PRIJATELJSTVO JE BOŽANSKA KATEGORIJA

Moramo iznova otkriti bit ljudskosti. Izgubili smo vedrinu, smisao za humor, povjerenje. Zamrzio sam politiku i svaku ideologiju. Mrzim kave na kojima se mora bistriti politika i odlučivati o spašavanju Hrvatske ili svijeta. Vapijem za neobveznošću druženja, za jednostavnošću, ironijom, humorom, bez zlobe, bez ogovaranja, bez zavisti. Postali smo jedan naporan, čangrzljiv, sitničav svijet. Svaki razgovor među nekolicinom odraslih Hrvata, ako nije o Dinamu ili Hajduku, završi na potrebi da se, recimo, osnuje još jedna stranka. Po mogućnosti, 130. u Hrvatskoj. Koliko sam ljudi susreo koji uvijek imaju milijun "genijalnih" ideja i gotovih rješenja! Samo ih netko drugi treba ostvariti ili platiti! Pokušavao sam se od takvih nastrljivaca braniti ironijom. Ali oni ironiju ne shvaćaju. Onda se branim tvrdnjom da sam postao politički nihilist. Ne vjerujem da će nas stranke i gola politika izbaviti ili spasiti. Ne vjerujem da je rješenje u stranačkim angažmanima i vrbovanjima. Štoviše, uvjeren sam da je politika jedna velika praznina, ništavilo koje obuzima naše živote i iz njih isisava svu radost obične, svakodnevne ljudskosti! Ali moje filozofsko izvlačenje još je manje razumljivo hrvatskoj opijenosti velikim riječima i poduhvatima, toj hrvatskoj hiperideologiziranoj doslovnosti. Pretjerani opsesivni osjećaj za povijesno umanjio je moć hrvatskog političkog rasuđivanja. Nevjerojatno smo patetični!

Zemlja opasnog ideologiziranja

A sve što nam treba je: znati biti prijatelj. Vratiti povjerenje u prijateljstvo, njegovu odanost, neuvjetovanost, bliskost, toplinu, šalu... Sve shvaćamo preozbiljno, nismo napravili mudar odmak od našeg pogubnog talenta za "povjesnost". Nismo se odmaknuli od povijesno ideoloških paradigmi koje svojom prijetećom apstrakcijom truju naše odnose. Nepovjerljiv sam i prema svemu što u politici "nema alternative". Odbojni su mi novinari, intelektualci i pisci koji sude, koji su zauzeli poziciju društvenih arbitara. Opasna je književnost koja presuđuje. Opasno je novinarstvo koje nastupa doktrinalno politički, koje ne istražuje, nego "isljeđuje". Zar nismo više umorni od "društveno političkih radnika" svih ideoloških boja i predznaka?

Znati biti prijatelj. Što to znači? Prepoznavanje i povjerenje. Razumjeti međuljudske odnose. Nastojati razumjeti čovjeka. Biti uz čovjeka. Ne zaboraviti čovjeka i njegovu ogoljenu egzistenciju izloženu svim paradoksima i apsurdima života. Tko je tako uman da bi sve to povezao i shvatio? Život nas nadilazi, i tako ga shvaća mudar čovjek.

Ljekovito stanje srca

Treba se čuvati onoga koji posve sigurno zna što je život, koji docira samom životu i želi ispravljati druge, koji pouzdano zna što tko misli i osjeća... S jedne strane su oni koji samo sude, a s druge oni koji sve znaju. Hrvatskom šetaju samo umišljeni predsjednici, lideri, profeti, spasitelji, neostvareni veliki državnici, gotovo nobelovci, mahom neshvaćeni politički somnambuli... a zemlja tone, i tone, u bezdan vlastite historičnosti, u razbarušenu kaotičnost, između dva glavna punkta dokolice očajnika, kladionice i kafića, zarobljena svojim ideološkim fantazmagorijama.

A normalni ljudi osjećaju nemir, i znaju da im nešto nedostaje, da nešto nije u redu. Nedostaju im prijateljski dodir, poticaj, radost, ljubav, povjerenje, ona spasonosna ozarenost i vedra smirenost koja se mogla osjetiti na licima mnoštva ljudi ispred velike dvorane u Splitu, nakon susreta s vlč. Zlatkom Sudcem i projekcije filma o Ivanu Puljiću. Dva prijatelja posvjedočila su jednostavnost prijateljstva u evanđeoskom duhu. Prijateljstvo je božanska kategorija, ali ne smrtno ozbiljna, nego puna smijeha i pjesme. Prijateljstvo je stanje srca. Lijek protiv kolektivne namrgođenosti. Lijek protiv namrgođenih "struktura". 

Z. Vukman

sa stranica: http://velecasnisudac.com
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE