SJEĆANJE NA TOMA CROWLEYA

Moja priča ne bi sigurno bila potpuna da ne spomenem čovjeke po imenu Tom Crowley, koji je bio pripadnik legije stranaca, a znao je sve o minama, eksplozivnim napravama i naoružanju općenito. Prije nego što nas je on počeo obučavati, jedva da smo znali pušku očistiti. Crowley je volio ići u izviđanja, gdje je postavljao mine, a bio je inače čovjek pristojan i smiren, pravi vojnik.

Četnici su znali za Crowleya, jer on im je zadavao velike problema, a priča o njemu se proširila po okolnim selima, tako da im je veliki cilj bio likvidirati ga. Jednog sunčanog dana tako, igrali mi "na balote", kad odjednom doleti prolektil i padne na nekih trideset metara od nas. Nastao je živi cirkus, svi zalegli po zemlji i čekamo prašnjavih lica da to čudo eksplodira. Nevjerovatno kako nas je dragi Bog opet sačuvao, jer se granata samo zabila u pod, ne ekslodiravši. Tom nije u tom trenutku bio s nama, a vjerujemo da je "čestitka" bila upućena baš njemu.

Jednog dana, kad su nam se putevi već bili razišli, dobili smo tužne vijesti o Tomovoj pogibiji na kupreškom bojištu, što nas je sve jako utuklo i ražalostilo. Poginuo je junački, kao što je i živio, osvojivši prije smrti jedan tenk JNA. Zapovjednik Marko Skejo je bio na rubu suza, ali se nakon nekoliko trenutaka pribrao i u njemu je počeo raditi "dišpet". Rekao je odriješito: "E sad ćemo malo mi njih zaprašit, za Toma". Skejo je pozvao tada sve moguće podrške, iz Kljaka, Čavoglava i ostalih mjesta u blizini, a u pomoć nam je došla i laka "protutenkovska artiljerija". Gađali smo po njima iz svih oružja puna dva dana, ali nisu niti oni ostajali dužni. Čak smo onako u ljutnji zarobili i dva "srpska pastira", koji su bili na izviđanju terena, a pravili se "blesavi" i tražili imamo lil cigara.

Momci su odmah skočili, svezali ih i odveli u komandu, gdje se ispostavilo da su to bili važni ljudi, jer nam je iz Knina ubrzo stigao zahtjev za razmjenu zarobljenika. Moram se ovdje osvrnuti i reći da u ratu zarobljenicima, s bilo koje strane nije bilo nimalo lako. Ja im osobno nisam ništa radila, ali neki momci nisu mogli otrpiti njihov bezobrazluk i ignoranciju, pa su ih par puta dobro pretukli. Tu se ništa nije moglo, u ratu su živci ponekad na rubu, pa se ne isplati nikako biti "pun sebe", ako si u ulozi zatvorenika.

Čudno je to inače bilo, ta mržnja između tih dvaju naroda, a često sam razmišljala o tome. Pričali smo istim jezikom i nekad se zezali "na motorolama", jer smo bili u neposrednoj blizini na terenu. Ipak, nakon sve te šale i zadirkivanja, ostalo je ipak uvijek u zraku: "Ja sam Ujo, a ti Čedo" - i tu nema mira nikada... Da se nadovežem na ovo ponašanje prema zatvorenicima i općenito, ponašanje naših vojnika u ratu, moram reći da je bilo svakakvih. Neki su bili stvarno plašljivi, a s njima se nikako nisam htjela družiti, ali niti tako s onima "pretjerano hrabrima", čija je hrabrost nerijetko prerastala u "pogubnu ludost".

Te godine je proljeće stiglo malo kasnije nego inače, ali bilo je tu i svi smo bili sretni što je tako. Grane su propupale, livade procvjetale, a kad sunce grije, čovjek je odmah bolje volje. Stojim tako jedan dan "na čuki" uživajući malo u suncu i gledan preko optičkog nišana kamion JNA, donosi ručak svojima. "E da mi ih je sad malo pročačkati", pomislih, ali na snazi je bila još jedno od onih "blesavih primirja", koje nitko nije u potpunosti kužio. Nekako sam se savladavala i pokušavala n misliti o tome, ali kraj je bio kad sam vidjela dvojicu četnika, kako kopaju u vrtu nekad hrvatske kuće. "Kvragu, oni tu sade, a naše ljude su protjerali", promrmljah i nanišanim iz papovke, na kojoj je bio nišan od "snajpera" - ravno na njih.

Pucnjevi su proparali čisti proljetni zrak, a Nikola me odmah podržao iz mitraljeza. Pogledasmo zatim kroz dalekozor i ustanovimo da sam ih vjerovatno pogodila, ili su samo zalegli. Moj prijatelj Pere se javlja iz druge krošnje i kroz smijeh viče: "Mala je poludila, počela brale i ubijat". Svi smo se nasmijali, ali samo nakratko, jer već u slijedećem trenutku su nas "sastavili" cijelim arsenalom oružja, od tenka do zolja. Bili smo tako ukopani sve do noći, gotovo da nisi smio mrdnuti. Nisu ni naši ostajali dužni na to, jer je naoružanje upravo taj dan stiglo iz Kljaka, pa smo i mi "tukli" po njima. Nikola reče: "E kad je bal, onda nek je maskenbal. Oni nas tuku kad zažele, a mi samo kad komanda odobri"..

Na povratku u selo me zapovjednik Skejo malo "oprao", rekavši da nisam smjela to napraviti, ali u suštini, svi mi koji smo bili zaista u ratu , jako smo se dobro razumjeli, što se ponekad ne bi moglo reći za one koji su iz zagrebačkih fotelja "vukli konce". Razmišljala sam tu večer, prije nego što sam zaspala, o onoj dvojici koji su kopali, a kad sam slijedeće jutro zauzela "moju ćuku", vidjela sam da netko od njih i dalje kopa napaćenu hrvatsku zemlju...