Komunistička udrga katoličkih svećenika "Dobri pastir" (II. dio)

E-mail
Koristeći povijesne podatke stradanja Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini konačne brojke su doista zastrašujuće: Banjalučka biskupija je izgubila 73,08% svećenstva (tj. 19 svećenika), Mostarsko-duvanjska je izgubila 69,77% svećenstva (16 svećenika), a Vrhbosanska 56, 45% (35 svećenika). Franjevačka provincija Bosna Srebrena izgubila je 54 svećenika (36, 67% od sveukupnog broja svojih članova) a u Hercegovini franjevačka provincija je izgubila 66 svećenika (43, 30% od sveukupnog broja svojih članova) (usp. J. KRIŠTO, Riječ je o Bosni, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb 2008., str. 320.-321.). Komunistima je Crkva bila kriva za sva zločinačka djela nacističkih i fašističkih režima.
Piše: Đuro Pucarev Mlađi
U samoj ideologiji komunizma religija je trebala nestati, ali pred narodom je bilo potrebno opravdati takvu nepravdu i zločine počinjene nad vjernicima i crkvenom hijerarhijom. Preuzimanjem vlasti 1945. godine komunisti su se požurili dokinuti sve katoličke organizacije, odgojno-obrazovne i karitativno-humanitarne ustanove koje su bile pod vodstvom Crkve, oduzimana su materijalna dobra od biskupijskih preko samostanskih do župnih, vjeronauk je stjeran u crkvene prostore (ako ih je bilo), agrarnom reformom oduzeta su sva dobra a konfiskacijom i nacionalizacijom Crkvi je oduzeto zemljište i ostali posjedi. Doista jedna situacija u kojoj se trebalo tražiti izlaz. Bilo je to vrijeme otvorenog progona Crkve. Hajmo redom!
Crkva tj. Crkveni poglavari (biskupi), s jedne strane, nisu pristajali ni na kakvu suradnju s takvim vlastima, a s druge strane određeni krug svećenika bili su spremni tražiti izlaz u suradnji s tim i takvim komunističkim vlastima. Biskupi nisu pristajali na suradnju iz razloga što se komunizam u svojoj ideologiji suprotstavljao ponajprije temeljnim načelima koje je Crkva stoljećima zagovarala. Nije takvo ponašanje bilo čudno jer još 1937. godine Papa Pio XI. u enciklici „Divini Redemptoris“ osuđuje ateistički komunizam, kojeg je nazvao „potpuno izopačenim“. Ali isto tako isti Papa Pio XI. 1931. godine odredio se u enciklici „Non abbiamo bisogno“ protiv fašističkog totalitarizma i šest godina kasnije u enciklici „Mit Brennender Sorge“ energično osudio nacistički totalitarizam.
Dakle, biskupi su imali i te kako jasno uporište da se odrede kako prema komunizmu tako prema nacizmu i fašizmu. To su biskupi vrlo brzo učinili i to ne samo prema komunistima nego i prema udruženjima katoličkih svećenika koje su osnivali i poticali komunisti. Dokumenti i pisani tragovi svjedoče da su crkveni poglavari bili protiv takvih udruženja. Mons. Čekada 15. prosinca 1949. jasno piše da „nijednom svećeniku nije dopušteno dati ime društvu ili udruženju za čije statute nije dobiveno prethodno odobrenje mjesnoga Ordinarija“.
General franjevačkog reda jasno je stavio na znanje fra Josipu Markešiću redodržavniku Bosne Srebrene da svoje podložnike opomene i upozori kako trebaju pokazati potpunu i cjelovitu podložnost normama Sv. Stolice i Aspostolskog nuncija u Jugoslaviji. Isto tako General franjevačkog reda pisao je svim provincijalima franjevačkih provincija u Jugoslaviji da moraju imati odobrenje upravitelja Apostolske nuncijature prije nego pristupe javnim civilnim, političkim i vojnim vlastima da zatraže potporu, pomoć, povlastice i slične stvari. Drugim riječima, stav Crkve (Svete Stolice, Generala franjevačkog reda…) bio je da svećenici i redovnici ne smiju sudjelovati ni u kakvim udruženjima koje osnivaju ili potiču komunističke vlasti.
Zanimljiv je i podatak da je General Male Braće u Rimu fra Pacificio Perantoni čuo i znao da neka njegova subraća u Bosni i Hercegovini rade na osnivanju „Udruženja narodnih svećenika“ i da su primili ovlasti od civilnih vlasti. I kako smo gore vidjeli izričito zabranjuje takvo nešto. S druge strane danas se pokušava, kao i kod samog osnivanja i djelovanja komunističke udruge katoličkih svećenika „Dobri pastir“, opravdati osnivanje i djelovanje takve udruge, premda je stajalište Sv. Stolice ostalo nepromijenjeno usprkos prijašnjim i sadašnjim pokušajima obrane udruženja.
Tako će i fra Vinko Dragićević u novije vrijeme pokušati u članku „Fra Serfin Dodig i njegov odnos prema partizansko-komunističkoj vlasti“ u glasilu Vicepostulature postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ koje nosi naziv „Stopama pobijenih“ u br. 1. od ove godine pokušati opravdati fra Serafina. List koji govori o mučki ubijenim franjevcima od komunističkih vlasti, a sada se u tom istom listu opravdava fra Serafinova suradnja s komunističkim vlastima i to kroz njegovo djelovanje u udruzi „Dobri pastir“.
Sva opravdanja kako njega tako i svih drugih svode se na to kako su jedino mogli kroz suradnju s komunistima osigurati oslobađanje svoje subraće iz zatvora i povratak otete imovine. Tako, kako piše fra Vinko Dragićević na str. 14., fra Serafin „razvija taktiku pomaganja Crkvi i svome narodu“. Samo da se napomene fra Serafin Dodig kao čapljinski župnik na osnivačkoj skupštini komunističkog udruženja katoličkih svećenika „Dobri Pastir“ 25. i 26. siječnja 1950. u Sarajevu izabran je za potpredsjednika te iste udruge.
Osnivanje udruge „Dobri Pastir“ može biti dvojako motivirano: 1. lojalnost određenog kruga fratara komunističkim vlastima (u udruženju je 1975. godine od sveukupnog broja bosanskih franjevaca bilo je 62%, hercegovačkih 26%, a dijecezanskih svećenika 12% od sveukupnog broja); 2. ucjene i pritisci od strane komunističkih vlasti. Komunisti su zamislili udruženja kao sredstvo stvaranja razdora među svećenstvom, odvajanje nižeg klera od više crkvene hijerarhije kako bi se oslabio utjecaj Crkve, a krajnji cilj je bio stvaranje državne Crkve koja ne bi više bila odana Sv. Stolici nego komunističkim vlastima. UDBA polazi od konstatacije da su franjevci u napetim odnosima s crkvenom hijerarhijom i biskupijskim klerom zbog upravljanja župama te da su neki od franjevaca skloni razumijevanju s vlastima a i da su manje vezani za Vatikan.
Čak se išlo dotle da su pred izbore provincijala Bosne Srebrene zatvorili 30-tak franjevaca i dotadašnji privincijal fra Vitomir Jelčić kako bi bio izabran njihov čovjek fra Josip Markešić (usp. J. KRIŠTO, Riječ je o Bosni, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb 2008., str. 327 -330.). A to im je i uspjelo! Nakon zatvora sam fra Vitomir Jelčić dat će podršku osnivanju komunističke udruge „Dobri Pastir“.
Zaključimo jednostavnim riječima. Unatoč svim nevoljama koje su snašle kako vjernike rimokatolike tako biskupe i svećenike ostalo se pri jasnom stavu da nema suradnje s jednim bezbožničkim režimom koji je zahtijevao od Crkve da se podloži komunističkim vlastima. Doista u svemu tome su se komunisti služili svim i svačim, ali ni danas se ne može opravdati ili opravdavati djelovanje te iste komunističke udruge „Dobri Pastir“. Komunisti koristeći unutarnje Crkvene probleme koji su se očitovali u neposlušnosti crkvenim poglavarima nastoje odvojiti Crkvu od Vatikana, a samim tim i od Krista. Ništa se od toga nije ni danas promijenilo.
Na žalost danas se realiziralo u nekim hercegovačkim mjestima (Grude, Ploče-Tepčići, Crnač, nekim dijelovima Mostara (Cimu, Ilićima, Rudniku) i Čapljini) ono što su Tito i njegovi komunisti sanjali. Preobučeni komunistički političari, koji se danas izdaju za Hrvate i demokrate u suvremenim demokratskim strankama s hrvatskim predznakom, nastoje podčiniti, kontrolirati, odvojiti i stvoriti nacionalnu Crkvu (a sve po uzoru na braću s istoka) kako bi se lakše s njom služilo u dnevno-političke svrhe.
Onog trenutka kad je trebalo stati uz svoj narod Crkva i njezini pastiri toga se nisu plašili (sjetimo se 1990., sjetimo se u BiH Hrvatske samouprave). Zanimljiv je i podatak da ta ista udruga „Dobri Pastir“ ima svoje sjedište u Sarajevu. Zanimljivo je da se i dan-danas za Grude, Ploče-Tepčiće, Crnač, za neke dijelove Mostara (Cim, Ilići, Rudnik) i Čapljinu od njih naručuju za Božić kalendari i naljepnice na kojima i dan-danas jasno stoji: Hrvatski katolički kalendar. A običan vjernik vjeruje svome svećeniku. A je li on fratar i svećenik još uvijek, to je ne bitno! A nekome se treba vjerovati: bolje habitu nego vlastitoj pameti.
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE