MARJAN BOŠNJAK NA TRIBINI HRsvijeta O LISABONSKOM UGOVORU

TRIBINA HRsvijeta "OPSTANAK HRVATSKE DRŽAVE": Govor Marjana Bošnjaka

Odmah na početku, želio bih se zahvaliti nezavisnom Portalu HRsvijet, i vrijednim mladim rodoljubima koji su ga pokrenuli i koji su organizirali ovo hrvatsko okupljanje, ali i čestitati im što su izabrali upravo ovu temu, 'Tribina o hrvatskom opstanku'. Hrvatski opstanak - kao tema, je pun pogodak, jer u ovom trenutku naše dugačke i burne povijesti, hrvatski narod opet stoji na jednoj raskrsnici, a put koji odabere mogao bi odrediti hoće li dugoroćno opstati ili neće. Zato još jednom čestitam organizatorima što su izabrali ovako bitnu temu.

Obzirom da su svi sudionici večeras ovdje zato što su rodoljubi i zato što su zabrinuti za svoj hrvatski narod, mislim da jedni drugima moramo govoriti otvoreno i bez uvijanja. Ja ću barem pokušati.

Nakon tisućljetne borbe za samostalnost, i tek dvadeset godina nakon što je ta samostalnost ostvarena, hrvatski narod danas stoji pred odlukom, dali ostati samostalan ili ući u novu veliku europsku državnu zajednicu.

Većina Vas ovdje prisutnih znate hrvatsku povijest bolje od mene i zato Vam neću govoriti o našoj teškoj povijesti osim da vas podsjetim kako nam je bilo kada god nismo bili samostalni. Kada god smo bili u nekakvoj državnoj zajednici s drugim narodima, bili smo izloženi njihovoj dominaciji, političkoj, gospodarskoj, jezičnoj, kulturnoj a bilo je i pokušaja da nam se oduzmu dijelovi našeg teritorija pa i naš identitet. Većina naroda s kojima smo bili u zajedničkim državama prema nama su nažalost vodili osvajačku politiku, a neki čak i genocidnu.

I dan danas imamo primjer Hrvata u Bosni i Hercegovini, koji su tamo neravnopravni, i čiji je goli opstanak u pitanju, iako su pod izravnim političkim tutorstvom guvernera Valentina Inzka kojeg je postavila Europska Unija.

To je važno istaknuti upravo zato jer smo danas pred tom sudbonosnom odlukom koju sam već spomenuo: ostati samostalni ili opet ući u zajedničku državu s drugim narodima.

Oni koji žele da Hrvatska uđe u Europsku uniju tu nam megadržavu u svojoj slatkorječivoj propagandi predstavljaju skoro kao neku krasnu bombonijeru, prepunu krasnih čokoladnih delicija, u kojoj se ne zna koja je lijepša. Neke su umotane u zlatni papir, neke u srebrni, neke u crveni, pa čovjek ni ne zna koju bi prvo izabrao. Ono što nam međutim ne govore je, da među tim krasnim šarolikim izborom, ima i nekoliko zatrovanih čokoladica, koje su za nas Hrvate fatalne, i koje predstavljaju najozbiljniju prijetnju budućem opstanku hrvatskog naroda.

Ja vam večeras želim govoriti upravo o tim dobro skrivenim zatrovanim europskim čokoladicama, i o njihovim opasnostima za hrvatski narod. Želim vam govoriti o Lisabonskom ugovoru, koji je zapravo ustav Europske unije, ali pod drugim imenom, te o pojedinim dijelovima tog ustava koji hrvatskom narodu predstavljaju veliku opasnost.

Većini je poznato da je Europska unija pokušala usvojiti novi ustav, ali da su ga građani Francuske i Nizozemske odbacili na referendumima koji su održani u tim zemljama. Nakon što je narod u tim zemljama rekao da ne želi takav ustav, europski stratezi odlučili su da više neće tražiti mišljene naroda, da više neće održavati referendume, nego da će isti cilj postići zaobilaznim putem. Odlučili su da će odluke o novom ustroju europske megadržave donosit političke elite, a ne narodi na koje se to izravno odnosi.

I tako je sastavljen Lisabonski ugovor, jedan iznimno komplicirani i gotovo nečitljivi dokument od svojih 150 stranica, koji se ustvari sastoji od izmjena i dopuna, dakle amandmana, jednog drugog dokumenta. Bez tog izvornog dokumenta, Lisabonski ugovor je sam po sebi nečitljiv i gotovo neshvatljiv, što je i bila namjera onih koji su ga htjeli što lakše progurati.

S obzirom da Lisabonski ugovor više nije nosio ime 'Ustav', nego samo Ugovor, to je značilo da za njegovo prihvačanje više nisu bili potrebni referendumi, nego samo odluke nacionalnih parlamenata, osim u Irskoj, po čijem se Ustavu ipak ipak morao održati referendum. Nakon što je irski narod na prvom referendumu odbacio Lisabonski ugovor, Europski povjerenik za unutarnje tržište, i bivši Irski ministar financija, Charles McCreevy javno je priznao da ni on nije pročitao čitav ugovor, te da ne zna koja bi "zdrava" osoba to učinila u svojem slobodnom vremenu.

Njegovo priznanje navelo je irske novinare da upitaju i druge političare jesu li i oni uopće pročitali taj ugovor kojeg žele da narod prihvati.

McCreevy je također priznao da bi 95 posto zemalja članica reklo NE Lisabonskom ugovoru i novim institucionalnim pravilima da su mogli izaći na referendum. 'Svi politički vođe znaju dobro da bi odgovor 95 posto zemalja bio NE da je to pitanje stavljeno pred njihovo biračko tijelo'- rekao je McCreevy.

Pitanje za hrvatske političare i za sve one koji bi htjeli uvesti Hrvatsku u zajedničku naddržavu s još 27 drugih država, je: 'Jeste li Vi uopće pročitali Ugovor? Znate li uopće što u njemu piše? Znate li koje su njegove implikacije za Hrvatski narod?

A ako hrvatska politička elita jeste pročitala ovaj dokument, što sumnjam, i razumjela ga, što opet sumnjam, zašto hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova nije hrvatski prijevod Lisabonskog ugovora otiskala u stotine tisuća primjeraka i stavila ga na prodaju u svim Narodnim Novinama i svim knjižarama po Hrvatskoj? Ako oni znaju što u ovom dokumentu piše, zašto ne omoguće i cijelom hrvatskom narodu da i on dozna što u njemu piše i da sam prosudi je li to dobro za Hrvatsku ili nije.

A sada bih se želio osvnuti na one dijelove Lisabonskog sporazuma za koje smatram da su posebno opasni za nas Hrvate. Tih opasnih dijelova nažalost ima puno, ali ja ću ovdje izdvojiti samo nekoliko. Odmah na samom početku Lisabonskog ugovora, u Članku 3, stavki 2, Europsku se državu definira kao 'područje slobode, sigurnosti i pravednosti bez unutarnjih granica, u kojem se osigurava slobodno kretanje osoba'

Dakle 'područje bez unutarnjih granica'!

Članak 61, stavak 2, također govori o ukidanju unutarnjih granica ali i o zajedničkoj politici useljavanja: 'Unija osigurava da se osobe pri prijelazu njenih unutarnjih granica ne provjeravaju, i oblikuje zajedničku politiku azila, useljenja i nadzora vanjskih granica'

Članak 69, stavak 2a također kaže da se 'osobe pri prijelazu unutarnjih granica bez obzira na njihovo državljanstvo neće podvrgavati bilo kakvoj kontroli'

Danas, Hrvatska kao samostalna i suverena država ima punu kontrolu nad svojim vanjskim granicama kao i suvereno pravo da određuje tko može živiti na njenom teritoriju a tko ne može.

Ulaskom u Europsku uniju, Hrvatska će to pravo izgubiti. Svih pola milijarde Europljana imat će ustavom zaštićeno pravo, naseliti se gdje hoće, poslovati gdje hoće i kupovati nekretnine gdje hoće.

Što to znači za nas Hrvate, i koje su dugoročne implikacije tog gubitka suvereniteta nad vlastitim teritorijem? To znači da će 60 milijuna Talijana steći pravo nesmetano se naseliti u bilo koji dio Hrvatske, od Istre do Dalmacije do bilo kojeg hrvatskog otoka- kojeg izaberu.

To znači da će i 83 milijuna Nijemaca imati to isto pravo da dođu trajno živjeti u Hrvatsku, i da ovdje kupe nekretnine, ako žele. To isto pravo dobit će i 60 milijuna Francuza, 60 milijuna Engleza, deset milijuna Mađara, a kada uđu u Europsku uniju, pravo slobodnog naseljavanja hrvatske dobit će i Srbi i svi ostali narodi bivše Jugoslavije, koji će se opet naći zajedno unutar granica zajedničke države, možda u posebnoj Zapadnobalkanskoj kombinaciji.

S obzirom na katastrofalno demografsko stanje hrvatskog naroda, pravo pola milijarde stranaca da se nasele na prekrasni hrvatski prostor, najveća je prijetnja dugoročnom opstanku hrvatskog naroda na ovim prostorima. To isto pravo slobodnog kretanja po cijeloj Europskoj uniji i naseljavanja koje će dobiti pola milijarde stranaca, dobit će i Hrvati, ali za nas Hrvate to predstavlja ne samo opasnost od naseljavanja stranaca, nego i raseljavanja Hrvata, pogotovo mladih, koji će radi lošeg i kolonijalnog stanja hrvatskog gospodarstva nesmetano moći tražiti bolje plaćene poslove po cijeloj Uniji.

Budućnost hrvatskog opstanka na hrvatskim otocima pogotovo je upitna, ako znamo da na svih 47 naseljenih hrvatskih jadranskih otoka danas živi svega 120 tisuća stanovnika.

Na otoku Lastovu danas živi oko 1200, pretežno starijih Hrvata, a taj bi otok, obzirom na njegovu blizinu ribarskim poljima iz kojih talijanske ribarice danas masovno izlovljavaju ribu, bio idealan kao nova baza za dio talijanske ribarske flote. S ribarskom flotom, Talijani bi mogli na Lastovo prebaciti i posade, i popratno osoblje i njihove obitelji, a mogli bi, što je logično, pokrenuti i pogone za preradu, te druge gospodarske sadržaje. Ubrzo bi postali ne samo gospodarski vlasnici Lastova, nego i demografska većina, sa svim političkim pravima koja im jamči Lisabonski ugovor.

Mi zapravo ne znamo koliko će stranaca u godinama koje su pred nama, odlučiti naseliti Hrvatsku, ali sama mogučnost njihovog naseljavanje je razlog za ozbiljnu zabrinutost, jer znamo da smo relativno malen narod, i da nas je sve manje.

Ima onih koji misle da se stranci neće u većem broju naseljavati u Hrvatsku, ali primjer Španjolske treba nam poslužiti kao svojevrsno upozorenje. Kada je Španjolska prije 14 godina 81.1.86) ušla u Europsku uniju imala je 425 000 stranaca. Danas ih ima 5 i pol milijuna, a od toga oko milijun Engleza, pola milijuna Njemaca i 830 000 Rumunja. Samo u 2007 godini, dakle u godini dana, u Španjolsku se naselilo preko 920 tisuća stranaca. To je preko 18 000 stranaca tjedno - svakog tjedna!!!.

Takva jedna invazija, pa i puno puno manja -pregazila bi Hrvatsku.

Svi stranci koji odluče naseliti se u Hrvatsku, imat će, prema Članku 17b(2) Lisabonskog ugovora:

(a) pravo se slobodno kretati i slobodno živjeti na teritoriju zemalja članica.

(b) Pravo glasovati i biti kandidati na izborima za Europski parlament i na lokalnim izborima u državama članicama gdje žive, pod istim uvjetima kao i državljani te zemlje.

Pored ovih političkih prava iz Europskog ustava, stranci koji u Hrvatskoj budu živjeli više od pet godina, prema sadašnjim hrvatskim zakonima, imati će pravo dobiti i hrvatsko državljanstvo te biti u potpunosti politički izjednačeni s Hrvatima. Ovakvo stanje posebno bi pogodovalo kolonistima iz Italije i Srbije, koje obje dozvoljavaju dvojna državljanstva. Talijani i Srbi koji bi se naselili u Hrvatsku, bi u Hrvatskoj imali ista prava kao i domicilni Hrvati, s time da bi istovremeno zadržali svoja politička prava u svojim matičnim državama. Na onim područjima hrvatskog prostora, na kojem bi se naselile značajne koncentracije stranaca, stranci bi vrlo brzo mogli preuzeti lokalnu vlast i sva prava upravljanja, planiranja i lokalnog razvoja, a ubrzo bi mogli utjecati i na izbor zastupnika u hrvatskom i europskom parlamentu.

Proeuropska propaganda naših političkih elita, već neko vrijeme pokušava nas uvjeriti kako ulaskom u EU, Hrvatska ne bi izgubila svoj suverenitet, nego bi ga samo 'ravnopravno dijelila' s ostalim narodima Unije. Ta je tvrdnja daleko od istine. Hrvatska je teoretski svoj suverenitet dijelila i u bivšoj SFRJ, a svi znamo kako je to izgledalo u praksi, iako je Hrvata u toj državi bilo oko 22 posto.

U Europskoj megadržavi od pola milijarde stanovnika, Hrvata će biti manje od jedan posto. Dakle, u novoj će državi jedan posto Hrvata dijeliti suverenitet s 99 posto ne-Hrvata. Ali ono što je najopasnije, i što se pažljivo skriva od hrvatskog naroda, je onaj dio Lisabonskog ugovora koji vrlo jasno precizira kako će se ubuduće donositi odluke.

Prema 'Deklaraciji o članku 9c' koja je usvojena kao dodatak Lisabonskom ugovoru, Europsko vijeće i Vijeće ministara donosit će u prijelaznom razdoblju od 1. studenog 2014 do 31 ožujka 2017, odluke većinom od dvije trećine glasova, a od 1. travnja 2017 odluke će se donositi većinom od 55 posto glasova.

Ako će se u našoj budućoj državi odluke donositi većinom od 55 posto, a nas je Hrvata manje od jedan posto, možete i sami zaključiti koliku će političku snagu imati Hrvati u svojoj budućoj državi. Hrvatski će glasovi predstavljati običnu statističku pogrešku, i sasvim je jasno da će se odluke donositi bez nas, i da će veliki narodi u biti donositi odluke bez značajnog udjela malih naroda, poput nas Hrvata.

Ovih samo nekoliko činjenica koje sam iznio, a ima ih još, i to puno, gotovo su nepoznate velikoj većini Hrvata. Zašto?

Političke elite na vlasti kao i mediji u stranom vlasništvu koji ih podržavaju, očito to ne žele. Dapače informacije o Europskoj uniji su strogo kontrolitrane i frizirane. U javnosti se čuju samo glasovi onih koji su za ulazak u Uniju, a neugodne činjenice poput ovih koje večeras spominjem, uopće se ne pojavljaju. Nedavno sam čak javno nudio novčanu nagradu za bilo koji novinski članak u dnevnim novinama u kojem se netko izjasnio protiv EU. Takvih članaka u zadnjih 14 mjeseci nije bilo. Niti jednog, iako se zna, prema anketi Europske komisije, da samo 24 posto Hrvata podržava ulazak u Uniju, da je 37 posto jasno protiv, a ostali neodlučni.

Kada bi Hrvatski narod bio upoznat sa sadržajem i Lisabonskog ugovora i brojnih drugih dokumenata, koji se od njega skrivaju, onda bi postavljao puno neugodnih pitanja. Uskraćivanjem informacija i držanjem hrvatskog naroda u neznanju, izbjegavaju se ta neugodna pitanja a izbjegava se i potreba da se na njih i odgovori.

Zar nitko ne postavlja pitanje hoće li Hrvatska u Uniji postići istu sreću i blagostanje kao recimo Grčka. Nije li euroentuzijastima pametnije, ne srljati, nego pričekati i vidjeti kako će u Uniji proći mali narodi, i hoće li se ispuniti prognoza američke CIA-e, da će se Unija raspasti do 2025. Oni koji papagajski tvrde da 'EU nema alternative' neka to prvo odu objasniti Švicarskoj i Norveškoj, a nama Hrvatima neka dozvole da odlučimo, nakon otvorene rasprave, želimo li biti u Uniji i sretni kao Grčka, ili pak samostalni kao Švicarska.

Kada bi ulazak Hrvatske u EU bio tako dobar kako to tvrdi naša politička elita, onda se nebi bojali otvorene debate o prednostima i opasnostima, nego bi ju sami poticali. Ali sama činjenica da debate nema, jasno ukazuje da su im argumenti slabi, i da oni sami znaju da su im argumenti slabi. Zato su izabrali taktiku izbjegavanja bilo kakve debate i držanja građana u neznanju.

I dok se bilo kakva javna rasprava o ulasku Hrvatske u uniju guši, političke elite međusobno, opet bez javne rasprave pokušavaju izmijeniti hrvatski Ustav, kako bi što lakše mogli ukinuti samostalnost hrvatske države. Na referendumu o hrvatskoj samostalnosti održanom 19. svibnja 1991. godine sudjelovalo je 83,5 posto svih birača od kojih se čak 94 posto izjasnilo za samostalnost, za državu, za slobodu. Vladimir Šeks i njegova podanička svita tu plebiscitarnu odluku hrvatskog naroda sada žele poništiti glasovima svega 25 ili 26 posto birača.

Ovo što sam večeras iznio, lako je provjerljivo, a hrvatski narod u svakom slučajuima pravo znati što u njemu piše, jer ovdje se ne radi o nekoj sporednoj temi, nego o tome hoće li naša država biti samostalna ili neće. Hoćemo li mi kao narod opstati ili nećemo.

Ako je ovo doista točno, onda svakome mora biti jasno da ulazak Hrvatske u Europsku uniju donosi ogromne neizvjesnosti i opasnosti za dugoročni opstanak hrvatskog naroda na ovim prostorima. Svakome bi također moralo biti jasno da je samostalna i suverena država jedini dugoročni okvir koji Hrvatima može osigurati slobodu, kulturni napredak i materijalno blagostanje.

Samostalna hrvatska država je jedina opcija koja je sigurna, a sve druge opcije su riskantne.


Marjan Bošnjak

Glavni tajnik stranke 'Jedino Hrvatska'

www.jedinohrvatska.hr

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE