Tko stoji iza Ivana Šimića?

alt

Znam da nakon čitanja ovoga teksta nećete zaspati do dugo u noć. Zato vam želim poručiti: ne bojte se, niste sami! Ima puno ljudi, ima cijela jedna rijeka ljudi koji neće dopustiti da kotač povijesti ode u pogrešnom smijeru. Vodu će ta rijeka konačno okrenuti na naš mlin..



Taman kad smo bili pomislili da je nepovratno prošlo vrijeme doživotnih predsjednika, kada smo povjerovali da su (svi) političari zamjenjiva bića, došla je neki dan, kao do neugodnosti crnohumoran vic, vijest iz Zagreba kako je Budimir Lončar imenovan u nekakav savjet najnovijega predsjednika Republike Hrvatske. Upornim, zadrtim protivnicima svake teorije zavjere, kakav sam u mladosti znao biti i ja sam, trebat će vjerojatno još desetak godina da napokon shvate svu obuhvatnost uhodanoga sustava usluga i protuusluga u svijetu svake politike, ljevičarske naročito, koja bi objasnila često nerazumljive križaljke (rebuse, bilo bi preciznije) hrvatske kadrovske politike u zadnjih dvadesetak godina.

Bilo bi možda pretjerano reći da ja sve znam, naročito da sve znam najbolje. Ali, ako sam u nečem posebno dobar, kvragu više i ta moja skromnost, onda je to - bez premca - predviđanje budućega tijeka povijesnih događaja. Evo kako bi to moglo biti.

U ranu zimu 2020., nakon dva plodonosna mandata Ive Josipovića, kada iz trećega pokušaja za predsjednika (pardon, predsjednicu) konačno bude izabrana Vesna Pusić, Budimir će Lončar napuniti 95 godina. (Usput, ja bih volio, ako nam se već Vesna Pusić kao predsjednica države ionako jednom mora dogoditi, slijedom neke šugave povijesne determiniranosti, volio bih da je to bilo još 2000., dok joj ni ja - sa svojim poznatim istančanim ukusom, a njenim političkim preferencijama usprkos – nisam mogao odreći stanovitu erotsku privlačnost.

Uvijek je za demokraciju, naime, korisno kad punoljetna muškoga državljanina od pojavljivanja njegove predsjednice na televiziji prolaze neki trnci). Da je iz Posušja, umjesto s Ugljana, ne biste Budimiru Lončaru znali što mu je ime a što prezime, i zacijelo biste pomislili kako mu se otac ili krsni kum poigrao s imenom onako kako se to netko, nekoć poigrao s tek rođenim Ivićem Pašalićem. Ovako, ostaje nam vjerovati da je to ime sasvim uobičajno u zadarskome kraju.

Ne treba sumnjati da će on te 2020. iznova biti imenovan u neki važni diplomatski tim. Razmjerno vitalan za svoje godine, nakon početnoga nećkanja, prihvatit će mjesto vanjskopolitičkoga savjetnika gospođe Predsjednice, i neće mu biti teško, redovito, uvijek oko devet ujutro, dolaziti na Pantovčak i nesebično nastaviti davati svoj obol ograničavanju hrvatskoga suvereniteta. Bit će to kontinuitet hvale vrijedan, gotovo nezabilježen u svjetskim okvirima. Sama Hrvatska, iznurena od čekanja u predvorju Europske unije, bit će tada već 6-7 godina u nekoj vrsti carinsko-monetarne unije s Srbijom, državotvorbi na koju će Budimir biti posebno ponosan. Tom unijom, tom svojevrsnom zajedničkom „patrolom“, bit će okončan dugogodišnji, u biti hinjeni rivalitet između Hrvatske i Srbije oko toga tko treba biti „mjesni policajac u ophodnji“ na Balkanu. Kao najstarijega člana, stara zamalo kao – samo nama hrvatskim nacionalistima neprihvatljiva - ideja hrvatsko-srpskoga ujedinjavanja, pošteno bi bilo posjesti Lončara na mjesto predsjedavajućeg već sada izglednoga međudržavnog vijeća za suradnju. Ne počasnoga, nego djelatnoga.

Tada, te 2020., desničarska piskarala poput mene nakupit će ohoho godina staža obilježena sve samim napadima na jadnoga Lončara za svjesnu jugonostalgiju. Lijev nitko neće ni tada, te 2020., pristati na prokazivanje tog nostalgičarskoga fenomena kao štetna i deplasirana. Neupućen domaći svijet nagađat će jesu li ideje koje je ovaj živahni 90-godišnjak prošvercao u 21. stoljeće plod njegova uvjerenja, obične staračke demencije ili dio neke zavjere.

Na svu sreću po sve ovdašnje narode, napose hrvatski, ja već danas nisam toliko neodgovoran i politički neoprezan dopustiti da se prethodni, kataklizmički scenarij uopće odigra.

Dugo se naivno mislilo da ovo što ja radim, ovo moje pisanje, da se to događa slučajno, da iza mene nitko ne „stoji“. E, pa, stoji, neka znate, itekako stoji. Danas vam još neću izložiti sve detalje o jednom širokom pokretu kojeg sam neodvojivi dio, ali nije isključeno da ću uskoro (o nekoj zgodnoj obljetnici nečega) otkriti sve svoje zavjereničke karte. Ne bih vam htio pokvariti čaroliju neizvjesnosti i iščekivanja koja ponekad zna biti čak poticajnija od istine i činjenica samih. Ali, neka mi bude dopušteno, mogao bih vam pomoći u nagađanju o kojim se silama (ljudima, strankama, lobijima, možda cijelim državama) radi, mogao bih vam sugerirati ključna pitanja koja vode do razotkrivanja!

Je li moj angažman dio nekog usko lokalnoga (recimo - Bosna i Hercegovina) ili šireg, regionalnoga projekta? Jesam li ja obični bezdušni gad kako vam se ponekad čini ili je to tek dobro smišljena poza? Osim Hercegovine, Herceg-Bosne i Hrvatske o kojima uvijek nešto sričem, ima li još išta neodvojivo priraslo mom retrogradnom srcu? Mislim, politički. Koji su to sentimenti na koje ja uopće reagiram, koji mogu računati s mojim emocijama? Jesam li ja u tom zakulisnom planu glavni (nastojim to prikriti, ali mi je čudo drago biti glavni) ili tek mali, gotovo nevažni kotačić? Može li se iz mojih estetskih i moralnih preokupacija razaznati išta o mojim krajnjim ciljevima? Stvar možemo okrenuti i ovako: dio kakvoga projekta bih ja, ovakav, mogao biti? Jest da sam ja neosporan ekspert za Hercegovinu i dobar dio Bosne, što će vas može odvesti na pogrešan trag, ali zadovoljava li to - taj tijesni okvir, ta „ničija zemlja“ - sve moje apetite?
I da vam malo olakšam, ljudski je strepiti nad osobnom i narodnom sudbinom. Znam kako vam se čini da je vrag odnio šalu, znam uostalom i da nakon čitanja ovoga teksta nećete zaspati do dugo u noć. Zato vam želim poručiti: ne bojte se, niste sami! Ima puno ljudi, ima cijela jedna rijeka ljudi koji neće dopustiti da kotač povijesti ode u pogrešnom smijeru. Vodu će ta rijeka konačno okrenuti na naš mlin.

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE