DNEVNIK ŽENE RATNIKA: Priča o hrvatskoj gardistkinji Mladenki Marušić (VI.dio)

U posebnom sjećanju iz tih dana, ostala mi je i "avantura", kad smo krenuli prema okupiranom teritoriju, s ciljem da oslobodimo jedan dio i da stavimo hrvatsku zastavu na jednu srpsku kuću, pokazujući time simbolično da je to hrvatska zemlja. Krenuli smo preko planine Svilaje; najprije izviđači, zatim mitraljesci, pa minobacači, a mi ostali kao podrška. Pridružiće nam se još i jedinice iz Matića staja, Kljaka, Umljanovića i Čavoglava. Tu su i Solinjani, Trogirani, Laka protivtenkovska i druge jedinice. Jedni drugima dajemo podršku, a zrak je pun dima.

Ljudi moji, ne znam s čime bih to usporedila: puške non stop rade "trrrr", mine "trhm", "bum, bum". Puca se dva do tri sata neprestano, malo pukneš, pa se ukopaš i ne mrdaš, a siguran nisi nikad, jer uvijek može nešto dolutati i raznijeti te na sve strane. Probijali smo se polako do željene kuće, kad se na vezi čulo da se nekom pokvarilo naoružanje, a to bio baš naš prijatelj Kruno, kojem se pokvario mali mitraljezac, tzv. "pekatejac". Kruno se morao povući, ali zato je moj Nikola "mlatio s mitraljezom ko lud", pa su se izviđači malo po malo probili i uspjeli postaviti zastavu.

Bio je prekrasan osjećaj vidjeti hrvatsku zastavu, kako se slobodno vijori na planinskom vjetru, a četnici su radi toga skroz "poludili" i maltretirali nas idućih pet dana. Ne znam koliko su projektila ispalili na tu kuću, koja je bila potpuno urušena, ali zastava se, iako jako oštećena - vijorila cijeli tjedan dana. Uglavnom, za vrijeme Domovinskog rata, četnici su uvijek dobijali "po repu". Gotovo sve akcije u kojima sam sudjelovala su uspjele u potpunosti, jer, iako su oni bili jači u naoružanju i logistici, ipak nisu imali ono što je najvažnije, a to je hrabrost i osjećaj da radiš nešto pravedno i dobro. Uvijek kad smo pričali sa zarobljenim srpskim vojnicima, uviđali smo da oni ni sami ne znaju zašto se bore i da ih jako malo iskreno u tu borbu vjeruje, dok je kod nas složnost bila gotovo opipljiva.

* Na fotografiji vidite mog muža Nikolu, a to je ovaj zgodni i visoki, drugi slijeva gore

Ovim bih završila svoju priču o mom sudjelovanju u ratu, jer kad provedete jedno duže vrijeme na terenu, dani postaje sve sličniji, a akcije se neprestano ponavljaju. Straža, čuka, odmor, pa pucanja, granatiranja itd. Nema tu velike filozofije niti taktike, a najbitnije je imati srca i biti svjestan da si sudionik u stvaranju nečeg velikog, a rijetko su koje stvari veće od borbe za svoj Dom.

Naravno da mi, pogotovo kao ženi nije bilo lako. Velika je to bila razlika u odnosu na moj dotadašnji život, a imala sam i samo 19 godina kad sam došla u gardu. Nedostajale su mi duge jutarnje šetnje i popodnevna "kavica" uz more, a sad sam bila i zaljubljena, a kad nekoga stvarno voliš, počinješ osjećati strah od gubitka, preplave te razmišljanja, planovi, čežnje i nadanja.

Međutim, uvijek kad bi se nalazila u opasnim situacijama, otvorenim sukobima i granatiranjima, taj strah je nestajao i kao da sam se budila iz nekog sna. Opet mi je bilo drago što sam tu i što predstavljam jedan "važan kotačić" u toj velikoj vojnoj sili, koja je nastala gotovo iz ničega. Bilo mi je drago, a pogotovo što sam bila žena, uvijek se na mene gledali s posebnim "povećalom" i cijenilo moj doprinos u Domovinskom ratu. Naravno, bilo je uvijek i zadirkivanja i ponekih pokušaja omalovažavanja, ali sve u svemu, jako sam zadovoljna načinom na koji sam, kao žena, bila prihvaćena i tretirana od svojih kolega, kojima ovim putem moram zahvaliti za sve što su sali za nezavisnu Hrvatsku.

Zahvaljujem i svim hrvatskim ženama, koje su dale svoj obol snu o hrvatskoj slobodi, a neke i platile životima. Nek im je laka sveta i voljena hrvatska zemlja!


Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE