RATNA PRISEGA

DNEVNIK ŽENE RATNIKA: Priča o hrvatskoj gardistkinji Mladenki Marušić (III.dio)

Postoji nekoliko dana i trenutaka u životu koji se nikada ne zaboravljaju. Uz vjenčanje za moga Nikolu i rođenje mojih anđela, zasigurno je nezaboravan i dan kad sam dala prisegu svojoj domovini Hrvatskoj. Sjećam se dobro tih dana, a sve je počelo Sv.Misom koju je držao velečasni Don. Ljubo Bodrožić. Crkva je bila prepuna tih dana, a mi mlade gardistkinje svaka u svojim mislima. Čudno je bilo biti hrvatska cura u gardističkoj uniformi, dosta nas je ljudi u Crkvi u čudu promatralo, a s druge strane i ta vječita pitanja: "Kako spojiti ubijanje sa katoličkom vjerom, da li je to zapravo grijeh ići u rat itd." Mislim da je dosta vjernika u to vrijeme sebi postavljalo slična pitanja, ali su svi došli do istog zaključka: "Mi ne napadamo druge, nego branimo svoje - i tu nema alternative".

Don Ljubo nam je govorio upravo o tome; kako Bog ne osuđuje one koji brane svoje domove, obitelji i svetinje, već naprotiv, oni su u grijehu koji pokušavaju prisvojiti ono što im po zakonima Božjim i ljudskim nipošto ne pripada. Veliko je to ohrabrenje za mlade ljude koji su onda išli u rat, da je Katolička crkva bila na strani vojske, jer kako bi se inače moglo s onakvim žarom i snagom ići u bitke, kada bi samo i pomislili da nas je Bog ostavio i da ima nešto protiv našeg ratovanja.

"Bože dragi, hvala ti što me svojom rukom vodiš i čuvaj me dalje na ovom putu", pomislih, jer za nekoliko dana se trebala održati prisega, a prisezati znači obvezati se, zakleti se nečemu. Ima li ljepše stvari nego zakleti se na vjernost Bogu i domovini? Vjerovatno da nema, stoga sam s nestrpljenjem iščekivala taj dan te ga dočekala s velikom radošću i ponosom. Osjećaj je bio neopisiv; ne znam kako se osjeća doktor kad daje svoju Hipokratovu zakletvu, ali ne vjerujem da se osjeća tako uzvišeno kao ja onoga dana.

Okupili smo se tada na gradskom stadionu u Omišu; 114. brigada, slavna i kasnije po brojnim junaštvima poznata Omiška bojna. Rasporedili smo se u satnije i pozdravili zapovjednika Bruna Vukića, koji je ponosno nosio sablju. Bruno predaje raport Anti Čatlaku i sve prolazi onako kako smo prije toga uvježbavali. Snimala nas je i televizija, čak se mene vidjelo na jednom kadru u večernjem dnevniku.

Prisega je glasila: "Ja Mladenka Marušić, Svečano prisežem da ću vjerno i časno izvršavati dužnosti koje se od mene, pripadnika Hrvatske narodne garde zahtijevaju i da ću se savjesno i odgovorno pokoravati svim službenim naredbama i zapovijedima. Prisežem da ću, i uz žrtvu vlastitog života, štititi i braniti svoju domovinu Hrvatsku, njezin suverenitet, teritorijalnu cjelovitost i sve njezine građane".

Možete zamisliti koliki ponos je osjećala jedna devetnaestogodišnja cura, izgovarajući ove svečani riječi, a naročito ako je ta cura živjela, a i danas živi za ovu zemlju i sve ljude koji u njoj žive. Tako sam odgojena, a tako i dalje odgajam svoju djecu, da vole Hrvatsku iznad svega, jer nijedna zemlja na svijetu, to sam uvjerena, nema ovako plavo more, rijeke i gradove. Svake godine vidim to na oduševljenim licima turista koji posjećuju moj Omiš, ovdje živjeti u slobodi, svoj na svome - velik je to privilegij, ali trebalo ga je krvavo izboriti u ratu.

Cijenu te slobode jako je skupo platio i moj veliki prijatelj, Bože Franić, koji je bio zarobljen u Kijevu te čak četiri mjeseca bio zatvoren u četničkom zatvoru u Kninu, gdje je proživio neviđene torture i mučenja. Po povratku u Omiš, vidio me u uniformi i nasmijao se: "E svaka ti čast mala, lipo te vidit u toj uniformi, ali rat je sve samo ne lip. Zapamti ovo dobro, jer ti govorin šta san ja proživija; ako te četnici slučajno uvate, uvik nosi sa sobon bombu u žepu i odma se raznesi njome. Nemoj da ti se nikad dogodi ovo šta se meni dogodilo."

Pogledavši dobro Božu, skužila sam da se iz Knina vratio gotovo potpuno ćelav, a bio je mlad momak. Ruke su mu bile bez nokata, koje su mu valjda čupali četnici kad su se napili. Tko zna što je još prolazio u tom zatvoru, kad mi daje takve savjete. Pomislijh da bi meni bilo još gore, jer sam mlada cura, vjerovatno bi se gadovi iživljavali na meni i silovali me. Od tog dana sam uvijek u svom džepu imala spremnu bombu...

Primjedbe

Popularni postovi