ILIJA ZOVKO: Povijesno politička geneza nove europske krize ( 1. dio)

Sve učestalije najave značajnijeg ruskog gospodarskog prodora na europski jugoistok, najnovije najave restauracije turskog  političkog utjecaja na prostorima nekadašnjeg otomanskog carstva, kao  i sve otvorenija predviđanja gospodarskog sloma nekih europskih država, procesi su na čiju međusobno povezanost ukazuje sve veći broj pojedinaca.
Istodobno, svakim danom raste i broj  onih koji u istom tom kontekstu promatraju i porast hrvatskog vanjskog duga u proteklih desetak godina,  pokušaje izjednačavanja hrvatsko-srpske krivnje u proteklim ratovima, stigmatiziranje hercegovačkih Hrvata,  višegodišnju nesređenost  političkih i nacionalnih odnosa u BiH, kao i sve otvorenije najave  nove faze tzv. „regionalnog“ povezivanja.
Boljim poznavateljima europskih  političkih gibanja u proteklih stoljeće i pol, međusobna povezanost i slijed  čitavog ovog niza  procesa svakako ne predstavlja iznenađenje. Naravno, za tu skupinu ljudi riječ je o geopolitičkim i geostrateškim procesima koji se vode s ciljem ostvarivanja strateške prednosti i nadzora na europsko-azijskoj razdjelnici, jednoj od najznačajnijih strateških točaka, presudnih za odnos snaga u  današnjem svijetu.
Međutim, spomenuta borba za prevlast nije otpočela posljednjih godina, niti posljednje  desetljeće ili dva. Stoga, ukoliko želimo sagledati stvarne uzroke ove posljednje krize koja trese temelje  današnjoj  Europi, neophodno je  vratiti se najmanje stoljeće i pol unatrag, te odgovor na ovo pitanje pokušati potražiti  kroz prizmu britansko-njemačkih  nacionalnih odnosa u ovom razdoblju.
Naravno, ukoliko pri tome potražimo relevantne povijesne izvore i dokumente  dobit ćemo i odgovor  na pitanje o stvarnim uzrocima izbijanja dva velika svjetska rata, ali i o nastancima  i ekspanziji nekih ideoloških pokreta, poglavito  nacional-socijalizma i komunizma, što je za posljedicu imalo ogromne ljudske žrtve, patnju i stradanja.
Naravno, ukoliko ova politička gibanja promatramo na ovakav način, što je potpuno suprotno od zadanog, svjesno  se izlažemo opasnosti da naša nastojanja budu negativno ocijenjena od strane onih središta moći, koja nam na različite načine nastoje plasirati nekakvu  svoju istinu. Ta središta  političko-medijsko-gospodarske moći, redovito, svaki takav pokušaj drugačijeg gledanja na ove teme redovito pokušavaju stigmatiziraju, ocjenjujući ih kao nove   pokušaje povijesnog  revizionizma.
Naravno, kao slobodni pojedinci  ustrajavat ćemo na spoznaji da je povijest kao  znanost upravo  podložna stalnim revizijama. Uistinu, zar u pronalasku samo jednog novog dokumenta koji je netko nastojao prikriti, ili arheološkog nalazišta, sudu povijesti  ne izlažemo sve dotadašnje povijesne teze i zadane istine, kao i njihove refleksije na određena politička gledišta.
Međutim, problem nastaje onog trenutka kada prihvatimo činjenicu da u današnjem svijetu postoje određena središta političko-gospodarske moći čiji se ciljevi ne zadržavaju isključivo  na pokušajima kreiranja vlastitih  geopolitičkih i geostrateških poteza. Slojevitost njihovih postupaka prema današnjim generacijama ogledavaju u kreiraju mišljenja kritične mase  na nekoliko načina, u čemu uloga  medija ima iznimno značajnu  ulogu.
Upravo, zbog složenosti niza procesa  iz domene psihološkog ratovanja,  kojima smo svakodnevno izloženi,  prečesto smo prinuđeni dvojiti između niza serviranih neistina i poluistine, te istine čije se konture jedva naziru.
Kako bismo potražili odgovore o međusobnoj  povezanosti  niza procesa, spomenutih na samom početku ovog osvrta, prinuđeni smo vratiti se u prošlost, te sagledati određene procese koji su  obilježili kompletno dvadeseto stoljeće, a nastavljaju se i dalje, s neizvjesnim ishodom i završetkom.

Njemačko-britanska strateška nadmetanja koncem 19. i početkom 20. stoljeća
Skoro jedno čitavo stoljeće povjesničari i publicisti  spore se oko uzroka izbijanja Prvog svjetskog rata. Kad je riječ o povodu, onda se, uglavnom, slažu da je neposredni povod za njegovo izbijanje Sarajevski atentat, izveden od strane srbijanske terorističke organizacije «Crna ruka».
Međutim, uzroci izbijanju velike ratne kataklizme s početka 20. stoljeća su nešto sasvim drugo. Točnije kazano,  puno su širi, slojevitiji i skriveniji od jednog revolverskog hica bosanskog Srbina Gavrila Principa.
Upravo u tome nastaju sporenja. Skoro čitavo jedno stoljeće dio međunarodne javnosti ovaj „Principov hitac“ nastoji prikazati kao nekakvu srbijansku želju za slobodom, dajući pri tome zagovornicima velikosrpske ideje nekakvo pravo širenja prema zapadu.  Drugi dio javnosti o ovome ima sasvim drugačije mišljenje. Prema njihovim stavovima u ovom je slučaju riječ onjemačko-engleskoj borbi za prevlast, u čemu je uloga Srbije svedena na ulogu detonatora u rukama službenog Londona.
Kako bi se ovi događaji, ali i današnji procesi, što potpunije sagledali potrebno se vratiti u drugu polovicu devetnaestog stoljeća, te kroz prizmu britansko-njemačkih odnosa pokušati sagledati ukupnu političku povijest XX. stoljeća, te procese kojima danas svjedočimo.
Prvih osam desetljeća devetnaestoga stoljeća, a poglavito u  razdoblju između Bečkog (1815.) i Berlinskog kongresa (1878.), Engleska je, kao gospodarska, vojna i pomorska sila, uživala primat vodećeg svjetskog  političkog, gospodarskog, bankarskog  i vojnog  autoriteta.
U godinama nakon Berlinskog kongresa, a poglavito na početku posljednjeg desetljeća devetnaestog stoljeća moćna Londonska politička i bankarska elita otpočela je pokazivati sve veće  znakove nervoze.
Naime, rezultati koje je tadašnja Njemačka, nakon reformi pod Bismarckovim vodstvom, uspjela postići u školstvu, znanosti, gospodarstvom razvoju i ukupnom razvitku  doveli su do znatnije ugroze dotadašnje engleske pozicije u tadašnjem svijetu.
Ključni  razlog tog velikog njemačkog gospodarskog buma bio je veliki i relativno brz  napredak u tehnološkom razvitku, što je u razdoblju između 1850.-1913. dovelo do porasta njemačkog gospodarskog razvitka za pet puta.
Većina današnjih analitičara smatra kako postizanje takvih  rezultata na gospodarskom planu Njemačka ima zahvaliti u prvom redu reformi školstva, u kojoj je težište stavljeno na favoriziranje  tehničkih škola i prirodne znanosti, kao temelja gospodarskog uzleta.
Ta planska ulaganja u izobrazbu rezultirala su mnogim inovacijama. Ipak najznačajnija od njih dogodila se 1885., kada je  Gottlieb Daimler izumio prvi motor za pokretanje cestovnog vozila. I unatoč činjenici da se takvo vozilo u početku smatralo samo privilegijom bogatih, a ugljen  je istodobno važio kao osnovni energent u industriji, kao i  trgovačkoj te ratnoj mornarici, mnogima će uskoro postati razumljiva iznimna važnost novog energenta – NAFTE. Međutim, značajnija nalazišta tog energenta nalazila su se van sfere strateškog  utjecaja ovih  dviju država. Najveća nalazišta nafte otkrivena su na područjima pod nadzorom Osmanlijskog carstva i Rusije. Engleska dominacija na moru bila je strateška prednost koju je službeni London nastojao pod svaku cijenu zadržati. Međutim, nagli gospodarski rast, iznimno dobar  zemljopisni položaj, te dobri politički odnosi sa Rusijom i  Otomanskim carstvom, davali su Njemačkoj iznimno velike izgleda da uskoro preraste u  vodeću svjetsku silu.

Početak izgradnje pruge Berlin-Bagdad i ratni sukobi kao domino efekt
Dva su velika njemačka projekta izazvala veliku uzbunu u Londonu. Prvi je projekt  izgradnje njemačke trgovačke i ratne mornarice, što su londonski službeni krugovi iščitali  kao „prst u oko“ imperijalnoj Engleskoj, kao jedinoj svjetskoj pomorskoj sili.
Drugi njemački projekt koji je u to vrijeme izazvao zabrinutost i negodovanje službenog Londona bio je početak gradnje transnacionalne željezničke pruge Berlin-Bagdad-Basra.
Temeljni razlozi  tadašnje  zabrinutosti službenog Londona  svakako počiva na činjenici  da engleski  imperijalistički krugovi nisu željeli, pod bilo kakvim uvjetima, nekome drugom olako  prepustiti vlastiti utjecaj građen stoljećima.
Tadašnja strateška promišljanja  engleskih  kolonijalnih krugova najbolje oslikava izjava koju je tijekom jednog predavanja na Oxfordskom sveučilištu, održanom 1951.,  izgovorio Sir Llewellyn Woodward. Govoreći o uzrocima izbijanja Prvog svjetskog rata ovaj je engleski lord tom prilikom kazao: -«Njemačka je, kao i svaka druga sila, imala pravo graditi flotu kakvu je htjela. U pitanju je svrsishodnost i realističan proračun. Njemačka ratna flota nije mogla biti ništa drugo do prijetnja Engleskoj, vodećoj pomorskoj sili.»[1]
Godine 1889., jedna je skupina njemačkih gospodarstvenika i bankara na čelu sa Deutsche Bank, od strane osmanlijskih vlasti dobila koncesiju  za izgradnju željezničke pruge  kroz Anatoliju.
Deset godina kasnije ovaj je njemački koncern, uz posredovanje cara Wilhelma II, dobio i koncesiju za izgradnju  sljedeće faze  izgradnje transnacionalne željezničke pruge  poznatu kao  «Projekt za izgradnju željeznice Berlin-Bagdad». U pozadini ovog projekta nazirala  se utrka prema naftnim bogatstvima pronađenih u tom dijelu svijeta. Upravo iz tog razloga engleski imperijalistički krugovi tražili su načina da zaustave ili uspore ovaj  njemački  projektu.
Dok je s jedne strane službeni London transparentno sudjelovao u pregovorima o ulasku u projekt izgradnje željeznice, s druge je strane vukao sasvim drugačije poteze. Svjesni činjenice kako će u slučaju izgradnje planiranog željezničkog projekta Njemačka zagospodariti ne samo jugoistokom Europe i Bliskim istokom, nego će i izići  na sam jug Arapskog poluotoka, te na taj  način na sebe vezati kompletno to područje bogato novo otkrivenim energentom, britanski su centri moći  činili sve samo da do realiziranja ovoga projekta  ne dođe.
Službeni London osobito  se pribojavao njemačkog izlaska na Perzijski zaljev.  U tom bi slučaju,naime, uz nadzora nad novim energentom, u potpunosti bio ugrožen i engleski nadzor nat pomorskim putem prema  Indijskom potkontinentu i dalekom istoku, velikim izvoru britanskog bogatstva i moći.
U slučaju realiziranja planiranih njemačkih ciljeva transformacija Njemačke u vodeću gospodarsku svjetsku silu bilo bi samo pitanje vremena. U tom slučaju London bi izgubio dotadašnji primat najmoćnijeg svjetskog središta. Njemačkim gospodarskim uzletom London bi bio pretvoren u periferni europski lučki grad. Njegovi bi bankarski krugovi, istovremeno, izgubili najveći dio svog dotadašnjeg utjecaja i profita, što bi u konačnici dovelo do iznimno opasnog srozavanja njihove dotadašnje moći i političkog utjecaja u svijetu.
Upravo zbog spomenutih razloga londonski su bankarski krugovi, još na koncu devetnaestog  stoljeća odlučili, bez obzira na cijenu,  zadržati svoj dotadašnji utjecaj.
S tim ciljem ovi su krugovi pokrenuli  čitav niz procesa,  čiji je zajednički nazivnik bio pokušaj zaustavljanja  Njemačku u njenim nastojanjima, uz istovremeno ostvarivanje nadzora nad novim energentom.

Uloga Srbije u njemačko-britanskim odnosima
Kako bi izbjegla po sebe iznimno neželjeni tijek događaja britanska je vlada, kao otvoreni eksponent londonskih gospodarskih krugova, koncem XIX. i  početkom XX. stoljeća potiho pokrenula  razvoj čitave paukove mreže svojih agentura duž čitave trase pruge Berlin-Bagdad.
Kao jedno od ključnih mjesta za sabotiranje ovog projekta službeni je London odabrao je Srbiju u koju je poslao svoga obavještajca R.G.D. Laffana. Kao stariji vojni savjetnik pri srpskoj vojsci, govoreći o izgradnji  ove pruge, Laffan je naglasio: «Ako se projekt Berlin-Bagdad ostvari, ogromno će područje, koje proizvodi gospodarska bogatstva  svih vrsta i koje se ne može napasti s mora, biti ujedinjeno pod njemačkom vlašću. Rusija će time biti odsječena od svojih zapadnih prijatelja Velike Britanije i Francuske. Njemačkoj i turskoj vojsci biti će na dometu naši interesi u Egiptu, a iz Perzijskog će zaljeva biti ugroženo naše indijsko carstvo. Luka Alexandretta i nadzor u Dardanelima ubrzo će Njemačkoj omogućiti ogromnu pomorsku moć na Mediteranu. Samo jednim pogledom na zemljovid svijeta vidi se lanac zemalja koje se prostiru od Berlina do Bagdada. Njemačko carstvo, Austro-ugarsko carstvo, Bugarska, Turska. Samo jedan mali komad zemlje presijeca taj put i sprječava spajanje dvaju krajeva toga lanca. Taj se mali komad zove Srbija. Srbija, mala ali  prkosna, stoji na putu između Berlina i Bagdada. Srbija je uistinu prva crta obrane naših istočnih posjeda. Ako bude poražena ili uvučena u sustav Berlin-Bagdad, naše će veliko, ali slabo zaštićeno carstvo uskoro osjetiti udar njemačkog prodora na Istok.»[2]
Bolji poznavatelji srbijanske povijesti znaju kako je početkom dvadesetog stoljeća u Srbiji  utemeljena vojno-teroristička organizacija «Crna ruka», čiji je utemeljitelj Dragutin Dimitrijević-Apis  imao značajniju  ulogu u svrgavanju germanofilske dinastije Obrenović i dovođenju na srbijansko prijestolje anglofilske dinastije Karađorđević, što se također treba promatrati u kontekst britanske opstrukcije njemačkog  projekta gradnje pruge od Berlina do Perzijskog zaljeva.
Mnogi analitičari se slažu kako je ključnu  pomoć Apisu, koji je nakon dolaska na vlast Karađorđevića postao šefom srbijanske tajne službe,  pružila  britanska  obavještajna služba, kao i već spomenuti R.G.D. Laffan, čije smo viđenje tadašnjih prilika i ovdje citirali.
Ratovi koje je Srbija vodila početkom XX. stoljeća, poznatiji kao tzv. „Balkanski ratovi“ dugo su u povijesti prikazivani kao srpski ratovi za slobodu. Međutim, svakim danom u javnosti se pojavljuje sve više dokumenata koji idu u prilog tezi kako je riječ o običnim subverzivnim aktivnostima službenog Londona pokrenutim s ciljem subverzivnog djelovanja uperenog protiv njemačkih nastojanja u ovom djelu svijeta, odnosno protiv izgradnje transnacionalne željeznice Berlin-Bagdad-Basra.
Usporedo s ovim aktivnostima koje je za potrebe službenog Londona vodila engleska agentura u Srbiji, pokrenut je i čitav niz subverzivnih djelatnosti duž čitave trase.  Drugi značajniji rezultat tih subverzivnih aktivnosti bilo je stavljanje pod britanski protektorat Kuvaita (1901.), čime je u potpunosti onemogućen njemački izlazak u Perzijski zaljev.
Nastavak ovih aktivnosti uslijedio je u Mezopotamiji i ostalim dijelovima tadašnjeg Otomanskog carstva, što je u konačnici dovelo do Ataturkove revolucije i nastanka moderne Turske.
Ovakvim razvojem događaja pokrenutim subverzivnim engleskim aktivnostima u potpunosti je onemogućeno širenje njemačkog utjecaja prema istoku. Ukupan utjecaj na prostoru bliskog istoka i krajnjeg europskog jugoistoka ostvarila je imperijalna engleska politika, i to na dva načina: preko svojih obavještajnih agentura razmještenih između Beograda i Perzijskog zaljeva, kao i vojnički preko Perzijskog zaljeva.

Nastanak velike protunjemačke koalicije i Prvi svjetski rat

Analizirajući spomenute pokazatelje nameće se zaključak kako je službeni London puno prije 1914. bio u potpunosti svjestan kako će, i unatoč uspješnoj opstrukcije njemačkog izlaska na obale Perzijskog zaljeva, teško zaustaviti dalju njemačku ekspanziju.[3]
Stoga se nameće zaključak kako su londonski imperijalni krugovi puno prije 1914. donijeli odluku  kako će otvoreni rat,  i vojnički poraz Njemačke, biti  jedini način putem koga dotadašnje stanje i utjecaj  može zadržati nepromijenjenim.
U tom kontekstu treba promatrati i tadašnju promjenu tradicionalne britanske  «pro-osmanlijske i antiruske» političke strategije u «pro-rusku i antinjemačku» strategiju.
Komentirajući  postupne  promjene dotadašnje britanske strategije Bismarck je još  1897. izjavio: «Jedini uvjet koji bi doveo do poboljšanja njemačko-engleskih odnosa, bio bi zauzdavanje našeg gospodarskog razvitka od strane nas samih. A to jednostavno ne možemo učiniti.»[4]
Nova britanska politička strategija rezultirala je živim diplomatskim aktivnostima. Možda najznačajniji dio te aktivnosti bio je sastanak, održan u travnju 1914., u Parizu,
između engleskog kralja  Georga i njegovog ministara vanjskih poslova Sir Edwarda Greya sa tadašnjim  francuskim predsjednikom Poincareom, te  ruskim veleposlanikom u Francuskoj Iswolskim.
Na tome je sastanku, sudeći prema nekoliko izvora,  utvrđeno tajno savezništvo protiv Njemačke i Austro-Ugarske. Po slovu tog dogovora, engleski ulazak u rat protiv Njemačke bio je za ovu državu obvezujući ukoliko bi u tom ratu sudjelovala bilo koja od država članica brižno sazdane protunjemačke koalicije.[5]
Naravno, ovako formulirana britanska predratna strategija i srpska uloga kao detonatora povoda uskoro su Europu pretvorili u poprište najvećeg do tada poznatog svjetskog sukoba.
Umjesto zaključka
Sami tijek Prvog svjetskog rata je poznat i kao takvog ga ne treba posebno komentirati. Međutim, ono što svakako treba naglasiti je engleska strategija koja se nakon početka ratnih strahota pretvorila u strategiju uvlačenja SAD-a u taj ratni sukob. Naravno, takav je scenarij uskoro urodio plodom. Izravnim uplitanjem SAD-a u ratni sukob, kao i  svrstavanje ove države na stranu svojih nekadašnjih kolonizatora, dovelo je do  poraza Njemačke, ali je otvorilo i jedno sasvim  novo poglavlje u geopolitičkim odnosima u svijetu.
Englesko-njemački sukob, i unatoč njemačkom porazu i vrlo nepovoljnim mirovnom sporazumu i ratnoj odšteti, uskoro je nastavljen.
Istina, vođen je pod krinkom ideoloških motiva borbe liberalne demokracije protiv hitlerovog nacional-socijalizma. Nakon još jednog njemačkog poraza, te okupacije i podjele te države, znaci tog međunacionalnog sukoba, u uvjetima blokovske podjele svijeta, bili su manje-više skoro nevidljivi.
Jedno zbog činjenice što se Njemačka teško oporavljala od rana zadobivenih u dva svjetska rata, drugo zbog  podjele te države i naroda  na dva međusobno suprotstavljena bloka.
Međutim, pad komunističke zavjese i ponovno ujedinjenje Njemačke na površinu je opet, i unatoč javno proklamiranim stavovima o Europskoj uniji i novom svjetskom poretku, izbacilo niz detalje o britansko-njemačkim nacionalno-interesnim  razmiricama.
Istina, ove su razmirice najčešće ostale van djelokruga vidljivog običnim smrtnicima. Ipak, s vremena na vrijeme do javnosti su dolazila saznanja kako ovaj sukob, koji je, po Huntingtonovoj teoriji, otpočeo u eri nacionalne države, nije prestao niti u erama ideoloških i blokovskih podjela.
Niti današnja era, ona koju Huntington naziva erom civilizacija, i po kojoj su nacije u najvećem dijelu već trebale odumrijeti, nije dovela do okončanja ovog sukoba. O tome, naravno, više govore događanja koja posljednjih dana potresaju svijet, i koja projekt Europske unije stavljaju na vrlo ozbiljne kušnje..
Međutim, o tome u narednom nastavku ovog osvrta!
Ilija Zovko (Portal HRsvijet)


[1] Woodward, Sir Llewellyn, «Prelude to Modern Europe», Methuen&Co., Norfolk, 1971., str. 135)
[2] (R.G.D. Laffan: «The Serbs“, The Guardian of the Gate, 1917. Ponovo tiskano u Dorset Press, New York, 1989., str. 163-164. Prenio i F. William Engdahl u «Stoljeće rata», Zagreb, 2000. str. 49.)
[3] F. William Engdahl u «Stoljeće rata», Zagreb, 2000.
[4] Karl Heferich: «Der Weltkrieg: Vorgeschichte des Weltkrieges», Ullstein&Co., Berlin, 1919., str. 120-165.)
[5] H.G. Wells, «Experiment in Autobiography», The MacMillan Co., New York, 1934., str. 658-659)
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE