RATNI LJUBAVNICI U MINSKOM POLJU

DNEVNIK ŽENE RATNIKA: Priča o hrvatskoj gardistkinji Mladenki Marušić (IV.dio)

Mislim da svatko od vas zna kako je to ružan osjećaj kad te zaboli glava ili zub, a neki srećom nisu nikad doznali kako je još puno gore i neugodnije - kad te zaboli uho. Ja sam to nažalost doznala, i to baš u najnezgodnije vrijeme, na ratnom terenu. Zamislite situaciju; puca se, padaju granate oko nas, zračna uzbuna, čuju se avioni iz daljine, a mene baš briga za sve to, drugim riječima - "boli me uvo za sve to"...

Ljudi moji, vi ćete sad reći da pretjerujem, ali meni je od te upale uha u glavi sijevalo gore nego bilo kakva granata, a sluh nikakav, jedva da sam čula kad me netko pored mene dozivao. U skloništu mi izmjerili temperaturu, bila je preko 39 stupnjeva. Polegli su me u jasle, gdje srećom nije bilo domaćice krave, a ja sam se sva tresla u groznici te bila gotovo nesvjesna događaja oko mene.

Moj Nikola je sve to primjetio i dobro se "zabrigao", pogotovo radi toga što me za vrijeme zračne uzbune, nisu mogli odvesti do saniteta. Stavljali su mi hladne obloge, "kvasinu" i ko zna šta još, pa je "fibra" tijekom noći na sreću malo pala. Sutra je situacija bila mirnija, pa su me odveli do saniteta, gdje sam dobila antibiotike i sirup, a doktor je zaključio da sam dobro prošla tu noć, jer imam tešku upalu uha, sinusa, a malo fali da sve skupa zahvati i pluća. Doktor mi je gotovo "naredio" da se odmah vraćam kući s terena, dok se to sve ne smiri.

Ja onako tvrdoglava i "puknuta", kakva sam bila sa dvadeset, naravno da nisam otišla kući, nego sam ostala uz Nikolu. Teren je već odavno postao moja kuća, tu je bio čovjek kojeg sam voljela, tu su bili svi moji prijatelji, tako da sam se ponekad na povratku kući osjećala kao da zapravo napuštam dom. Uglavnom, stvarno su me svi pazili, jer sam bila jedna od rijetkih cura, pa su mi i ovaj put kuhali čaj, ložili vatru pored mene, što je sve skupa davalo osjećaj jedne velike obitelji. A kako bi inače, pitam vas, pobjedili u onom nepravednom ratu, da nismo u to doba svi bili složni, i disali kao jedan, što je u današnjim vremenima hrvatske nesloge - nažalost nemoguće.

Zahvaljujući tom posebnom "tretmanu" koji sam imala, već nakon tri dana mi je bilo bolje, pa sam se odmah javila na stražu. Bilo mi je nekako i neugodno biti bolesna, pa sam jedva čekala staviti opet pušku na rame. Danas kad se sjetim tih vremena, moram priznati da to nije bilo pametno, jer se zdravstvena situacija mogla jako zakomplicirati, no srećom me dragi Bog u toj situaciji čuvao.

Moj muž Nikola je u gornjem redu, drugi slijeva

Nakon par dana, granulo je sunce i bilo je malo toplije, pa smo krenuli u malu šetnju i istraživanje kraja u kojem smo taborovali. Da otprilike znate, mada vam ta imena vjerovatno neće puno otkriti, bili smo tada u Umljanovićima (zaseok Rapići), a ispod nas Strunje, koje je bilo gotovo sasvim napušteno, dok su iza na bili Baljci, gdje su bili koncentrirani JNA i četnici.

Najluđe od svega je bilo to, što smo u Strunje znali navratiti i mi i četnici, u potrazi za hranom i dobrom kapljicom, ali hvala Bogu, nikada nismo dolazili u isto vrijeme, pa smo izbjegli te "neugodne susrete", koji bi sigurno završili jako loše za jednu od sukobljenih strana. Strunje je bilo hrvatsko seoce, iz kojeg su nakon nekog vremena svi ljudi pobjegli od četnika, pa smo sve manje odlazili dolje. Jednom smo ja i Nikola otišli sami do Strunja, čisto da se malo odmaknemo od ostalih, a na povratku u tabor smo "zabasali" u minsko polje, postavljeno od četnika.

Ne mogu vam opisati taj osjećaj, kad čovjek stoji usred minskog polja, a svaki slijedeći korak - može ti biti i zadnji. Polako smo se probijali prema našima, kad odjednom Nikola osjeti da stoji na mini. "Idi ti dalje", rekao mi je, ali ja ga nisam htjela ostaviti samog. Znala sam da se takve mine aktiviraju tek na kilaži od 110 kg, a moj Nikola je bio lagan kao leptirić u to vrijeme. On se isto složio da mina ne bi trebala eksplodirati, ali naravno, čovjek nikad ne može biti 100% siguran. "Bože sad pomozi, pomislila sam, a nekako mi je kroz glavu proletjelo da, ako već Nikola sad mora poginuti, da je lijepo da i ja idem s njim. Ja sam bila uvijek veliki vjernik, i vjerovala u život poslije života, a nama vjernicima je ipak malo lakše poginuti, nego onima koji smrt shvaćaju kao kraj svega.

Da sad dalje ne filozofiram, Nikola je lagano podignuo nogu, a ja sam instiktivno zatvorila oči i pokrila uši, očekujući veliki prasak i mogući kraj svega. Nasreću, nije se dogodilo ništa, pa smo ja i Nikola sjeli na travu. Koliko smo bili preplašeni i uzrujani, najbolje će vam reći činjenica da se nismo čak ni poljubili od straha. Sjeli smo u travu, izmoreni kao da smo tri dana hodali i gledali zajedno u kameno brdo pred nama. Bio je već skoro sumrak, ali nije bilo vremena, a ni volje za nekakvu romantiku, nego smo se brzo ustali i užurbanim korakom pohitali prema taboru. "Baš je lijepo imati glavu na ramenima, pomislih, i shvatih da čovjek život počne zaista cjeniti, tek onda kad je u realnoj opasnosti da ga izgubi....

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade