BELGIJA, BiH,... SLIČNOSTI I RAZLIKE


alt
Najnoviji događaji u Belgiji trebaju ohrabriti ljude na svim stranama u prihvaćanju srednjega rješenja koje će jamčiti barem jedinstvo države. Razuman, kompromisni, troentitetski etnoteritorijalni ustavni model, kakvoga većina Hrvata želi i nudi ostatku ove čudnovate zemlje, može i treba biti mjesto susreta  između dvaju udaljenih i nepomirljivih projekcija druga dva naroda. 



Sa svakim novim izborima u Belgiji, bili oni redoviti ili prijevremeni, izvjesnost rasformiranja – raspad je preteška i neodgovarajuća riječ – ove države nezadrživo raste. Etnoteritorijalna federacija dvaju entiteta, Valonije i Flandrije, s glavnim gradom Bruxellesom kao zasebnom administrativnom jedinicom, pokazuje se nedovoljno dobrim ustavnim rješenjem za većinu stanovnika Flandrije. O maksimalističkim zahtjevima Novoga flamanskog saveza kao izbornoga pobjednika u Flandriji (državna neovisnost Flandrije) i očekivanom kompromisu (veća autonomija, odnosno konfederalizacija zemlje) – dakle belgijskim sporovima o kojima sarajevski mediji ovih dana tako glasno šute – detaljnije ste, srećom, mogli saznati iz hercegbosanskih medija. Iz velikog broja drugih, možda i povijesno važnih tema o kojima bi valjalo progovoriti, ovu sam izabrao jer politički procesi i rasprave koji razdiru belgijsko društvo (ako takvo što uopće postoji) i za nas ovdje mogu biti jako poučni.

Kraj proljeća meni je najgore vrijeme za zgusnutu historijsku agendu: vi žarko želite da ja na ovom mjestu sve te sudbinske stvari objasnim, uvjerljivo i argumentirano kako to uvijek činim, a meni i drugoga (sezonskoga) posla preko glave. Bit ću potpuno iskren: da se pisanje dobro ne plaća a ja da pritom nisam u ovakvoj financijskoj gabuli, ne vjerujem da bih vam se danas uopće obratio, bez obzira na važnost tema. A i strah me, brate, da ćete na kraju poželjeti – tko bi vam se čudio, znajući za dvosmjerni, gotovo hipnotički odnos između vas i mene – da moje pisanje preraste u svakodnevni angažman. Bolje da prorijedim.

   
Baš poput Bosne i Hercegovine s kraja dvadesetoga, Kraljevina Belgija je plod svojevrsna geopolitičkoga kompromisa s početka devetnaestoga stoljeća. Danas, gotovo dvjesto godina od njenog nastanka, sadržaj i opseg onoga što sociolozi vole zvati unutarnja društvena kohezija u Belgiji su svedeni na slabašnu instituciju kralja. Ionako temeljito federalizirana, etnoteritorijalno federalizirana, da ne bi bilo zabune, Belgija je suočena sa zahtjevima jedne svoje sastavnice za daljnjim proširenjem autonomije, u najmanju ruku. Ovi zahtjevi Flandrije, osim na jezičkim i kulturnim posebnostima, temelje se i opravdavaju ekonomskim razlozima: Flandrija je, naime, puno razvijeniji dio države i htjela bi sačuvati dosegnutu razinu blagostanja. Zajednička država s Valoncima im je vjerojatno prihvatljiva, ali nikako toliko „zajednička“ i toliko „funkcionalna“ da bi radi tih deplasiranih imperativa pristali na trajno prelijevanje vlastite akumulacije u siromašniji dio države. To vam je otprilike kao kada smo se mi onomad ljutili što je, prema sumnjivim kriterijima, došlo do priznavanja stotina tisuća godina radnoga staža radnicima s područja koje je pokrivao sarajevski mirovinski fond prije poslijeratnoga ujedinjenja s onim mostarskim. 

Bilo kako bilo, evo posla uglednom sarajevskom teoretičaru Enveru Kazazu da nam - u nekom svom znanstveničkom ogledu - objasni o kakvim se to anakronim, nacionalističkim „fantazmama“ u tamošnjih stanovnika radi. Koji to vrag (to mora da je sami vrag) tjera Flamance boriti se za nekakva svoja kolektivna prava? Njima – takvima - nije dovoljna postojeća široka autonomija, oni bi, bezobraznici nacionalistički, htjeli još širu, možda čak onu najširu.
Razumno je pretpostaviti da Flamanci nisu čuli za „institucionalnu“ ravnopravnost, taj vrhunski  mehanizam zaštite nacionalnih prava kojega nama Hrvatima sarajevski politički krug godinama velikodušno nudi. Jer da jesu, jednako je razumno pretpostaviti, ne bi se valjda iscrpljivali varirajući preživljene modele etnoteritorijalne konstitucije. Pristojni „etniji“ – da upotrijebim izraz koji profesor Kazaz jako voli - u „višeetnijskim“ državama to razumiju. Jest da ovdje ima priličan broj hrvatofonih bosanskih i hercegovačkih katolika (oni iz nekih neobjašnjivih razloga vole da ih se zove Hrvatima, valjda zato što je kraće) koji nikako to da shvate, ali ne vidim valjana razloga zašto se to ne bi pokušalo objasniti tim Flamancima. Uz malo poduzetničke i izdavačke inventivnosti, zbirka ogleda spomenutoga profesora i sličnih radova onih na koje se on često referira, s različitim ustavnim prijedlozima neetničke regionalizacije u prilogu, sve to prevedeno na tečni flamanski, postala bi među Flamancima pravi bestseler. Umjesto neobrađene drvene građe, izvozimo sociološku i ustavnu pamet.

Pored mnoštva sličnosti, dalo bi se uočiti i poneku razliku između naše ustavno-pravne histerije i belgijskih političkih prilika. Je li vam, naprimjer, zamislivo da neki bošnjački politički prvak – u atmosferi izborne pobjede stranke koja se otvoreno zalaže za disoluciju zemlje – o političkom programu takvih svojih protivnika govori kao o „porukama koje se moraju čuti“, o izbornim rezultatima kao „snažnom signalu“, kako to ovih dana radi Elio di Rupo, čelnik vodeće valonske stranke? Naravno da nije, ne trebate mi niti odgovoriti!

Umjesto toga, umjesto da se sluša (i čuje) „poruke“ i „signale“ druge strane, radije se pribjegava zloupotrebama nepravedna postojećeg ustavno-teritorijalnoga modela, nadajući se valjda dugoročnim dobitcima. Njihov socijalist di Rupo nije poput, recimo, našega socijal-demokrate Komšića, on sluša i čuje poruke i flamanskoga i svoga, valonskoga naroda. On, za razliku od Komšića i njegovih mentora, zna da bi demonizacijom legitimnih političkih zahtjeva ili izbornim inženjeringom i prijevarom – koliko god ona bila pokrivena zakonom – samo zabio čavao u mrtvački lijes države za čiji se opstanak zalaže.

Najnoviji događaji u Belgiji trebaju ohrabriti ljude na svim stranama u prihvaćanju srednjega rješenja koje će jamčiti barem jedinstvo države. Razuman, kompromisni, troentitetski etnoteritorijalni ustavni model, kakvoga većina Hrvata želi i nudi ostatku ove čudnovate zemlje, može i treba biti mjesto susreta  između dvaju udaljenih i nepomirljivih projekcija druga dva naroda.  
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade