KRIŽNI PUT HRVATA U BiH

Dok Hrvati u BiH padaju pod težinom svojih križeva, u Hrvatskoj se ne vidi Šimuna Cirenca, a premijerka Kosor svojom hladno odmjerenom, općenitom konstatacijom o jedinstvenoj BiH s tri konstitutivna naroda, ne nudi ni Veronikinu maramicu na kojoj bi ranjeni Hrvati Herceg-Bosne mogli utisnuti krvavi trag svoje neprekinute Kalvarije. I dok kardinal Vinko Puljić, po tko zna koji put ponavlja da se"trenutačna politička situacija ne rješava s ciljem ispravljanja nepravde koja je na osobit način pogodila Hrvate kao najmalobrojniji naroda u BiH", Hrvatska ostaje na razini općenitih izjava o "brizi za Hrvate izvan Hrvatske". Ubi nas ta zabrinutost.

Željko Raguž, kolumnist Crkve na kamenu, iako i sam dugo bijaše zavođen lijepim riječima iz Zagreba, u zadnjem broju mjesečnika dviju hercegovačkih biskupija progovora i otvoreno prigovora i svojim negdašnjim kolegama političarima, ali i svećenicima, zbog kupljene šutnje i stvaranja lažnog dojma o položaju Hrvata u BiH: "Čitavo posljednje desetljeće Hrvati u BiH u političkom životu RH doživljavaju se kao suvišan teret koga se zbog europskih ambicija Hrvatska treba odreći. Ako se ne promijeni takav odnos RH, politički predstavnici hrvatskog naroda iz BiH jasno trebaju staviti do znanja RH kako će zažaliti zbog toga, te kako nikakve zobnice koje su stavili jednom broju Hrvata iz BiH, od političara, preko zastupnika iz dijaspore do svećenika koji se skrivaju iza različitih kulturnih društava i političkih udruga ne mogu biti razlogom za nastavak dugogodišenjega ekonomskog i političkog iskorištavanja hrvatskog naroda u BiH. Gdje ima braće, tu ima i dijela. I prijateljima treba reći istinu u lice. Prijatelje upoznamo tek kad ih izgubimo. Hrvatskoj je potrebno takvo saznanje, za nejzino dobro i za dobro hrvatskog naroda u BiH".
Ovakav zaključak je ovih dana za vrijeme zasjedanja BK BiH potvrdio i sam kardinal Puljić i sva četiri hercegbosanska biskupa, kao i biskupi gosti iz RH, Štambuk i Janjić.

Pun sam divljenja, dragi predvoditelji Božjeg puka u meni miloj Bosni i Hercegovini, za vaše junačko svjedočenje pred vlastima dezorijentirane rascjepkane zemlje, za junačko držanje pred nemoćnom Europom. Sivilo vremena trebalo bi zaboraviti i okrenuti se prema svijetlijoj budućnosti u čemu vam svoju solidarnost pruža Crkva u Hrvata, ali podršku ne dobivate od vođa našeg hrvatskog naroda koji svojim postupcima kao da žele pospješiti iseljavanje ostatka ostataka iz BiH, kazao je biskup Janjić.

Očito je čaša žuči ispijena do kraja. Mora se pronaći brz i konkretan dogovor i odgovor kako hrvatskih političara u BiH, tako i zastupnika u hrvatskom Saboru, hrvatskoj Vladi i na Pantovčaku. Nevjerojatno je da je dr. Hebrangu primjerice važniji njegov osobni neuspjeh na posljednjim predsjedničkim izborima nego sudbina svih Hrvata u BiH, koje sad upućuje na drugog gubitnika izbora, Bandića. S kim uopće premijerka dogovara konkretne akcije kad su u pitanju Hrvati u BiH, ako se zna da zastupnici izabrani na listi XI. izborne jedinice kažu kako joj ne smiju proturječiti, i da za to, i kad bi htjeli, nemaju baš često prigodu. S druge strane, kandidat multietničke, bolje reći privatne suhomesnate stranke, J. Lijanović je po naputcima iz krugova međunarodne zajednice, također zabrinutih za sudbinu Hrvata, prvi kukurjeknuo o svojoj kandidaturi za člana Predsjedništva BiH, a sve koji njega ne prihvate kao najbolje i jedino rješenje unaprijed proglasio nacionalnim izdajicama. Koja degradacija i zapravo vrijednosna perverzija hrvatske kadrovske politike u BiH, općenito?!

Ima li rješenja? Ima!
Neka sjednu predstavnici i vlasti i opozicije u Zagrebu, nek usuglase zajedničku, uistinu hrvatsku vanjsku politiku spram BiH i neka ju počnu dosljedno nametati centrima moći. Neka sjednu pametne glave u Mostaru i Sarajevu i neka pronađu između sebe osobu kojoj se ne će imati što prigovoriti, politički autoritet kojemu ne će smetati deset drugih tzv. hrvatskih kandidata, ime koje će vratiti nadu Hrvatima u BiH, onoga ili onu koja će svima znati reći da enigma BiH nije rješena dok se ne riješi nacionalno pitanje sva tri naroda na temeljima pravde i prava.
Zar ne bi mogli neki profesori sa Sveučilišta u najboljim godinama, s nemalo političkog iskustva i dostatnim intelektualnim kapacitetom biti novi stožer okupljanja oko ideje, oko bitnog a ne oko nebitnog, materijalnog, financijsko-klanovskog sebičnog interesa. Spomenut ću samo mr. Marka Tokića i dr. Ivu Lučića. Iako bi jednako tako zajednički kandidat mogao biti i dr. Ivan Bagarić ili dr. Ante Kvesić. A gdje su Uprave Aluminija, EP HZHB, oiguravajućih društava i banaka, kao rasadnici kadrova za izvršnu vlast?! Nitko se ovaj put nema pravo izmaknuti, povući ili kazati da još nije 'njegovo vrijeme' ili da je 'sad prekasno'.

Kad, ako ne sad, tko ako ne mi, gdje ako ne u BiH?
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE