Što je Kukiću i Komšiću (Titovo) Jajce, to je meni Vučipolje

alt

Mjesto, dakle, stožerno, mjesto trajne inspiracije, mjesto nastajanja i propitivanja, mjesto kušnje i stasanja. Boraveći na Vučipolju, putujući na njega i vraćajući se natrag, tu su se kalile (opće)ljudske vrijednosti o kojima vam je bolje slušati vjerodostojne priče nego o njima pročitati stotinu knjiga.



Taman kad sam se pripremao na ovom mjestu izložiti sudu javnosti svu raskoš svoga neosporna talenta za cjelovito sagledavanje globalnih, geostrateških pitanja (nafta, izraelsko-palestinski odnosi i taj bliskoistočni kompleks općenito, tečaj dolara, cijena zlata, GMO …), opet mi je pažnju odvukla jedna nešto lokalnija tema: tomislavgradske razvojne dileme (na ovom vašem omiljenom portalu imate prenesen zanimljiv tekst Petra Miloša baš o toj stvari).

Ako ste bili pomislili da vam o samoj srži energetskoga problema (zagađenje, učinkovitost, obnovljivost) imam nešto pametno reći – prevarili ste se. Jest to meni struka, ali ja sam (umjesto njegove električnostrujne genijalnosti koja me dijelom i motivirala za izbor studija) od Nikole Tesle baštinio samo maničnu sklonost pranju ruku.

Radi se o nečem sasvim drugom, gotovo dramski neočekivanom. Samo, naime, spominjanje „malenih mjesta srca moga“ kao što su duvanjska Kongora i Crvenice vraća me u moje djetinjstvo i ranu mladost, u ono mistično vrijeme „života s djedom“, u moje formativne godine u kojima je stvoreno ono što je danas u dotičnoj literaturi uglavnom poznato kao neki moj posebni, životni credo.

Kako onoj široj, svjetskoj, tako i ovdašnjoj hrvatskoj i hercegovačkoj javnosti promakli su neki moji biografski, naoko beznačajni detalji iz toga vremena a koji objašnjavaju moju kasniju sklonost jednostavnim receptima za različite društvene konflikte, zapravo sklonost svakoj vrsti simplifikacije.

Oni koji nisu imali sreću odrastati uz djeda i baku, koji se nisu napajali na djedovskim istinitim životnim pričama u kojima kao da je sažeta višestoljetna obiteljska i narodna mudrost, možda će začuditi moja opčinjenost „zdravom seljačkom logikom“, logikom koju sam sebi skromno umislio, i čije konkluzije tako velikodušno periodično obznanjujem na radost najširih slojeva stanovništva. U tom djedovom logičkom sustavu koji sam pokušao naslijediti, da skratim, nema mjesta za isprazne cirkularne definicije, nema mjesta za nerazumljive filozofske traktate, za političku manipulaciju; taj je sustav priprost, on govori o pravom sadržaju života i na tom je životu utemeljen.


Svijet moga djeda Ivana, onaj mladenački o kojem je najradije pričao, presudno je obilježen nomadskim obiteljskim životom. Naša obitelj, poput mnogih hercegovačkih, imala je tri „stanja“, tri prebivališta: Borajna (zimi, kad je hladno i kad dobro dođe ograda s drvima u blizini), Dragićina (u proljeće i ljeti, kad se vode povuku iz polja) i Vučipolje (također s proljeća i ljeti, kad se snjegovi dignu, kad se pokosi trava i kad je stoki sitnoga zuba tamo gore najljepše) u koje bi odlazila otprilike polovica obitelji.

Posljedica je to vjerojatno neke samo za Vlahe prilagođene osmanlijske agrarne reforme, genijalne i napredne kao uostalom sve što nam je stoljećima iz Stambola dolazilo. Upravo to Vučipolje, to subplaninsko poljce nedaleko Posušja, „planina“ kako ga je djed zvao i kako mu se u našemu selu tepalo, to se Vučipolje nametnulo kao mitsko mjesto naše obiteljske predaje. Tek za ilustraciju, otprilike ono što su recimo Slavi Kukiću i Željku Komšiću (Titovo) Jajce i Mrkonjić Grad, to je meni Vučipolje. Mjesto, dakle, stožerno, mjesto trajne inspiracije, mjesto nastajanja i propitivanja, mjesto kušnje i stasanja. Boraveći na Vučipolju, putujući na njega i vraćajući se natrag, tu su se kalile (opće)ljudske vrijednosti o kojima vam je bolje slušati vjerodostojne priče nego o njima pročitati stotinu knjiga.

Sva ta iskušenja koja je prolazio vozeći kola puna sijena pored Brine ili niz goričku Zavalu (trebate vidjeti te strme i opasne serpentine s kojih se lako sunovratiti u provaliju), sve te usputne sjedeljke i čarke u gostionici kod Pile Petrica, sve te raspodjele oskudnih „dobara“ na vučipoljskom vrelu Šipak, sva ta solidarnost u oskudijevanju, sva prijateljstva i poznanstva sklopljena u takvim uvjetima, sva ta razočaranja i izgubljene ljetine, sve vam je to, prijatelji moji, jedan zaokruženi univerzum moga djeda u kojem se ja i dan-danas tako udobno osjećam.

Pa onda Oštrc, pa Marića Doci, pa Ričina, pa Božetinovići (obitelj na glasu kao nagli ljudi, ali s kojima je moj djed imao korektne odnose; jednom se stari Mate, glava kuće, kad mu je moj djed predstavio svoga sina Damjana, moga oca, pohvalio djedu: „Imam i ja, Ivane, sina Damjana, ali moj Damjan oće ubit“, šaleći se na račun sinovljeve sklonosti dernečkim kavgama), pa Ramljaci, pa Tomići, pa Mandurići, pa komunističko zločinačko ubojstvo Bilog Marića i još šestorice momaka … ima li uopće kraja popisu ljudi, toponima i događaja iz toga kraja koji su jednom zauvijek uselili u moje srce, koliko god ono bilo poznato po tvrdoći i okamenjenosti.


Kupreško-duvanjsko zemaljsko zviježđe dio su jednog-te-istog čarobnoga djedova (i moga), već spomenuta univerzuma. Pojednostavljeno, jer ja volim pojednostavljivati, ono što je primjerice Gradimiru Gojeru Igmanski marš na simboličkoj, to je meni djedov trnoviti „duhanski put“ na emocionalnoj razini. Mesihovina, Stepen, Crvenice, Mokronoge, Lipa, Borčani, o Županjcu da i ne govorim (s tamošnjega pazara, nemojte se ljutiti što sam smetnuo kojim se danom održavao, zaboravio, jebiga, došao je naš zadnji konj; ne znam bih li vam i pričao kako je djed plakao kad smo ga – poneseni modom modernizacije - prodali sredinom sedamdesetih)!

Zatim Šuica, Malovan, onda Kupres, Zlosela, Zvirnjača, Osmanlije (selo Osmanlije). Prkoseći starojugoslavenskim žandarima i „vilancima“ stizao je moj djed, s „brimenom“ duhana iz vlastite proizvodnje na leđima, i do Janja, sela negdje nadomak Šipova, imao je tamo i neke pravoslavne domaćine, prijatelje kojima je jako vjerovao. Životne (i po život opasne) pogibelji, izdaje, hrabrost, odanost, borba za vlastitu i egzistenciju svoje obitelji, zar na svijetu ima krupnijih tema?

Državni teror nad hercegovačkom sirotinjom tih je tridesetih godina prošloga stoljeća doživljavao svoj vrhunac. Jedno vrijeme ljudi nisu smjeli niti pušiti vlastiti duhan, zamislite. Kršenja političkih i ljudskih prava, suspenzija demokratskih institucija, monopoliziranje svega i svačega, sve se to naravno događalo radi zaštite narodnih (kojeg naroda?) interesa. Onako kako ih je Kralj tumačio!

Nekad budem ljubomoran na to vrijeme kada je crta između dobra i zla bila puno vidljivija nego danas. Zagovornici, naprimjer, integralnoga jugoslavenstva iz toga doba bili su puno siroviji i brutalniji (po metodama) od današnjih slatkorječivih zagovornika integralnoga bosanstva. Stoga je, koliko god je to bilo opasnije, prosječnomu čovjeku bilo lakše zauzeti ispravan stav, utoliko je i borba protiv te nakaradne ideologije bila lakša.

Nekad se čovjek upita koliko još može biti takvih država i takvih ideologija, koliko ćemo ih još morati otrpjeti?


Konačno, malo ja dana, malo prijelomnih životnih trenutaka u kojima se ja ne sjetim svoga djeda, u kojima u njegovu iskustvu ne potražim odgovore ili barem potvrdu svojih domišljanja. Vama se svijet moga djeda može činiti tijesnim, ali da znate kako je u njemu toplo, zavidjeli biste mi. (preneseno s dnevnik.ba)
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE