SAMO NEKE GUSJENICE SHVATE...

U početku stvori Bog nebo, zemlju ...

U početku stvori Bog mjesec, zvijezde ...

U početku stvori Bog biljke ...

U početku Bog stvori čovjeka,

tek malo prije životinje ...

Među njima i gusjenicu...

 

 

I gle, čovjek se nikada nije trebao vratiti u čahuru, postati poput gusjenice, da nije od tisuća dobrih izbora - izabrao jedan pogrešan ...

Zbog tog jednog, ali užasno krivog izbora, krila su mu skresana, a čahura je postala njegovo neprirodno mjesto boravka ...

I sve što je čovjek potom radio, bio je pokušaj izlaska iz tog zatvora, tj. iz tijesne opne, kao posljedice svog izbora da kuša eliksir mudrosti letenja ...

No, umjesto mudrosti ispio je gorčinu koja je začarala njegovo tkivo i oduzela mu povlašten položaj u zraku, tj. bliže Onom koji ga je milostivo, iz ljubavi stvorio ...

A stvorio ga je da uživa u letu i širenju šarenih krila u društvu s mnogim drugim leptirima ...

 

 

Čovjek je, eto, nakon tužnog izbora, sebe sam ovio i začarao, zarobio i otuđio ...

I sve što čini kroz povijest, jest pokušaj da se riješi patnje i straha u tijesnoj koži koju je sebi sam obukao ...

U koži iz koje se sve magli i muti ... 

U kojoj, tako krhak i spor, živi u strahu da ne bude pregažen od nečije noge ili otpuhnut od nekog malo jačeg vjetra ...

Spomenute nevolje se ne može sam riješiti, ali bi mogao prepoznavati njihanja svog tijela i treptaj duše zbog tih vjetrova ili zbog udara o zemlju nečijih stopala u neposrednoj blizini ...

Mogao bi promisliti da ih, kao znak ili poziv, šalje sam Tvorac vjetrova, ujedno i kontrolor jeke koja se razliježe nad njegovim puzanjem ...

Ali ne, on, naviknut na prisan odnos sa zemljom, svaki udar izvani doživljava kao napad ili kao zlosretan usud ...

Misli kako ionako već ima dovoljno nevolja, pa zašto onda stižu, redovito, neke nove, čak i teže od prethodnih ... 

Misli, diše i govori kao da je zemlja, a ne zrak, tj, nebo - njegovo prirodno mjesto kretanja ...

 

 

Tako se sve više, umjesto sve manje, učahuruje u samog sebe, dok mu ruku podrške, svesrdno, daje vlastiti ponos i 'veličina' ...

Samo neke gusjenice shvate da su udari i prijetnje izvani, zapravo, pozivi da prizna svoju krhkost, ali i svoju prizemnost, te da iz središta čahure, tj. samog sebe - zazove Onog koji bi mu, zasigurno, mogao pomoći izaći na zrak! 

Na sunce!

 

Samo neke gusjenice shvate da su grdno pogriješile, i to ne toliko zbog prizemnog puzanja, koliko zbog dugotrajnog ignoriranja  Onog koji je preuzeo na sebe sve čahure svijeta - i uzletio k Ocu svom ... 

K Tvorcu svih gusjenica, kako bi, jednom, i one našle svoje mjesto u nebeskom letu ...

I baš je šteta što tek rijetke gusjenice shvate strahotu svoje čahure, a divotu plavog Neba ...

Neba koje još uvijek čeka mnoge pretvorbe u leptire da, zbog poniznosti, mogu uzletjeti i napokon se pridružiti onima što ih krase krila, a ne tvrde, vrlo tvrde opne i tijesne čahure...

(Dražen Radman)