ZANIMLJIV ČLANAK DR. ANTE ČUVALA IZ 1990. GODINE

Dr. Ante Čuvalo, Croatian historian

 
HRVATSKA NA PREKRETNICI
Dr. Ante Čuvalo

Članak koji slijedi napisan je u lipnju 1990., nakon  prvih slobodnih izbora u Hrvatkoj, a objavljen u tad emigrantskoj Hrvatskoj reviji, br. 3, rujan 1990., str. 601-605.


POVIJESNA je rijetkost da totalitarne idologije i apsolutni vlastodršci samovoljno pristanu na podjelu vlasti s dojučerašnjim političkim protivnicima, koje su smatrali i "neprijateljima naroda i države".  Ali, to se ipak odvija pred našim očima.  To su povijesni događaji koje će rijetko koja generacija doživjeti.  Komunistička idologija i njezini režimi većim dijelom su se raspali.  Raspadaju se ne pod pritiskom nekih vanjskih snaga, već su sami sebe doveli u idološki, gospodarski, društveni i moralni ćorsokak.  Nije se moglo dalje!

Nekomunistički svijet se previše olako bio prilagodio na komunizam i komunističku dominaciju u raznim dijelovima svijeta.  To je čak donekle i godilo nekomunističkim silama, jer u polariziranom svijetu "dobra" i "zla" sve je bilo jednostavnije i jasnije, ne samo u međunarodnoj politici, nego i u političkom raspoznavanju među raznim grupacijama u zemljama s pluralističkim sustavima.  Toga svega nestaje, i morat će se naći druge formacije i formulacije u prikrajanju i balansiranju svjetskog političkog, vojničkog i gospodarskog stroja, pa i unutarnje idološke diferencijacije morat će se prilagoditi novim prilikama.  Sigurno je pak, da će se pronaći novi oblici raspoznavanja, razmicanja i približavanja.  Kao i uvijek u prošlosti, interesi će biti glavni čimbenik u političkim odnosima.  Sreća pojedinih naroda ovisit će o mnogim okolnostima, ali ipak najviše o njihovu radu, pronicavosti, hrabrosti i viziji, i njihovu političkom vodstvu.

RAT JE KONAČNO ZAVRŠIO.  Gledano iz malo šire povijesne perspektive, lako je uočiti da Europa tek sada izlazi iz Drugog svjetskog rata.  Premda su topovi već desetljećima prestali tući, rat se nastavio.  Nastavio se u više oblika.  Najglasniji je bio "hladni rat" između supersila i svih onih, koji su se našli u njihovim taborima, ali ni ostali svijet nije bio pošteđen te ratne "zime".  Nije to bio samo rat živaca, nego je on stajao mnogo patnje, zatvora i progona, kao i mnogo ljudskih žrtava u oružanim sukobima, koji su bili, naime, "lokalne naravi", ali su zapravo bili samo "vruće" erupcije ispod hladno-ratne plohe.

Drugi svjetski rat se posebno nastavio u zemljama koje smo sve do nedavno u političkom smislu nazivali Istočna Europa.  U tom dijelu svijeta nastavilo se ratovti na više načina.  Osim onog blokovskog hladnog rata i pored prisutnosti tuđih vojnih snaga u tim zemljama, domaći staljinistički režimi su nastavili posebni rat protiv "narodnih neprijatelja".  Trebalo je učvrstiti vlast uništenjem ne samo svake postojeće opozicije, nego i one, koja bi mogla i u mislima naroda nastati.  U isto vrijeme trebalo je legitimirati vlast na račun "neprijatelja", ocrnjujući ga ništa manje nego kao utjelovljeno zlo, koje vreba na svakom koraku da zemlji i narodu donese propast i smrt.  A Hrvatima je dobro poznato da se u Jugoslaviji ta formula primjenjivala ne samo na idološke ili klasne „neprijatelje", nego i na cijeli hrvatski narod.  Stoga se s lakoćom može ustvrditi da su zapravo Hrvati, čak i više od drugih naroda, živjeli sve do sada u sjeni Drugog svjetskog rata.  Mrtvi su im ostali neoplakani i nepokopani.  Rane su ostale nezacijeljene.  Podjelom hrvatskog naroda u dva ratna tabora planski ga se držalo "zaraćenim" i ometalo se normalan proces zacjeljivanja ratnih rana.  Tek poslije prvih slobodnih izbora i preuzimanja vlasti od demokratskih snaga u današnjoj Republici Hrvatskoj, možemo reći da se rat u Hrvatskoj skončava.  Tek će sada ratne rane početi zacjeljivati i moći će se početi gledati naprijed.

POVIJESNI TRENUTAK.  Pogledamo li danas prilike u Hrvatskoj, i u istočno-centralnoj Europi općenito, možemo uočiti, da se hrvatski narod nalazi na jednoj od važnijih povijesnih prekretnica.  Po važnosti, ova nova prekretnica nije ništa neznačajnija ili manje sudbonosna za Hrvatsku i Hrvate nego ona iz 1102., 1527., 1815., 1848., 1868., 1918. ili iz Drugog svjetskog rata.  Samo što je ova prekretnica puno sretnija (i nadamo se, da je nitko ne će pretvoriti u tragediju).  Ovogodišnja zbivanja u Hrvatskoj nisu na površini tako dramatična i burna (Nek nas Bog sačuva od "burne: budućnosti, kad nas nije sačuvalo od "burne" prošlosti!) kao ona iz ratnih doba, ali ne znači da su manje značajna.  Dapače, slobodnim izborima u Hrvatskj, pobjedom opzicije, dostojanstvenim i mirnim izlaskom naroda masovno na izbore, izborom stranke koja je bila najjasnija u svom hrvatskom programu (HDZ-a), veličanstvenim i mirnim prenošenjem vlasti na demokratski izabrani Sabor, ukazuju da je hrvatski narod naučio političku lekciju iz svojih vlastitih iskustava i da je čvrsto odlučio preuzeti sudbinu u svoje ruke.  To je mirna revolucija, koja nije još dovršena ni u samoj današnjoj Republici Hrvatskoj, a u drugim hrvatskim krajevima tek je na početku, ali smo na pravom putu prema potpunoj slobodi i samostalnosti.  Jedino kad se u skoroj budućnosti ostvari cjelovita državnost, potpuna samostalnost, ova godina će uistinu biti povijesna prekretnica za Hrvatsku.

Sve do travanjskih, pa i onih svibanjskih izbora sijači straha, unutar i izvan Hrvatske nastojali su obeshrabriti Hrvate.  One snage koje, s jedne strane, govore o demokraciji, slobodnim izborima, volji naroda i drugim lijepim frazama, a na drugoj strani su već unaprijed za taj isti narod napravili odluku da jugoslavenski državni okvir mora ostati na životu, plašili su svijet i hrvatski narod, navješćujući strah i građanski rat, da bi zaustavili zahtjev i nastojanja hrvatskog naroda za istinskom slobodom.  Ali to sve skupa pokazalo se bez učinka.  Dr. Tuđman i HDZ su pokazali da su spremni i sposobi stati na čelo domkratskih gibanja, a hrvatski narod je dokazao da ima političkog sluha i da demokratska tradicija u njemu nije umrla.  Možda ponegdje ima i razočaranja, jer je hrvatski narod dostojanstveno potvrdio svoju političku zrelost!

MORALNA REVOLUCIJA.  Hrvatski narod i svi građani dobre volje u Hrvatskoj danas žive u radosnom uzbuđenju.  Veseli su jer vjeruju da su postavljeni novi temelji za potpuno oslobođenje hrvatskog naroda od svih tlačitelja i da će konačno biti kovači svoje sreće.  Ali u isto vrijeme Hrvatska i njezina nova vlada su suočeni s mnogobrojnim problemima, koje treba rješavati najbrže mogućim putem.  Osim onih očitih znakova opće krize - visoke cijene, nezaposlenost, stanovi, prometna mreža, natalitet, propadanje hrvatskih kulturnih i povijesnih spomenika, školstvo, pa sve do lokava na cestama - postoje još korjenitiji problemi s kojima se moraju suočiti i riješiti ih ili, bolje reći, liječiti ih.  To su društveni i moralni problemi koje će biti teže liječiti od onih materijalnih.  Spomenimo samo neke od tih.

STRAH.  Jedan od "darova" koje su nam donijeli razni tuđinski režimi i ideologije, je strah.  Društvo u svim totalitarnim zemljama, a izgleda mi posebno u Hrvatskoj, živjelo je (donekle i još živi) u strahu.  Strah od izdaje, strah od onih u uniformi, strah od onih u civilu, srah od suda i zatvora, strah u kući i na ulici, strah na poslu, strah za putovnicu, strah na radu u tuđem svijetu, strah na granici i kad se odlazi i dolazi; strahuje se za druge, strahuju za nas, strah od Moskve, strah od Beograda, strah od bolesti, strah od dugova i zajmova, strah od života i smrti…  Strah vlastodržaca od naroda, a naroda od vlastodržaca.  U strahu se rađalo i umiralo.  A to nije normalan život.  To je život potlačenih!  To je život zatvora.  Zato Hrvati općenito, a mladež posebice, trebaju zdravog samopouzdanja, vjere u sebe i druge, vjere u svoje političko vodstvo i svoju državu, vjere u bolju budućnost koju su sposobni i spremni graditi kao slobodni ljudi u svojoj slobodnoj domovini.

KORUPCIJA.  Premda je čovjek po naravi sebičan i grabežljiv, poznata korupcijonaška "umjetnost" proširila se iz srpskih čaršijskih krugova kao pošast u hrvatske zemlje već za vrijeme prve Jugoslavije.  U novoj tvorevini ta korupcija je promijenila ideološku boju ali ne ćud.  Ona je prisutna u svim porama društvenog života.  Kao rezultat zelenaštva stvorena je i cijela podzemna privreda.  Mnogi su se obogatili na račun države (drugih), dižući zajmove, primajući nezarađene plaće, osnivajući vlasitite, samo po imenu, „tvrtke" na Zapadu, koje su služile samo za samoobogaćenje, i tko zna na sve kakve druge načine.

Tehnika korupcije je vjerojatno napredovala više od ičega drugoga u toj državi!  Cilj je bio ne tko će više raditi i zaraditi, nego tko će više ugrabiti.  Neki su bili spremni izdati ili, još više, krivo optužiti prijatelja, susjeda pa i najbližu rodbinu, da bi od režima bili „nagrađeni“ za sluganstvo.  Kupuju se zdravstvene usluge, kupuju se školske ocjene, kupuje se pravda....  Sve je na prodaju!  Korupcija je najraširenija među onima koji su držali vlast i onima pri vlasti.  Ali su oni također dozvolili da se cijelo društvo zarazi s tom bolešću jer tako im se nije moglo prigovarati.  Kad svi kradu, nitko nije kriv!  A oni na vrhu u mutnome su najviše ulovili.

Dojučerašnja previligirana klasa i njezini štićenici ili, bolje reći, oni koji su „znali“ iskoristiti svoje položaje, imaju ogromne prednosti u ovom prelaznom vremenu nad onima koji su kruh zarađivali "u znoju lica svoga".  Mnogi će od njih postati novi kapitalisti jer su za sebe već osigurali početni kapital.  Poduzeća, iz kojih su do sada "višak rada" odlijevali na svoje švicarske račune, mnogi od njih će sada biti u stanju prigrabiti sebi, postati vlasnici ili suvlasnici tih istih poduzeća.  Oni su stekli poslovno iskustvo, školovali se, naučili strani jezik, školovali svoju djecu na boljim svjetskim školama, i slično.  Mnogi od tih postat će i novokovani "rodoljubi" i "ljubitelji" demokracije.  Onaj tko je teško radio, radit će i nadalje.  Oni, koji su bili glavni oslonac nacionalnih stremljenja i podnijeli velike žrtve radi toga, u mnogo slučajeva bit će zasjenjeni "rodoljubima" dojučerašnjih pristaša propala režima.  Stvorit će se osjećaj da se nepravda nastavlja, pa i nagrađuje, umjesto da bude kažnjena.  To će mnoge revoltirati i odbijati od političkog procesa.  Ali radi boljih vremena, koja su na pomolu, mnoge će se nepravde morati "progutati" i krenuti dalje.

Političko patronaštvo prisutno je u svim zemljama i svim sustavima, i bit će s nama do konca svijeta.  Ali u komunističkim zemljama, gdje je partija držala apsolutnu vlast pa nije mogla postojati kompeticija za politički autoritet, korupcionaštvo vladajuće klike nikakva vanpartijska struktura nije mogla staviti pod povećalo.  Ali u ovim novim vremenima i novim okolnostima, kad ulazimo u jedno novo doba, premda je očito da ima "laktanja" i "prešaltavanja", i novokovanih "rodoljuba" i "političara"; ako Hrvatska i Hrvati žele zakoračiti u bolje sutra, treba korjenito, počevši od vrha, liječiti korupcionaške navike favoritizma, mita i sličnih bolesti, koje su u Hrvatskoj prožele nekoliko generacija.  To će biti jedan od težih zadataka nove vlade i cijelog naroda, što će na dulji rok biti možda jedan od glavnih ispita društvene zrelosti.

NEMA BOLJEG RADA OD NERADA!  Titova Jugoslavija je bila, a službeno je i danas, radnička država, ali u njoj ništa nije bilo radničko.  Vladali su neradnici, profesionalni vlastodršci, poluškolovani birokrate, sve u ime radnika.  A i radnik je trošio vrijeme više na sve drugo, nego na svoj reoviti posao.  I on se prilagodio sustavu nerada, što je bilo i normalno u takvim okolnostima.  Znanstvenici su izračunali: kad se zbroji vrijeme utrošeno na sve sastanke, bolovanja i druge smicalice, radnik u Jugoslaviji radi prosječno oko četiri sata na dan.  Osim onih profesionalnih neradnika, koji su živjeli na račun naroda, (ne)radne navike i produktivnost su općenito nisko pali.

Imao sam prigode susresti lijep broj osoba koje su zadnjih godina dolazile u USA i Canadu posjetiti svoju rodbinu.  Kod većine, posebno kod mladjih, lako je zamijetiti da su jako "okretni" i "snalažljivi".  Ali, na drugoj strani, očito je da dobrom broju njih nije cilj zagrnuti rukave i raditi, nego se na brzinu "snaći", na brzinu "stući" novac.  Oni vjeruju da je to moguće, ali treba samo pronaći prave "kanale" i iskoristiti prave prilike.  Taj osjećaj snalažljivosti, čini mi se, u mnogo slučajeva, uvjerio ih je također da sve znaju i nije im ni potrebno učiti od drugih.  Nije bilo privatnog vlasništva i rad nije bio nagrađen, nego su nagrađivani "veze" i nerad.  Ali u novim pluralističkim okolnostima i s uvođenjem kapitalističkog modela gospodarstva težina mora biti na ozbiljnom radu i na dobrim radnim navikama; na produktivnosti, na solidnoj naobrazbi i stručnosti, a ne na privilegijama, vezama i nekoj istinktivnoj snalažljivosti.

NACIONALI PONOS.  Hrvati, a posebno novije hrvatske generacije, odgajali su se u nenormalnim državnim, idološkim, policijskim, školskim i inim okolnostima, i radi toga postoji neuravnoteženost, ako ne i kompleksi, u pogledu zdravog nacionalnog identiteta, zdravog ponosa na prošlost svog naroda i njegovu kulturnu baštinu.

Hrvatima, kao i mnogim drugim narodima koji imaju sličnu prošlost, često se prigovara da su zaljubljeni u svoju povijest i da u njoj žive.  Oni imaju nekakav čarobni kutić u kojem traže mir, iz kojeg crpe novu snagu; tu se nadahnjuju novim nadama.  Čini mi se da bi se taj češći hod u povijest mogao usporediti sa šetnjom starim grobljem, gdje čitamo natpise i razne mudre izreke, gledamo spomenike i imena pa, iako je to nekako sve skupa žalosno, tu nalazimo neku utjehu jer u našim povijesnim poveljama, natpisima, grobljima i ruševinama pronalazimo sami sebe i time dobivamo novu snagu za nesigurnu budućnost.  K prošlosti smo se okretali jer je jedino ona bila sigurna, a budućnost nam je, stoljećima, bila maglovita. 

Nadalje, povijest je za Hrvate bila, i još je uvijek, znanost prepletena s moralom.  Ona je slika sadašnjosti.  Takvo proživljavanje povijesti bilo nam je više puta i smetnja.  Ona je također bila mač nad glavom kojim su nam drugi stalno prijetili.  Ona je bila objekt manipulacije.  I danas nam se sudi zbog povijesti.  Mi bismo se, naime, nje trebali odreći.  A to znači odreći se samih sebe.

Jedna od hrvatskih tradicija je i traženje razumjevanja kod drugih, kod moćnijih, za patnje, za tragedije, zasluge, za prošlost i sadašnjost.  Ali razumijevanja je uvijek bilo malo.  Prerijetko se razmišlja o tome da pobjednici, oni jači i silniji, određuju vrijednosti i moral nečije povijesti, nečijih zasluga i tragedija.  "Povijest" ne sudi! Sude moćnici.  Oni optužuju, sude i daju "odrješenja" po volji.

Zato novim naraštajima treba pružiti prigodu da priđu hrvatskoj povijesnoj baštini s čistom ljubavi i bistrim razumom.  Pred njima se ipak otvara sretnija budućnost i bolji život.  Oni ne će trebati, uvjereni smo, biti toliko zagrljeni s prošlošću jer će biti zaposleni gradeći svoju bolju budućnost.  Ali dok budu izgrađivali svoje sretnije sutra ne bi smijeli ostati bez čvrsta temelja, ostati zbunjeni na razkrižju i ne znati tko su i što su.  A da bi to znali, trebaju imati ljubavi za svoju povijesnu baštinu.

Hrvatske novije naraštaje nastojalo se ne samo dekroatizirati, nego i nametnuti im osjećaj povijesne krivnje.  Zato su mnogi i odbacili "breme" prošlosti i "oslobodili" se "uskih" okvira svoje kulturne i povijesne baštine te postali "univerzalniji" i "modereniji", "svjetskiji"!  (Čak i biti Jugoslaven značilo je biti "univerzalan"! Kakva tragikomedija!)  Hrvatskoj mladeži trebalo bi biti jasno da se ne živi od prošlosti, ali nacionalna prošlost je veoma važna u životu naroda i pojedinaca.  Ta, dobro je poznato, Hrvati su pokušavali ići prema slavizmu, jogoslavenstvu i prema univerzalizmu, ali se svatko opet morao vratiti odakle je pošao.  Ništa drugo nije se moglo biti, nego opet Hrvat.  Sve su te struje i idologije skrahirale, samo je ostala ona hrvatska.

Hrvatski narod ne odbacuje uspjehe civilizacije u kojoj živimo. Dapače, on želi biti dio civiliziranog i modernog svijeta gdje je odvajkada pripadao.  Ali mladež često ne uviđa da je civilizacija uglavnom zbroj uspjeha različitih kulturnih baština.  Civilizacija, u kojoj mnogi od nas žive a koja, čini mi se, hrvatsku i druge mladeži u tom dijelu svijeta privlači kao magnet, je varljiva.  Ono čime su mnogi od njih opčarani i žele to postići, duhovno ne obogaćuje nego uravnava, neutralizira kulturna i duhovna bogatstva naroda i pojedinaca.  Zato se mora početi od sebe, od svoje kulture, od svoje baštine.  Jedino oni koji su svjesni sebe i svog kulturnog bogatstva mogu ući u "civilizaciju" i od nje imati koristi, i nju obogatiti.  Stoga u ovom prelaznom vremenu hrvatskoj mladeži, koja je rasla u nenormalnim okolnostima, treba ukazati da bude u svojim pogledia i nazorima i hrvatska i svjetska.  A u bogatstva i ljepote svjetskog mozaika može se ući i obogatiti sebe i druge najuspješnije kroz bogatstvo svoje vlastite kulturne baštine.  I narodi i pojedinci trebaju tražiti svoje mjesto pod Suncem samo kao subjekti.

Zadnjih desetljeća Hrvatska prolazi kroz doba modernizacije.  Tu su brze komunikacije, televizija, rad na Zapadu, podizanje standarda, pismenost, itd.  Ali napredak je donio i mnoge posljedice u moralnim i društvenim sferama.  Među ostlaim, sramota je biti seljak.  (Može se biti poljoprivrednik).  Radnici većim brojem jednom su nogom radnici, a drugom seljaci (poljoprivrednici).  Oni, koji su živjeli toliko godina na Zapadu, a uglavnom su to ljudi sa sela, postali su "klasa" za sebe.  Ta oni su prošli svijet, "govore švapski", nešto su zaradili i više nisu ono što su nekad bili.  Njihova djeca, ona koja su rasla u svijetu ili bez roditelja kod kuće, u posebnim su (ne)prilikama.  Postoji tradicija u tom dijelu svijeta, pa i kod Hrvata, da osoba, čim završi nešto škole, odvaja se od svog sela i svog seljačkog podrijetla.  Kad su s "gospodom", imaju kompleks inferiornosi, jer su došli iz seljačkih opanaka; a kad su u svom selu, imaju kompleks superiornosti, jer su školovani ljudi.  Oni više nisu za posao teži od pera!  Birokaracija, više puta sluganstvo, a ne ozbiljan rad, postaje im "profesija".  Ovakve stvari u hrvasko društvo unose zbunjenost i nestabilnost.

Da ova godina bude uistinu povijesna i revolucionarna za Hrvatsku i hrvatski narod, onda ta revolucija mora biti, u prvom redu, moralna revolucija.  Treba, u prvom redu, povratiti ljudsko dostojanstvo svakoj osobi, osigurati osobne, skupne i nacionalne slobode, slobodu od straha od ikoga i/ili ičega, ali treba doći i do općegdruštvenog i nacionalnog preporoda, jer u suprotnom sav politički pluralizam, tehnički i materijalni napredak, prije ili kasnije, urodit će neželjenim političkim i društvenim plodovima koji, svjedoci smo, jako dobro zriju u post-revolucionarnim vremenima u mnogim djelovima svijeta.

ISKUŠENJA TEK DOLAZE.  Demokracija je pobijedila u Hrvatskoj, ali to je samo početak ogromnog posla koji čeka ne samo novoizbrani Sabor, Vladu i predsjednika Tuđmana.  Do novoizabranog političkog vodstva je da osigurava istinsku demokraciju u kojoj će pojedinci i interesne skupine biti stvarni dio političkog procesa, a ne možda samo mobilizirane mase u službi političkih takmaca.  Treba izbjeći procese koji bi mogli dovesti do bilo kakve pseudo-demokracije, a takvih "demokracija" danas ima i previše.  Na drugoj strani, odgovornost je onih "pobijeđenih" da gledaju zajedničke interese i konstruktivno upozoravaju Vladu na njezine propuste i manjkavaosti.  Stranke su jedna vrsta nužnog zla.  One dijele i razdvajaju.  Ali znamo iz iskustva što znači jednopartijski sustav.  Višestranački sustav bi trebao unositi dinamiku u politički život, stvarati nove ideje i učvršćivati slobodu.  Zato u Hrvatskoj treba razviti višepartijski sustav ali ne onakav u kojem se stranke stvaraju iz osobnih interesa i inata i postaju same sebi svrhom.

Demokratski izbori u Hrvatskoj samo su osigurali da otpočne razvoj demokracije.  Jer, sloboda i demokracija su puno više od slobodnih izbora!  Nikome u Hrvatskoj, niti Hrvatima općenito, politika nikad više ne bi trebal postati religija.  Ona mora biti u službi svakom građaninu Hrvatske, u službi slobode, u službi hrvatskog naroda.  A odgovornost je na svim Hrvatima i građanima Hrvatske da svojim radom i odgovornošću pridonesu političkom, društvenom i moralnom preporodu Hrvatske i njezinom materijalnom napretku. (CROWN.WORLD)
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE