MIRO TUĐMAN ODGOVARA ĐIKIĆU: "Vrijeme je da cijela luda Hrvatska završi u Haagu, kako bi Đikić bio sretan."

Odgovor na članak iz Novog lista pod naslovom "Miroslav Tuđman i Markica Rebić pod istragom"


Novi list od 12. srpnja 2010. objavio je na naslovnici „Miroslav Tuđman i Markica Rebić pod istragom". U tekstu Ivice Đikića glavna je vijest „Djelatnici obavještajnih službi i policije ... dobili su zadatak da istragu intenzivno usmjere prema osobama kojima su se odavno morali pozabaviti". Jesu li djelatnici izvještajnih službi i policije dobili takvu zadaću to mi nije poznato. Malo je vjerojatno da je tome tako, jer ono radi čega Đikić poziva na istragu niti je objektivno niti je istinito, da bi moglo biti podloga takvoj zadaći.

Tuđman i RebićNo očito je nešto drugo. Mentalitet "dobrih, starih totalitarnih vremena" opet je na djelu. Opet novinar, tj. provjereni "društveno-politički radnik" najavljuje (u staroj maniri i poznatim rječnikom) nove čistke i progone "prema osobama kojima su se odavno morali pozabaviti" i policija i obavještajne službe. Zašto? Te su osobe "idejni autori svih hrvatskih protuhaških operacija", koje su imale za cilj da se "zataje dokumenti", "da se sakriju optuženi za ratne zločine", kako se ne bi "moglo kazneno kompromitirati Franju Tuđmana, Gojka Šuška, Ivana Jarnjaka, Janka Bobetka, Antu Gotovinu, Mirka Norca, Davora Domazeta Lošu..." . 

Točkice su u izvorniku. Time autor daje do znanja da je takvih haških kandidata puno više, samo mu se nije dalo sve nabrajati. To što je među sedmoricu nabrojanih ubacio četvoricu "haških kandidata" po svojem izboru, trebalo je prekriti "teorijom žrtvovanja" generala Rahima Ademija i Tihomira Blaškića.

Glavni dokaz kriminalnog i kaznenog djelovanja "antihaške državne grupe" je "prosudba" iz srpnja 1999. da se Haagu "ne smiju dostavljati" određeni dokumenti. Da li takva prosudba postoji ili ne, ne mogu znati. Međutim, da se tako trebalo ponašati i Đikiću je dobro poznato, ili bi mu trebalo biti poznato zato što se upustio pisati o toj temi. I to zato što je Hrvatski državni sabor 5. ožujka 1999. donio "Rezoluciju o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu" kojom se osporava nadležnost Haaškog tužiteljstva nad vojno-redarstvenim operacijama "Bljesak" i "Oluja". Međutim, Sabor nije tom Rezolucijom prekinuo suradnju s Haaškim tribunalom, nego odriče ingerencije Tužiteljstvu nad tim operacijama, i traži od Suda da o tome donese pravorijek. Jasno da Đikić ne može napisati to što bi morao znati, jer cijela njegova konstrukcija o "smišljenom opstruiranju hrvatske suradnje s Haškim sudom", "skrivanju optuženika", "zatajivanju dokumenata", "žrtvovanju" pojedinih generala, itd., tada bi bila besmislena, kao što i jeste.

Jedino o čemu ovaj i slični tekstovi svjedoče je o neuništivosti totalitarne svijesti, koja poznaje samo bipolarnu podjelu svijeta – ili mi ili neprijatelji. Neprijatelja treba uništiti: "Mi" znamo tko je on i kakva mu je sudbina – to su razne "anti..., anti...,", tj. "... antihaške državne grupe", samo što nadležni "organi" nisu dovoljno budni i ne rade "odgovorno" svoj posao. Trade mark takvog mentaliteta logika je ovog teksta. Đikić, koji piše ovakve tekstove vjerojatno nije toga svjestan, ali bi uredništvo Novog Lista moralo znati da takvo novinarstvo ne bi moglo proći u demokratskim zemljama. Da je u demokratskim zemljama nespojivo s pravnim normama i novinarskim kodeksom preuzimati policijske i sudske ingerencije te osuđivati, optuživati i kriminalizirati ljude! Da je u demokratskim zemljama nespojivo s dobrim običajima objavljivati u medijima imena operativaca izvještajnih službi! Je li Novi List glasnogovornik izvještajnih službi i policije pa piše o njihovim zadaćama? Ili, želi policiju i izvještajne službe prisiliti da istražuju one koji nisu po đikićima politički "podobni", i koje prema prosudbi Đikića treba progoniti kao pripadnike "antihaške državne grupe"?

Hrvatska ipak ne funkcionira na istoj razini na kojoj funkcionira Đikićev tekst. Đikić čak nije ni svjestan svojih nelogičnosti. Započinje tekst tvrdnjom da su izvještajne službe i policija dobili zadaću da "intenzivno" istražuju "antihašku državnu grupu", a na kraju teksta se žali što sve pripadnike "antihaške grupe" nije "dotakla ruka domaće istrage". Osim toga i Vladu bi trebalo istražiti, jer nasuprot Vladinim uvjeravanjima i Haaga i svijeta o poduzetim istragama, Đikić završava svoj prvi tekst tvrdnjom "dosad nitko ozbiljnije nije ispitivan o sudbini nestalih materijala o upotrebi topništva u 'Oluji'".

U istom broju Novog lista, na str. 6., Đikić potpisuje tekst na istu temu: "Istraga bestraga". Zadnje su rečenice tog teksta: "Hrvatska se pravi luda. Sad će se praviti da vodi istragu, a ustvari će se nadati da će skora presuda Gotovini i drugima topničke dnevnike učiniti nevažnima".Siroti Đikić. Stvari nikako da dođu na svoje mjesto. Vrijeme je da cijela luda Hrvatska završi u Haagu, kako bi Đikić bio sretan. To što fantomski topnički dnevnici, ne mogu dokazati prekomjerno granatiranje, jer ga nije ni bilo – potpuno je sporedno. Netko mora biti kriv, a Đikić ima podužu listu krivaca.

U Zagrebu, 13. srpnja 2010.
Prof. dr. Miroslav Tuđman

via portal HaKaVe
1 komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE