenim pobačajima se, pak, nerođenima oduzima svako pravo na život! Samo se u Poljskoj, koja slovi kao "jedna od najreligioznijih država u EU" godišnje legalno obavi 150 tisuća pobačaja. Izvještaj "Razvoj obitelji u Europi u 2008.", pokazuje da glavni uzrok smrtnosti u EU nije ni rak, ni srčane, ni ine bolesti. Najmasovnije su smrti - abortusi. Prema tome dokumentu 2006. godine začeto je, ali ne i rođeno, 1,167.775 djece! Sva  su abortirana! Danas je stanje vjerojatno i gore.
 
"Rafinirano bezglava" Europa

Europa je ujedno i život i smrt, eros i tanatos, sjaj i tama, "idila" i "burza", i bešćutna i samilosna, i humanist i mizantrop, i dobro i zlo. Ona je zbog te svoje nesretne dijalektike, što reče Miroslav Krleža, zapravo "rafinirano bezglava".  Njezina se iščašenost vidi i u činjenici kad neodgojeni, neotesani deran provali u tuđu kuću i, da bi na miru pljačkao, brutalno teškim čekićem zatuče psetance koje zatekne u kući, te za to od europskoga suda dobije 20 godina zatvora. Nije sporna okrutnost njegova čina, niti da bude kažnjen za to što je učinio. Zločin je ubiti i psića, Božje stvorenje stvoreno da živi. Ali u izokrenutoj kulturi delikvent ne bi dobio više godina zatvora ni da je ubio čovjeka, psećeg gospodara! I Hrvatska je "jedinstvo suprotnosti", sve sličnija u svemu joj uzoritoj Europi. I u Hrvatskoj je onih koji "vole gledati raskomadane pod kotačima tramvaja, a istovremeno u kinu cmizdre kad izgubljeni psić traži svoga gospodara". Pa i onih kojima su njihovi kućni ljubimci draži od susjeda, životinje, miliji od ljudi. Mijenja se čak i tradicionalni jezik, pa se ni kod nas životinje više ne kote, ne štene, ne mace, ne tele, ne legu, ne jare, ne ždrijebe, ne janje... Nekada  su se rađala samo djeca, a danas se već uobičajilo reći da su u zoološkom vrtu "rođene dvije pande", kako se u nekom velegradskom zvjerinjaku "rodio prvi orangutan". Svijet i do prijetvornosti humanizira svoj odnos prema životinjama. To mu je, valjda, izgovor i opravdanje za ono što im čini, no ne želi priznati. Što nam kultura i život postaju agresivniji, to se sve više humanizira odnos prema životinjama. A dehumanizira prema ljudima. U Srebrenici i u Vukovaru ljudski je život bio jednako vrijedan kao život šteneta u Bugojnu. No, je li tada na nekadašnjem "trulom Zapadu" netko ozbiljno prosvjedovao? Uzbuna povodom bugojanskog bacanja štenadi u rijeku taj je Zapad, valjda, više uznemirila nego nekoć Srebrenica! Je li to samo najnoviji prilog za sprenglerovsku "Propast Zapada"?
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade