DA SE NE ZABORAVI...

Sjećanje

Blagdan sv. Valentina u starijih hrvatskih katoličkih naraštaja Mostaraca već dugih 65 godina ne znači radost, nego budi tugu, oživljava mračna sjećanja na Valentinovo iz 1945, kada je Mostar pao u ruke partizana koji su tada iz Franjevačkoga samostana sv. Petra i Pavla odveli provincijala Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM dr. fra Leona Petrovića, samostanskoga gvardijana fra Grgu Vasilja te svećenike: fra Bernarda Smoljana, fra Kažimira Bebeka, fra Jozu Bencuna, fra Rafu Prusinu i fra Nenada Pehara. Pripadnici partizanskoga 8. dalmatinskog korpusa pobrojanim su franjevcima žicom svezali ruke, pješice ih odveli do staroga Čekrka, nadomak naselju Rodoč, gdje su ih strijeljali i bacili u vode divlje Neretve. Tijela im nikada nisu pronađena niti je itko ikada za taj zločin izrekao riječi žaljenja u ime partizanskoga pokreta, Komunističke partije Jugoslavije, SUBNOR-a ili u ime političkih stranaka, ideoloških sljednika KPJ-a.

Fra Leo Petrović


Premda je od sloma SFRJ prošlo gotovo dvadeset godina i premda su dosad ispisane knjige o mučeništvu hercegovačkih franjevaca, još se oglase bolesni pojedinci s pokušajima opravdanja zločina Titovih partizana. No posebno žalosti što se čini kako javnost nikako ne shvaća stravičan odjek počinjena zla.
Primjerice, u Mostaru je ubijen fra Leo Petrović, prvi doktor znanosti među hercegovačkim franjevcima, vjerojatno i među Hercegovcima uopće. Potom, rođeni Mostarac, umjetnički fotograf, profesor glazbe na Širokome Brijegu, fra Bruno Adamčik, posljednji je put viđen potkraj svibnja 1945. u Celju, dakle ubijen je na Križnome putu.
Komunisti u Hercegovini nisu samo fizički ubijali ljude u jednome teškom povijesnom trenutku, oni su planski zatirali budućnost, hrvatsku inteligenciju, vjeru, nadu, umjetnost, stvaralaštvo, hrvatsku narodnu dušu. Koliko su još samo njihove žrtve mogle dati svijetu, baštini, kako hrvatskoj, tako i općoj, svjetskoj uljudbi.

Pučka veselica u Hercegovini

Slučajno otkriće izgubljenih snimaka

Fra Leo Petrović je prije više od stoljeća, davne 1908, na švicarskom sveučilištu u Fribourgu promaknut u doktora znanosti, postavši prvi hercegovački fratar s tim naslovom. Njegov je doktorski rad u novije vrijeme objavljen u nakladi Recipe Hercegovačke franjevačke provincije, zajedno s njegovim životopisom, bibliografijom te monodramom o njegovim posljednjim trenucima. Zločinci su ga ubili kao franjevačkoga provincijala, poštovanu osobu u Mostaru i dugogodišnjega glavnog vikara mostarsko-duvanjskoga biskupa.
Njegov subrat, fra Bruno, pak, iza sebe ostavlja neprocjenjivo umjetničko blago – svjetlopise iz kojih se u tim nesretnim godinama trebala izroditi, prva u povijesti, monografija Hercegovačke provincije. Dugo se mislilo kako su spaljeni u partizanskom uništavanju franjevačke građe na Širokome Brijegu, a onda ih je slučajnost vratila našoj zajedničkoj baštini. Negativi su pronađeni slučajno, tijekom obnove stare knjižnice Franjevačkoga samostana u Mostaru, potkraj 2008, skriveni iza svežnja knjiga.

Hrvatska franjevačka tiskara u Mostaru

Fra Bruno ih je, prema nalogu provincijala fra Lea, snimao u razdoblju između 1942. i 1944. godine. Imao je zadaću snimiti sve članove provincijalne zajednice, kao i sva provincijska zdanja, sa svrhom pripreme obilježavanja stote obljetnice Provincije (1844–1944). Zamisao je bila objaviti monografiju, ali ratno doba i pokolj iz 1945. ostavili su tu nakanu u pepelu. Provincijal fra Leo ubijen je u Mostaru, a fra Bruno nestaje na Križnome putu, zajedno sa stotinama tisuća sunarodnjaka.
Dio je pronađenih fotografija, na kojima prevladavaju motivi sakralnih zdanja, portreti i zasvjedočenja pučke svakodnevice, uništio zub vremena, ali su mostarski fratri sačuvane digitalizirali. Zahvaljujući tomu što su neki od svećenika koji su tada snimljeni još živi, mnoštvo je osoba sa snimaka prepoznato, a zamisao o izradi monografije živi i danas.

Fra Bruno Adamčik

Fratre ubijali i na služenju vojnoga roka

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, napose u veljači 1945, komunisti su doslovce počinili masakr nad Hercegovačkom franjevačkom provincijom (ozemlje zapadne Hercegovine, duvanjskoga kraja i Slanoga u Dalmaciji), ubivši joj 66 fratara, bez suđenja i krvinje, što je trećina od ukupnoga broja ondanjih hercegovačkih franjevaca. Još se ne zna se grobove njih 35. Drugu su trećinu pojela dugogodišnja uzništva, iz kojih se većina nije niti vratila. Čak je 89 franjevaca osuđeno na 341,5 godina zatvora. Njih je 15 ubijeno i na odsluženju vojnoga roka. Posljednja se trećina Provincije 1945. nalazila izvan hrvatskih područja (Europa, SAD, Kanada, jedan u Kini). Provincija je tako do 1952. gotovo istrijebljena te nosi tegobnu odrednicu mučeničke provincije.
Nakon završetka rata, kada su Hrvati sa svojim svećenicima još ubijani u kolonama smrti, komunisti su zabranjivali rad sjemeništa, novicijata i studija teologije, ali je broj franjevačkih novaka svejedno rastao izvan svih nadanja, rodivši iz krvi mučenika sjeme pomlatka Crkve u Hrvata.
Treba znati kako su pripadnici različitih vojnih, redarstvenih i inih organizacija, vođenih od strane KPJ-u, ubili 511 osoba iz struktura Katoličke crkve na ozemlju tadanje FNRJ. Od toga, 184 ubijene osobe su iz BiH, od čega na Hercegovinu otpada 66 slučajeva svećeničkoga mučeništva. U Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji partizani su ubili provincijala, dvojicu gvardijana, jednoga samostanskog vikara, četrnaest župnika, dva vjeroučitelja na državnim školama, trinaest profesora, ravnatelja gimnazije, ravnatelja konvikta, jednoga visokog državnog službenika, desetak fratara u mirovini (neke i nepokretne), tri časna brata, tri mladomisnika i osam bogoslova.

Svezao provincijala i večerao za njegovim stolom

Kada se 1944. njemačka vojska povlačila s Balkana, preko Sarajeva, uspostavljena je obrambena crta od Posušja do Nevesinja. Partizanski 8. dalmatinski korpus, s otprilike jedanaest tisuća vojnika što su ih naoružali Rusi, Englezi i Amerikanci, od Imotskoga, Posušja, Čapljine i Ljubuškoga krenuo je prema Mostaru. Od Posušja prema Mostaru išle su: 26, 9. i 19. divizija toga korpusa. Upravo je 26. divizija zauzela širokobriješki samostan, gimnaziju i konvikt za vanjske đake, gdje su dvanaest fratara spalili na lomači u tamošnjemu protuzrakoplovnom skloništu. Široki je tako znamenom mučeništva hercegovačkih franjevaca.
Prema Mostaru išla je i 14. divizija, kojoj su pripadali i neki danas istaknuti građani Hrvatske. Kada su, 14. veljače, ušli u Mostar, dio je časnika otišao u Franjevački samostan oko 4 ure poslijepodne, razgovarali su s fratrima i otišli. No u sumrak toga dana u samostan dolaze časnik Branko Popadić i nekoliko vojnika, popisuju fratre, ispituju ih i odlaze. Dvije ure poslije vraćaju se i izdvajaju mostarske goste fra Jozu Bencuna, fra Bernardina Smoljana, fra Rafu Prusinu, fra Kažimira Bebeka i fra Nenada Pehara, zajedno s provincijalom fra Leom i gvardijanom fra Grgom.
Kako je bilo vrijeme večere, za fratre je bio pripravljen grah s kiselim zeljem. Popadić je, izdvojivši sedam fratara, bahato sjeo na provincijalovo mjesto, večerao te zapovjedio vezivanje izdvojenih svećenika. Odveli su ih i pobili. Svjedočanstvo govori kako se neki partizan hvalio kako je gvardijana sedam puta izbo nožem te od njegova i drugih habita načinio odore za partizane. To su bili temelji stvaranja Tamnice naroda.

Odgovornost seže sve do Tita

Za tzv. Mostarske operacije, 8. dalmatinskom korpusu bili su podređene: 9. dalmatinska divizija, 19. dalmatinska divizija, 26. dalmatinska divizija, Mehanizirano-topnička brigada, 1. tenkovska brigada, 1. partizanska lovačka eskadrila, 2. partizanska lovačka eskadrila, 29. hercegovačka divizija i 3. brigada Knoja BiH. Tito je dvaput pohvalio 8. korpus, koji u ožujku 1945. ulazi u sastav 4. armije, koja se tereti za zločine u Istri, Sloveniji, Dalmaciji, napose na Kočevskome Rogu.
Zapovjednik 8. korpusa u Mostarskoj operaciji bio je Petar Drapšin, zamjenik Petar-Peko Bogdan, načelnik stožera Ante-Toni Biočić, a politički povjerenik Boško Šiljegović. Zapovjedna odgovornost za brojne počinjene zločine u toj operaciji leži na zapovjednicima postrojbi, kao i na samu vrhu JA, uključujući Josipa Broza Tita.
Komunistički je vrh u Beogradu, naime, znao kako ubojstvo franjevaca nije dobra reklama za jugoslavenske partizane pa Vrhovni stožer 7. veljače 1945. opisuje borbe oko Širokoga Brijega riječima: „Na području Mostara ofenzivne operacije naših snaga uspešno se nastavljaju. Naše trupe prodrle su u Široki Brijeg, gdje se vode ogorčene ulične borbe. (...) Naša avijacija uspešno je bombardovala Široki Brijeg i neprijateljsku živu silu u rejonu Mostar.“ Sljedećega dana Borba donosi uvodni članak naslovljen: Ustaški zlikovci u fratarskim mantijama, u kojemu, uz ostalo, stoji: „Prema bosansko-hercegovačkim fratrima naši borci i narodna vlast bila je prilično velikodušna. U poslednje vreme njihovi zločini prešli su svaku granicu i meru, i praštanja više nema.“
Partizani su uništili fratarske samostane u Tomislavgradu, na Humcu, u Širokome Brijegu, gdje su razorili i veliku franjevačku gimnaziju i crkvu, dok su mostarsku crkvu izravno bombardirali iz zrakoplova. Hercegovačke su fratre pobili u Mostarskome Gracu, Širokome Brijegu, Mostaru, Ljubuškome, Vrgorcu, Čapljini, Međugorju, Čitluku, Izbičnu, Kočerinu, Kupresu, Zagrebu te na Bleiburgu i na Križnome putu.
Provincija, točnije njezino i vatikansko Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, ustrojeno 2004. u samostanu u Slanome, sustavno radi na postupku proglašenja mučenicima 66 ubijenih fratara odnosno na njihovu uzdignuću na čast oltara. S tom je svrhom 2008. na Humcu pokrenuto glasilo Stopama pobijenih te ustrojena mrežna stranica www.pobijeni.info.
Darko JUKA