Subota, 12. lipnja 2010.
Zvonko Bušić – Život za ideale

Zbog „tehničkih problema" najavljena tribina pod nazivom „Život za ideale" održana je umjesto u kinu "Forum" studentskog doma Stjepan Radić, u predavaonici Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, premalenoj da primi sve studente koji su došli slušati i vidjeti Zvonka Bušića. Gospodin Bušić pričao je iz srca, spontano, gotovo sat vremena, a toliko je i odgovarao na postavljena pitanja studenata. „Ja vam kažem, dragi moji mladi ljudi, da je ono što se danas vidi u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu, katastrofa. Imam dojam da sam došao na nekakvo groblje ili ludnicu! Ljudi su se atomizirali. Ljudi su se svi uplašili. Nema nitko više volje nizašto. Nestalo je ideala, nestalo je starih priča, nestalo je starih istina. I ako mi ne nađemo načina produljiti u našoj duši i u našem srcu te stare ljubavi, te stare istine, te stare ideale, onda je prošla baba s kolačima. Ne će od nas biti ništa".

Izvatci iz zvučnog zapisa govora gospodina Zvonka Bušića na tribini „Život za ideale":

14_zvonko_busic

Gospodin Zvonko Bušić

1_zvonko_busic

Dobra vam večer. I sve vas od srca pozdravljam. Drago mi je da ste se odazvali u ovakvom broju, a posebno mi je drago da vidim toliko mladih. Istina, ovo je bilo namijenjeno studentima ovdje u Zagrebu, bili oni iz Hercegovine, iz Bosne ili raznih hrvatskih pokrajina. Jer ja znam da su te studentske Zavičajne udruge podijeljene na te razne pokrajine, ali za mene je uvijek bio i ostat će jedan hrvatski narod, jedan hrvatski nacionalni korpus.

2_zvonko_busic

3_zvonko_busic

Obišao sam Hrvatsku uzduž i poprijeko, susreo se s brojnim ljudima ali osim jednom, kad sam bio na Thompsonovom koncertu, nisam vidio mnogo mladih ljudi. Inače na raznim promocijama knjiga uglavnom sam vidio starije ljude. To me nekako razočaralo jer ako mladi ljudi nemaju zanimanje i nemaju interes gledati kuda ide njihov narod, što se događa u njihovoj domovini, ako se mladi ljudi ne zanose za junake iz prošlosti i heroje, onda ta domovina, odnosno država, nema budućnosti.

4_Julien_Busic

Gospođa Julienne Bušić

Tužna je zemlja koja nema heroja. A evo, oni kojima je Hrvatska zapela u grlu, i koji se bore na sve moguće načine da bi anulirali i uništili sve ono što se postiglo u Domovinskom ratu, oni pokušavaju uništiti sve tekovine Domovinskog rata i pokušavaju nama nametnuti neki osjećaj krivnje, kao da smo mi narod koji nema pravo na sunce. Izgleda da im je žao i krivo da nismo doživjeli još jedan i daleko teži Bleiburg.

Jer oni vjerojatno imaju za ovu lijepu našu domovinu neke druge planove. Ali moramo im poručiti, i moramo im reći da im ti planovi ne će uspjeti. Da unatoč današnjem mrtvilu i apatiji u ovoj zemlji Hrvatskoj, hrvatski narod se ne će tako lako pokoriti. Buknuti će iskra iz slavnog plemena, iz tvrdog kamena, i ako ustreba opet će hrvatski čovjek skočiti jedinstveno kao prije 20 godina i braniti svoju domovinu.

9_zvonko_busic

Kad me je gospodin Mate Kovač zamolio da dođem u Zavičajni klub hercegovačkih studenata pitao sam se što ću ja reći tim mladim ljudima danas?

Ja sam čovjek s posebnom pričom, čovjek s jednim iskustvom koje je vama svima tako strano, a vaša su također meni vrlo strana jer ste živjeli u druga vremena, jer ste proživljavali sasvim drukčije sudbine. A da bi se ljudi razumjeli moraju proživljavati slične sudbine, moraju ih boliti slične boli, inače će se teško razumjeti.

I onda sam došao do zaključka - ma koga vraga ću ja njima tu uštirkano i sterilno govoriti, idem tim mladim ljudima, ako njih zanima moja životna priča, idem k njima otići podijeliti moje misli, podijeliti ću ono što me najviše zanima u životu, podijeliti ću svoju bol, iskustva i što sam iz te boli i stradanja naučio.

Evo, tu sam došao večeras, i drago mi je da ste se odazvali. Imali smo mali tehnički problem, ne znam je li to bio samo tehnički problem, jer smo trebali ovaj skup održati u jednoj drugoj prostoriji, ili je nekoga možda zasmetalo da se govori o Hrvatskoj. Jer izgleda, danas, ono što hrvatski diše, što hrvatski misli to nije dobro došlo u Hrvatskoj. To nije više popularno.

10_zvonko_busic

Hoće nas uvjeriti da je bio zločin i braniti domovinu. I na neki način mi na to pristajemo. Mi se slažemo. Mi smo se ušutjeli. Ne bojite se! Nemojte se ničega bojati jer je Bog na našoj strani, jer je priroda na našoj strani, i ljudska priroda čovjeka je ljubiti svoju obitelj, svoj dom i svoj narod.

Varaju se oni koji pokušavaju uništiti sve etničke identitete, koji pokušavaju ubiti u čovjeku ljubav prema svojoj obitelji, prema svojem narodu i prema svojoj zajednici.

Oni proglašavaju nacionalizma kao najveće zlo na ovome svijetu. Kao zločin protiv čovječanstva, a čovječanstvo je apstraktan pojam. Nacionalizam, pa zvali ga mi rodoljublje ili domoljublje ili patriotizam, ali sve to skupa je jedna stvar – to je ljubav čovjeka za svoj narod, to je osjećaj čovjeka da pripada negdje na ovome svijetu. Jer, kao što je hrana i voda čovjeku potrebna, kao što mu je potrebna kuća tj. krov nad glavom, tako on ima jak osjećaj da pripada negdje. Ako nigdje ne pripadate vi ste kao slamka na vihorima. Pripadnost je prirodna potreba.

Jednu stvar želim istaknuti svakom od vas. Sami sa sobom razgovarajte i postavite si pitanja: tko sam, kud idem, otkud sam došao, zašto živim i koji mi je smisao postojanja i života? Živim li samo zato što sam rođen ili ima neki dublji smisao? Što želim u ovom životu? Pamtite ta pitanja i pripazite na svoje vlastite odgovore. Vidjet ćete kako se s vremenom ti odgovori mijenjaju.

11_zvonko_busic

Ja sam proveo dugo vremena na mjestu koje bih najbolje opisao kao pakao. Imao sam dosta vremena razmišljati o sebi i životu. O problemima političkim, filozofskim, vjerskim, duhovnim, gospodarskim i svim drugima. Drago mi je, i zahvalan sam sudbini, da sam imao tako naporan život i da sam bio tamo gdje sam bio. Jer doista, neispisan život nije vrijedan življenja. Treba se često ispitivati, treba razmišljati i sam sa sobom razgovarati. Mi smo krhki, mi smo ranjivi, ali dok živimo u ovome životu nekako zaboravimo te svoje skromne početke, neko se osilio pa naš ego naraste kao velika planina. Ne sjetimo se naših slabosti.

Ja sam nakon svih svojih iskustava došao do dubokog uvjerenja da ako čovjek makar jedanput u svome životu ne zaviri duboko, duboko u svoju vlastitu dušu, i ne prepozna te naše slabosti, i ne ugleda ponovno te svoje skromne početke, i tu kratkoću ljudskog života, i ako ne pročisti svoju dušu i izgradi svoju osobnost ponovno, takav čovjek, bojim se, nije sposoban živjeti moralnim životom.

Takav čovjek može se izgubiti u ovom materijalističkom svijetu.

A materijalizam je danas u zapadnoj civilizaciji tako jak, ima tako snažan utjecaj da ne dozvoljava nikakav uzvišeniji smisao života. A bez uzvišenog smisla života nema života.

13_zvonko_busic

Danas smo postali tako materijalizirani, i zaboravili smo svoje duhovnosti, zaboravili svoje tradicije, zaboravili smo zaboga i Domovinski rat! A to je velika nesreća.

Jer, ako se 15 godina, nakon što je hrvatski narod kroz veličanstvene pobjede svojih ratnika branio i obranio svoju domovinu, danas se događaju da se pogasi plamen na Oltaru domovine. I nema protesta. Nema demonstracija. Nema organiziranih odlazaka ni starih ni mladih da bi otišli gore i zapalili taj plamen. Naši junaci i heroji se lavovski bore u Haagu protiv međunarodne kamarile koja želi izjednačiti obranu domovine sa zločinom, odnosno žrtvu s napadačem.

Naše novine o tome šute.

7_zvonko_busic

U Hrvatskoj je na medijsko polje posijan korov. Soros nije tu došao i uložio 50 milijuna dolara jer je volio Hrvatsku. On je došao tu da bi napravio ovo stanje kakvo je danas. Ali njemu ja mogu oprostiti, on ima svoje ciljeve, svoje planove. Ali onim Hrvatima koji danas upravljaju Hrvatskom, i koji danas, očito je, Hrvatsku vode u neke nove asocijacije, koji govore o zapadnom Balkanu... Bojim se i strahujem da će nas odvesti u taj Zapadni Balkan, da ćemo izgubiti sve što smo dobili u Domovinskom ratu. A prijatelji dragi, što će od nas onda biti?

Doći će vrijeme kad nećemo moći ni okupljati se, ni govoriti. Jer ja se sjećam vremena kad se za hrvatsku pjesmu ili za samu izjavu da je čovjek Hrvat odlazilo u zatvor.

(...)

Davno je još Platon tvrdio da na svijetu, i ovom životu, jedine svetinje za koje smo sigurni da su naše to su naša djeca, to su naši očevi, naši djedovi, naši preci i naš narod, naš identitet. Zato smo apsolutno sigurni da su naši.

Jer doista, čovjek ako nema unutarnju snagu, ako nema živi duh, kad umre u nama ono unutarnje, onda smo živi mrtvaci. Apsolutno ne postojimo.

A najgora je sudbina, najteže i najnepodnošljivije stanje čovjeka kad on ima osjećaj da mu život nema smisla. A kako čovjek može imati smisao svog života? Može ga imati vjerom u Boga i zagrobni život, i može ga imati u potvrdi sebe kroz svoju obitelj i svoj narod. Veliki Dostojevski je također rekao da tajna ljudskog života nije samo da se živi, nego da se ima nešto zašto se živi.

12_zvonko_busic

Ja vam kažem, dragi moji mladi ljudi, da je ono što se danas vidi u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu, katastrofa. Imam dojam da sam došao na nekakvo groblje ili ludnicu! Ljudi su se atomizirali. Ljudi su se svi uplašili. Nema nitko više volje nizašto. Nestalo je ideala, nestalo je starih priča, nestalo je starih istina. I ako mi ne nađemo načina produljiti u našoj duši i u našem srcu te stare ljubavi, te stare istine, te stare ideale, onda je prošla baba s kolačima. Ne će od nas biti ništa.

Ja sam, evo, od svoje mladosti, zanosio se nekakvim snovima i idealima, gledajući što se događa tom našem hrvatskom narodu. Hrvati su stradali i lijevo i desno, a hrvatsko se ime nije izgovaralo. Jedino se moglo čuti nekakve priče koje su se potiho šaptale o stradanjima u Drugom svjetskom ratu, na Bleiburgu, i o borbi Hrvata kroz povijest za svoju slobodu i ideale.

Sjećam se, jedanput sam kao desetogodišnjak našao listić stranice iskinute iz knjige s pjesmom koja nije bila po volji tadašnjim vladarima, u kojoj je pisalo, mislim da je to Matoševa pjesma bila, - Domovino moja, tvoje sunce pada, ni mrijet za te Hrvat snage nema, dok ti tuđin majko propast sprema.Dragi moji Hrvati i Hrvatice, u ta vremena doista nije se smjelo ništa govoriti, a još manje raditi za Hrvatsku. U meni se tada rodio neki prkos, ja sam tada vjerovao u te ideale, i sam sam sebi rekao „E, pa ako nema nigdje nikoga ja ću.." i završio sam tamo gdje sam završio.

I nije mi žao. Ne kukam nad svojim patnjama, jer su me te patnje naučile što je život. Nema života bez patnje. Ja vam kažem, ja vam potvrđujem da život bez ideala nije život.

Ako čovjek ima određene ideale, i ako nije spreman za te ideale žrtvovati sve, pa i sam život, onda ne vrijedi čovjek ili ne vrijede ideali.

8_zvonko_busic

Čitav moj život svjedoči da sam vjerovao i borio se za te hrvatske ideale. Neki u meni gledaju fanatika, idealistu, neki kažu da sam terorist, a ja sam samo čovjek koji je volio svoj narod i koji je htio raditi za svoj narod. A neprijatelji hrvatskog naroda su to progonili i nisu mi dali mira ni ovdje u domovini ni u tuđini.

Vi ste to najbolje osjetili za vrijeme domovinskog rata kad je Hrvatska bila napadnuta.

(...)

I eto, Srbi su nas preveslali dva puta žedne preko rijeke, i htjeli nam zatrti sjeme. I evo opet naše političko vodstvo sprema nam neke nove asocijacije.

Hrvatska je zemlja tako bogata i lijepa. I upravo iz toga izvire naš problem. Da je Hrvatska u nekakvoj pustinji nitko ne bi ovdje dolazio niti nam pokušao zamutiti vode. Oni hoće naše slavonske ravnice, našu čistu vodu, naš lijep Jadran. To je ono što oni hoće. Doista prijatelji, u Hrvatskoj je stanje katastrofalno.

Ali smo se održali 1300 godina. Nakon toliko stoljeća jedinstvenog sna, ajmo reći i hrvatskih partizana i komunista i ustaša, Hrvati su izborili svoju slobodu i položili taj povijesni ispit. Oni koji su bili protiv Hrvatske, i kad su vidjeli da se čudo dogodilo da su Hrvati uspostavili svoju državu, oni su na sve načine išli zatim da se ta država ogadi tom hrvatskom narodu i da dođe stanje kad će Hrvat govoriti: "Što nam je trebala ta država? Bilo nam je bolje prije".

21. stoljeće bit će stoljeće bitke za etničke identitete. I mi Hrvati moramo biti pametni, biti mudri i obraniti ovu državu koju danas imamo. Moramo biti svjesni da nam se u ovih nekoliko idućih godina radi o biti ili nebiti.

Moj životni san se na jedan način ispunio. Ali mi smo danas tako nesložni, i tako jadni. Nemamo zajednički vlak. Događaju nam se svakakve stvari. Jedan mi prijatelj reče: Mi smo Hrvati čudan svijet, mi ne znamo plivati dok nam se kao magarcu na zalije gore iza uši.

I dosta je tako.

I onaj među vama koji je sretan s ovim stanjem onda nešto s njim nije u redu ili on ne zna što se sprema.

6_zvonko_busic

Nemojte od mene očekivati da ja imama nekakvi magični štap, ne mogu ja dati nekakvu nadu niti oživiti duh ljudima koji sami ne će preispitati svoje vlastite duše. Na vama je pojedinačno da zavirite duboko u svoje duše, da najprije pometete ispred svoga praga, da razgovarate s prijateljima, i da onda stvaramo kolektivni duh i zajedništvo, i da se nedamo, i da nećemo dopustiti da se s nama manipulira. Očistite svoj jezik, nemojte biti vulgarni, budite pristojni, i pođite sami od sebe sitnim koracima. Možda će onda biti nade. Treba se boriti.

5_zvonko_busic

Nemamo mi ništa protiv onih koji nisu Hrvati, a žive danas u Hrvatskoj. Međutim, pozdravljam samo one koji Hrvatsku prihvaćaju kao svoju domovinu. A oni koji se vraćaju u Hrvatsku, ili koji žive ovdje u Hrvatskoj, a mrze Hrvatsku i ne prihvaćaju ju kao svoju sudbinu i svoju domovinu, njima želim reći: „Ameriku ili voli ili ju napusti".

To vrijedi i za Hrvatsku. Ili ju volite ili ju napustite!

Ova naša domovina pripada posebno vama mladima. Naši su je preci ostavili, i branili i stradavali za nju, a i vi je morate prenijeti na svoju djecu. Ja se nadam da ćete uvijek pokazati spremnost i braniti je od osvajača i njihovih grabežljivih apetita. Hvala vam.

Više o životu i djelima Zvonka i Julienne Bušić može se pročitati na njihovom portalu.

Ljubomir Škrinjar
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE