KAPA PARTIZANKA

Na blagdan sv. Ane, 26. srpnja 1941. godine, skupina hrvatskih katolika iz Drvara hodočastila je u Kosovo kod Knina predvođena svojim župnikom Waldemarom M. Nestorom. Sutradan, 27. srpnja, uskotračnom prugom, vraćali su se u Drvar ne znajući da ih tračnice vode ravno u mučeničku smrt. Tog kobnog dana, uzavrelo je ličko mjesto Srb, u tzv. ustanku naroda Like i BiH kako je jučer, 69 godina kasnije, svečano obilježen u nazočnosti predsjednika RH Ive Josipovića. Predsjednik je s govornice poručio kako su "kape partizanke simboli ljubavi i mira". Povjesničari još nisu utvrdili jesu li ustanici tog srpanjskoga dana 1941. godine, kad su zaustavili uskotračnu prugu i iz vlaka divljački izvukli hrvatske hodočasnike i župnika, da bi ih zvjerski pobili i bacili u jamu Golubnjaču - nosili uglavnom četničke kokarde, ili pak kape partizanke s crvenom zvijezdom. Neki povjesničari tvrde da je bilo i jednih i drugih, ili da su bili samo jedni a ne i drugi, a neki da su ustanici kasnije optirali dijelom za partizane, dijelom za četnike. Ustanak u Srbu hoće se prikazati kao spontana narodna pobuna protiv ustaškog režima. Međutim, osim što su ubili nekoliko oružnika i državnih službenika NDH, nigdje nije zabilježeno da su ustanici tog, i idućih nekoliko dana, ratovali protiv ijedne vojne postrojbe,  osim što su ubijali hrvatske civile i palili hrvatska sela.

Nerasvijetljeni ratni zločin

Taj 27. srpnja 1941. bio je dan strave za hrvatske civile od Like do Bosanskoga Grahova. Četnici su okrutno mučili i ubili župnika u Bosanskome Grahovu, don Juraja Gospodnetića. Zastrašujuća je činjenica da su ga nabili na ražanj i živoga ispekli. Župnika u Krnjeuši kod Bosanskoga Petrovca Krešimira Barišića zapalili su u mjesnoj crkvi. Četnici i komunisti, koji su povremeno združeno djelovali, zbrisali su tih dana nekoliko katoličkih župa s lica zemlje. Hrvatsko selo Boričevac nedaleko Donjega Lapca do temelja je uništeno, stanovništvo dijelom poubijano, dijelom protjerano. Više se nikada to selo nije oporavilo, a u mnogim opustošenim krajevima hrvatski živalj je do današnjega dana nestao. U spomenute tri župe, Drvar, Grahovo, Krnjeuša, i u još nekim ličkim selima, poput Brotnja gdje su "ustanici" mučki ubili 30 Hrvata, taj famozni 27. srpnja, kojim se diče i ponose Predsjednik države i Milorad Pupovac, odnio je najmanje 600 života. Toliko je hrvatskih žrtava dokumentirano, a koliko ih je bilo još u tom metežu i pokoljima, možda nikad nećemo saznati. Radi se o posve nedužnim žrtvama, civilima koji su bili mete tzv. ličkog i bosanskog ustanka protiv fašizma. Marko Orešković, član CK SKH, zamjerio je vođama tog pokolja, a među njima i Đoki Jovaniću, kasnijem Titovu generalu, "da kolju žene i djecu". Orešković je svoje poštenje platio glavom, možda ga je čak ubio i sam Jovanić. To nikada nije rasvijetljeno. Ne znam zašto se hrvatski povjesničari boje istraživanja i povijesno-znanstvenog tumačenja onoga što se zaista događalo tih dana u Lici i Bosni? Zašto se boje ići tragom ratnih zločina koji su se, očito, dogodili? Kako je moguće da se etničko čišćenje hrvatskih sela slavi kao antifašistički ustanak, pod visokim državnim pokroviteljstvom?

Kontroverzan događaj

Pitanje je na koje bi trebali odgovoriti i povjesničari i političari: zašto se u Srbu obilježava događaj koji je kontroverzan, ideologiziran i nedovoljno povijesno istražen i dokumentiran?       Tko je mučio i ubio trojicu hrvatskih svećenika toga dana i likvidirao nevine hodočasnike koji su s krunicama išli sv. Ani? Tko je počinio te ratne zločine? Tko je odgovaran za njih imenom i prezimenom? Dok se to ne utvrdi, ostaje mučan okus da se u Srbu slavi jedna velika laž i podmeće kao pseudomirotvorno i pseudopomirbeno trulo jaje, da se zapravo slavi etničko čišćenje hrvatskog stanovništva! Ako je to bio antifašistički oružani ustanak, zašto su ustanici napali hrvatske civile, a ne, recimo, neki vojni cilj? Zašto su napali nedužne katoličke hodočasnike, zašto su tako užasno mučili katoličke svećenike, i tko se time uistinu ponosi od onih koji su jučer slavili 27. srpnja u Srbu? Jučer je u Srbu bila neka starija žena, koja se družila s predsjednikom Josipovićem, na glavi je imala veliku partizansku kapu, "simbol ljubavi i mira", s golemom, grotesknom, prišivenom crvenom zvijezdom. Na prsima je nosila nekakvo ordenje. Ne znam je li ona veteranka ustanka u Srbu, je li sudionica tih događanja, no u svakom slučaju, njezina pojava svjedoči o političkoj razini državnoga vrha. Parafrazirat ću onu poznatu sintagmu Hanne Arendt o "banalnosti zla": nekada krvoločni ubojice, a danas redikuli s crvenim petokrakama, pokazuju da zlo nije samo banalno, nego i groteskno.
 Ostale stranice iz rubrike Zoran Vukman
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade