ZAPIS H. HITRECA S TRIBINE HKV-a

Stranke bez svijesti o hrvatskim interesima

Zapis s tribine Hrvatskoga kulturnog vijeća

Na tribini HKV-a pod naslovom "Što je ostalo od hrvatskih stranaka", održanoj u ponedjeljak 12. travnja, nastupili su dr. Miroslav Tuđman, dr. Josip Jurčević i mladi politolog iz Ljubljane, rodom Hrvat, magistar Igor Ivašković.

Na početku tribine odana je minutom šutnje počast poginulom poljskom predsjedniku Lechu Kaczinskom i dužnosnicima koji su zajedno s njim stradali u kobnoj zrakoplovnoj nesreći.

Dr. Miroslav Tuđman je u obliku teza opisao stanje hrvatskih stranaka koje je krajnje zabrinjavajuće, bez ideja i vizija, k tomu i bez razlika u strateškim ciljevima koji su postavljeni bez alternative. Ono što je najvrjednije u hrvatskom političkom i društvenom životu ostalo je izvan stranaka i izvan institucija, s časnim iznimkama. K tomu, hrvatske stranke nemaju rješenja za unutarstranačke razlike, što dovodi do dioba u ključnim (izbornim) trenutcima te utječe na fragmentaciju biračkoga tijela. Bez cjelovite strategije, stranke nisu sposobne definirati razvoj, te im kao osnovna karakteristika ostaje – politička trgovina, svađa umjesto dijaloga, ali i utrka u poslušnosti.

Podsjećajući kako je dr. Franjo Tuđman, nakon dvadesetgodišnje izolacije, uspio u naumu jer je poznavao međunarodna pravila igre ali i hrvatsku povijest, dr. Miroslav Tuđman upozorava da danas također treba poznavati novi međunarodni poredak i posebno zbivanja u Europi. Vrijeme u kojemu živimo( u Europi u kojoj nam je živjeti, kako višeznačno reče svojedobno dr. Franjo Tuđman) vrijeme je bitke između dvije vizije – Europe kao saveza suverenih država i Europe kao naddržave. U tom se procijepu našla Hrvatska i s postojanjem spomenute druge tendencije treba stalno računati i prema njoj zauzimati stajalište, bez obzira što Lisabonski sporazum u biti znači poraz hegemonista jer je Europski parlament dobio veće ovlasti, a tu je i odluka njemačkog Ustavnog suda da zakoni EU ne mogu biti iznad onih koje donosi Bundestag.

Živimo u vremenu javne diplomacije, nastavio je dr. Miroslav Tuđman i razložio taj pojam na četiri sastavnice: diplomacija, informacija, vojska i gospodarstvo. Hrvatske stranke, pa onda i hrvatska službena vlast, ne snalaze se tu tomu svijetu, pa se kao klasje na vjetru svijaju pod raznim pritiscima, odstupaju od svojih izvorišnih programa, strancima prepuštaju i svoju sudbinu, a pristaju i na diktate o kolairanju. M. Tuđman je ilustrirao zadnju tvrdnju činjenicom da je "šestorka" 1997. potpisala koalicijski sporazum u SAD-u, a potpunu besvijest o nacionalnim interesima i identitetu ilustrirao je izjavama S. Mesića 2ooo. godine (na promociji "Zapadnoga Balkana") da "ćemo se mi odreći političkog , gospodarskog i obrazovnog suvereniteta" (!).

M. Tuđman navodi tri varijante usuda Hrvatske u budućnosti: l. nastavit će se sadašnje, neodrživo stanje, 2. jedna od jakih stranaka redefinirat će svoj program u smjeru autentičnih nacionalnih interesa, ukoliko uopće za to ima snage i kredibiliteta ( vjerojatno misleći na HDZ), 3. stvorit će se nove stranke koje će ponuditi izlaze.

Sumnjajući da bi drugo navedeno rješenje bilo moguće, sumnjajući isto tako da bi stvaranje nove stranke bilo općeprihvaćeno, Tuđman nudi okupljanje nezavisnih kandidata koji imaju znanja, odlučnosti i snagu da ujedine ne samo desnu opciju (što se dogodilo u Francuskoj s prvotnim okupljanjem degolističkih stranaka a zatim i šire), te zajedno porade na nacionalnom programu.

Ugroze na hrvatskom putu u budućnost mogu biti i jesu samo vlastita naša nesposobnost, te žilavi ostatci jugoslavenskog i socijalističkog mentaliteta, kao i globalistički, hegemonistički apetiti. "Europska unija je realnost", kaže Tuđman, " s nama ili bez nas." Nije problem u prihvaćanju općih pravila Unije, problem je kako predstaviti, sačuvati i izboriti se za naše, individualne i originalne zahtjeve , naše pozicije .

Ivašković: Soft power u EU

Magistar Igor Ivašković razjašnjava da se usprkos postojanju i djelovanju velikoga broja tijela EU , najvažnije odluke i dalje donose ipak u bilateralnim ili trilateralnim susretima najjačih sila, dok se malim državama raznim uredbama i direktivama bitno ograničava suverenitet. Toga moraju biti svjesne i stranke u tim državama, pa se i njihovi ciljevi pomiču u skladu s mogućnostima manevra – Slovenija, primjerice, pokušava ovladati regijom, te blokadu hrvatskih pregovoru treba gledati i u tom svjetlu.

Ivašković je govorio i o potrebi reciprociteta (ista prava, ustavima jamčena za Hrvate u Sloveniji kao i za Slovence u Hrvatskoj, ali isto tako i za Hrvate u Srbiji (Vojvodini) kao i za Srbe koji žive u Hrvatskoj). Spomenuo je i kolonijalne projekte kao što je tvornica staklene vune u Istri, koja u matičnoj zemlji tvrtke nije moguća, ali i problem mina koji je važniji od golfskih terena.

Jurčević: Rekonstitucija svih državnih institucija

U svezi s hrvatskim strankama, ali i općenito hrvatskim manama dr. Josip Jurčević je govorio o nedostatku jasnoće i jednostavnosti u djelovanju, o preinformiranosti i nametnutom kompleksu manje nacionalne vrijednosti , ali i o korupciji. Iznosi zanimljivu tezu da su sve hrvatske stranke nastale greškom koja je očitavala u njihovoj praksi, prvenstveno zato što "nitko živ nije imao iskustva demokratskoga života" s iznimkom hrvatskog iseljeništva. Upravo u tomu i vidi razlog što su iseljenici na različite načine onemogućavani u domovini.

Jurčević drži da treba rekonstituirati sve državne institucije i mijenjati načela naslijeđena iz totalitarnih vremena. U institucije je nužno, kaže, dovesti kvalitetu koja odgovara modernim standardima, jer je postojeće stanje neodrživo, to jest institucije su kapitulirale.

Odgovarajući posredno onima koji tvrde da su Hrvati i Hrvatska zatvoreni u sebe, Jurčević točno ukazuje da imamo najveća integrativna iskustva jer smo od nestanka Hrvatskoga Kraljevstva do ne tako davno bili integrirani u različite državne zajednice, što je za sobom povlačilo i iskustvo u multikulturalnosti.

Stranke Jurčević naziva pljačkaškim skupinama bez vizije i socijalne odgovornosti, a glede odlučivanja u Hrvatskoj i o Hrvatskoj iznosi istinu s kojom se teško ne složiti, a ta je da (u krajnjoj liniji) ipak (još) sami odlučujemo, na izborima, ali smo "kao građani krajnje neodgovorni". Kakva je šansa da se zaustavi trend hrvatskoga političkog, duhovnog i gospodarskoga poraza? Treba djelovati, veli Jurčević, treba organizirati razasutu energiju i osvojiti vlast, natjecati se putem nezavisnih lista na izborima za Hrvatski sabor i s pozicije utjecati na hrvatski narodni, politički, kulturni i gospodarski život, na temelju razrađenih strategija koje će Hrvatsku opet uspostaviti kao subjekt i u međunarodnim odnosima, učiniti od nje državu koja pritisak na sebe smatra bezakonjem, vlast koja nikada ne će učiniti ništa što je suprotno hrvatskim interesima.

U zaključku: Tribina Hrvatskoga kulturnoga vijeća održana pred prepunom dvoranom "Hrvatskoga slova" bila je manje posvećena naslovnoj temi jer od hrvatskih stranaka nije ostalo ništa što bi moglo biti predmetom pozornosti, ali su izložene bitne dijagnoze i dani odgovori o mogućim izlazima iz krize hrvatskoga društva i države. Zajednički nastup dvojice predsjedničkih kandidata na zadnjim izborima dobar je korak prema političkom projektu o kojemu će još biti mnogo riječi, a također i poruka da tzv. desna opcija ne treba i ne smije životariti u sferi sivila i razjedinjenosti.

Hrvoje Hitrec