Iz ptičje perspektive

Njemački narod je u prošlom stoljeću dva puta bio na koljenima, zemlja dva puta razrušena do temelja, milijuni njemačkih muževa su izginuli u dva svjetska rata.
Fotografija vijesti
Danas se nitko ne osvrće na te žrtve pravdajući to krivnjom Nijemaca za započinjanje obaju ratova. Kakva je to sila, kakva snaga u njemačkom narodu da je žrtvama unatoč u vrlo kratko vrijeme opet uspio iz temelja izgraditi jednu od najmoćnijih država na svijetu? Možemo li mi kao mali narod koji je također imao svoja stradanja kroz povijest učiti od boljih od sebe? Imamo li hrabrosti za to? Ova pitanja imaju smisao koji se otkriva svakom našem čovjeku koji stupi na njemačko tlo, ali i odgovori dobivaju svoju snagu spoznajom da je moguće dizanje iz pepela.

Raspadom Jugoslavije, naš hrvatski narod je doživio dodatno cijepanje. UDBA i neimaština ga je rascijepila već prije na iseljeni i tuzemni dio, a rat iz 90-ih ga je dodatno rascijepio na dio koji živi u BiH, na dio koji živi u Hrvatskoj i na dio koji živi u Vojvodini. U kontekstu Europe koja se ujedinjava mi možemo od tih činjenica stvoriti vlastite prednosti. Ulaskom Hrvatske u EU, u EU će ući svaki Hrvat.

Stvarnost nije zadana kategorija, ona je posljedica, zbroj svih naših kreacija iz prošlosti. Prošlost ne možemo mijenjati, možemo ju pamtiti, analizirati, prepričavati generacijama koje dolaze. Izvući iz nje pouke i kreirati danas već svoju budućnost. Jedna od bitnih pouka iz povijesti jest da države nastaju i nestaju, a da narodi opstaju. Naši djedovi su imali snage i mudrosti opstati pod raznim režimima i raznim državama, mi današnji nemamo pravo biti manje mudri.

Mi današnji smo suočeni s puno perfidnijim neprijateljima, nego li naši u prošlosti. Današnji neprijatelji nisu obučeni u neprijateljske uniforme koje raspoznajemo na kilometar, ne prijete nam preko nišana, već su obučeni u skupa odijela, naoružani su znanjem, novcem i utjecajem na poluge vlasti. U BiH, dijelu Europe naš narod živi u raspolućenoj državi na Republiku Srpsku i FederacijuBiH, što je još jedno dalje cijepanje. Možemo sjesti na obalu rijeke i plakati kao junakinja Coelhoovog romana, možemo čekati da nam tko od rodbine Western Unionom pošalje kakav novac iz inozemstva, možemo se pravdati lošom srećom dovijeka i nećemo promijeniti ništa . Pustit ćemo da šanse prolaze kraj nas, pustit ćemo da nas drugi preskaču i zaobilaze kao gnjilo drvo u šumi.

Ako ne mislimo zauvijek napustiti prostore BiH, kao nužnost se nameće artikulacija nacionalnih interesa, uspostava nacionalnog koncenzusa oko našeg daljeg života u BiH.

Kudikamo je lakše znati što nećemo, nego li što hoćemo. Negacija ne zahtijeva ništa do pljuckanja uokolo, dok kreacija zahtijeva puno više.

Manje više znamo što nećemo. Sad je vrijeme da obznanimo sebi i drugima što hoćemo. Hoćemo li se ujediniti svi u BiH na projektu stvaranja Hrvatskog entiteta? Hoćemo li u okviru Daytonskog sporazuma inzistirati na provedbi ravnopravnosti nacija i građana? Hoćemo li nešto treće? Više nemamo previše vremena za artikulaciju jer neprijateljstva u BiH nisu prestala Daytonom, tek su mačevi spremljeni u korice, a rat nastavio drugačijim sredstvima.

Međunarodna zajednica će se uvijek ponašati kao električna struja – ići linijom manjeg otpora. Našu brojčanu slabost ne smijemo njima nuditi kao argument. Na raspolaganju su nam brojni mehanizmi, pravni i politički koje se nitko neće usuditi ignorirati. Trebamo pozvati našu intelektualnu, političku i vjersku elitu i motivirati je na donošenje nacionalne strategije opstanka i razvoja u BiH!

Kaže poslovica kako onomu koji ne zna kamo ide ni jedan vjetar nije povoljan. Prevelik je naš ulog u BiH da bismo sebi priuštili luksuz neznanja o nacionalnim ciljevima. Taj luksuz nismo naslijedili od predaka, niti ga smijemo predati svojoj djeci.

Donošenje strategije nije cilj, nego prvi korak na putu. Bogatstvo jedne nacije se ne mjeri brojem jedinki, niti brojem vojnika koje može pozvati na oružje, već motiviranošću i spremnošću za rad u općem dobru. Tu je negdje i odgovor na pitanja s početka teksta o njemačkom narodu koji se uzdigao nakon rata. To možemo i mi.

U ovakvim okolnostima u kojima sad živimo, u konstantnoj opasnosti od zatiranja i suvereniteta i nacionalnosti koje provode i institucije i pojedinci kroz preferiranje bošnjaštva kao nadnacije i temeljnog naroda u BiH, također moramo znati oduprijeti se. Ne samo oduprijeti, nego i u takvom kontekstu razvijati se i napredovati. Današnja društva, pa i ovo naše u BiH postavljeno je na hijerarhijskom, piramidalnom principu. Ili po našemu – na principu izokrenutog lijevka. Umjesto suprotstavljanja takvim principima koja traže angažiranje prevelike energije za premale učinke, predlažem princip pčelinjih saća - razvijanje malih zajednica povezanih polivalentnim vezama s mnoštvom drugih zajednica. Tako povezane tvore čvrstu i neraskidivu strukturu, fino tkanje nacionalnog stijega.

Baš poput pčela radilica koje donose slatki med u suradnji sa sebi ravnima, a istovremeno u svakom trenutku spremne umrijeti u obrani košnice.

VeNLO/posavski-obzor.info

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade