HRVATSKA 'BAJKA'

Datum: danas
Socijalna neravnoteža u jednoj zemlji uvijek znači i psihološku neravnotežu. Ne radi se samo o onoj staroj priči o manjini bogatih i većini siromašnih. Radi se o društvu koje nema razvijene profesionalne i etičke kriterije selekcije, nego se temelji na klansko-političkim strukturama koje u sebi ne trebaju neutralne stručnjake. Prema vani im je važna moć i utjecaj, prema unutra zbijenost u lojalnosti i raspodjeli klanskih interesa. Takvo društvo je zapravo vrlo primitivno i atomizirano u niz podstruktura koje funkcioniraju kao političko-ekonomski feudi. Hrvatska se nikada nije uspjela odvojiti od takvih psihosocijalnih oblika. Feudi su formirali njezin mentalitet. Podjela na bogate i siromašne postala je zapravo podjela na snalažljive i nesnalažljive. Ovi potonji su psihološki "ubijeni" jer postaju vojska "luzera".

Poštenje kao mana

Neravnoteža nije nastala zbog toga što jedni rade a drugi ne rade. Ne, ona je nastala usprkos tomu. Nastala je zato što oni koji pošteno rade nisu za to pravilno nagrađeni, zato jer ih "snalažljivi" prave budalama. Nastala je na klanskom bogaćenju koje često nedarovite ali podobne pojednce izbacuje na površinu, i oni se sami ne mogu načuditi kako im dobro ide, i kako im sve uspijeva, jer su postali dio strukture koja otvara mnoga vrata. Ljudi izvan takvog sustava, bez obzira na stručnost, nadarenost i reference postaju frustrirani, imaju osjećaj beskorisnosti i bespotrebnosti. Ostaju u društvenom limbu, u mrtvom kutu, mrtvom prostoru između mnoštva stvarnih ili mentalnih feuda. Tako se sposobnima pričinjaju oni koji zapravo nemaju nikakvih talenata osim sposobnost beskrupuloznih društvenih probitaka, a nesposobnima mnogi vrijedni ljudi koje društvo, po inerciji, odbacuje. U zajednici korumpiranih, nekorumpirani ne mogu opstati. Njih se odbacuje kao strano tijelo. Korumpirani nisu samo novcem, korumpiran se može biti s moći, funkcijama, utjecajnim pozicijama, društvenim statusom i ugledom. Ljudi koji u takvom okruženju ne mogu normalno raditi, koji ne mogu dati sve od sebe jer im se rad ne vrednuje i ne cijeni, osjećaju se siromašnima, obespravljenima, nesigurnima. Ovi drugi caruju i postavljaju norme. U maloj zemlji, kad se karte jednom podijele, ne dijele se više godinama. Tko jednom ispadne iz klanske, stranačke ili neke treće igre, teško se u nju vraća. Strašno je to što je Hrvatska zemlja koja darovitima i poštenima ne daje šansu! Ne samo što im ne daje, nego klanski i koruptivni mentalitet teži izopćavanju takvih ljudi! Oni su remetilački čimbenik, smetnja, greška u sustavu koji je već odavna baždaren za rad na vlastitim anomalijama.

Sindrom Ivice Kičmanovića

Priča o stručnom i nadarenom, ali neovisnom čovjeku u Hrvatskoj samo je bajka. Ako nema moćnog kuma u strukturama moći, ako nije dio jedne jake društvene političke molekule, ako nema bogate pretke, ako nema nikoga iza sebe tko bi ga pogurao, onda je osuđen na sudbinu Ivice Kičmanovića. Socijalna i psihološka neravnoteža u Hrvatskoj dovela je do toga da je uništena mogućnost prirodne selekcije, odnosno da društvo i ustanove poštuju minimum profesionalnih kriterija, da tržište funkcionira tako što će tražiti najbolje. Čak ni u najegzaktnijim znanostima nije tako, a kamoli u društvenima. Gdje god zagrebemo, ostaje trag općeg voluntarizma i rodovske svijesti. Nedostatak institucionalne učinkovitosti ostavlja prostor za činovničku samovolju. "Mali" čovjek u Hrvatskoj i dalje se ogorčeno i očajnički bori za svoju pravicu. Na njemu bi trebala počivati stabilnost društva kad bi ono bilo normalno, a ne kastinski uređeno. U stratosferi postoji kasta koja živi izvan svake stvarnosti, koja je već negdje u Europskoj uniji i koja prezire sve ono što je pri dnu piramide. Tako je bilo oduvijek. Od Matoševe Hrvatske i mađarona pa do današnjih "briselofila" – uvijek su prezirali vlastiti narod, lišeni empatije prema njemu. Od Domovinskoga rata trpi i pati taj "mali" hrvatski čovjek, koji je uvijek bio negdje izvan prostora gdje su se dijelile privilegije i dobit. Sve što je trpjela Hrvatska, kroz rat i razaranja, tegobe i tjeskobe, trpio je i on. Za njega nikad nije bilo ništa do zakidanja i uzimanja od strane ove ili one vlasti, jer je uvijek nekakva kriza ili recesija. Uvijek netko treba stezati remen, pa ga na kraju steže onaj koji ga nikad nije ni prestao stezati. Uvijek je postojala jedna Hrvatska koja trpi, i ona koja živi poput dvorjanika na dvoru Herodovu. Uvijek je jednima bilo loše, jer su drugi gledali samo da njima bude bolje. Sebičnost i pohlepa se u maloj zemlji puno bolje vide nego drugdje. Dok u strukturama ne prevladaju oni kojima je iskreno stalo do dobrobiti zemlje, Hrvatska će teško pronaći pravu ravnotežu. 

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE