PJESME TOMISLAVA KVESIĆA

Svibanjska

Znam, nikad neću napisati pjesmu tebe vrijednu.
Tvoje ljepote nedostojan je moj skromni stih.
Što ti može dati sanjar i poeta- tek pokoju rimu bijednu.
Mjesto zlatom, ja te prosim sjajem zvijezda dalekih.

Uspjet ću te, možda, u jednom času prevariti,
kad otetu te svijetu blještavilo na tren zaludi.
Još bi se ova surova zbilja u bajku mogla pretvoriti
i uspjela bi varka, da nije pohlepnih ljudi.

Ne brini. Ne stidi se. Nisu svi rođeni za snove.
Mnogima je važna tek oku viđena ljepota.
Ni ja, ponekad, ne shvaćam smisao ludosti ove
što svibanjski sanjareći, srce dijelim cijeloga života.

cestama sjećanja (mostarska)

U svakoj usnuloj ulici, iz zasjede, neka uspomena
bezglavo izleti zanesena iz mraka one davne jave
i osmjeh mi i suzu doziva, mami istog trena;
Mostarom, poput kiše ove,noćas moja sjećanja plave.

U Šantićevoj, pjesnički baš, bol me najednom izludi
što ne mogu vratiti vrijeme niti mijenjati svijet,
jer odavna već, tu jutrima ona se tužna, sama budi
i bez želje, dišući tek za taj život u njoj započet.

Bježim, ali tek ulicu dalje već me stiže Starčevićeva.
Pogled leti zvijezdama, kao nekad dok sam te čekao.
Silaziš nasmijana, pred očima tvoj blistav osmijeh sijeva
i san se budi, kojeg sam se, zbiljom poražen, davno odrekao.

Rudarska me vraća na početak, tamo na vrh Avenije,
među zidovima mladosti- i smijeh i grijeh, prijatelji, žene...
I mada već dugo ništa moje na toj adresi više nije,
uspomene žive urezane negdje duboko u mene.

Dubrovačkom prolazim polako, neodlučan, posred dviju traka,
ali u Omladinsku već se odavna ne usudim zaći.
Strah me da bih opet, skrivenog negdje usred mraka,
ispod njezina balkona, ludog, pijanog sebe mogao naći.

...

Odlazim. Provlačim se uskim ulicama Bijeloga Brijega
tamo od Big Brother kuće do onog trošnog stana.
Zarobi me, stisne čvrsto i znam više nema mi bijega;
Raspet između pjesme i smijeha, između nas, ljubavi i rana.

Još me želja vukla i u Franjevačku i malo izvan grada,
ali zastadoh svjestan besciljnosti ovog putovanja,

sve što voljeh izgubljeno je, bez smisla i bez nada,
u ulicama napuštenim - u snu zabranjenu da se sanja.

Tomislav Kvesić