HERCEGOVCI NE STANUJU NA REMETINCU

Čim je 1990. godine službeno proglašena neovisna hrvatska država, Mate iz Širokog prijavio se za policajca u Zagrebu. I veselo izišao jedno jutro u policijskoj odori kao pozornik na Trg bana Jelačića. No, čim je ugledao kolegu u policijskoj odori, dao se u bijeg. Tek nakon 500 metara, stao je i sam sebe ukorio: - Nu mene manita, krr’ ti Issove, i ja sam policajac!

Mate policajac

Mate je kao novopečeni hrvatski policajac bježao od svojega kolege zato što su mu tuđinske vlasti tijekom stoljeća ugradile “švercerski ranac” na leđa. I uvijek je s njime morao bježati pred žandarima i milicijom kako bi preživio. Tu činjenicu vrlo dobro koriste hrvatski moćnici koji nakon rata sustavno kriminaliziraju Hercegovce kako bi mogli neometano pljačkati Hrvatsku. Čim je odškrinuta hrvatska Pandorina kutija, iz nje su izmiljeli brojni anđeli pakla pa se uputili pravac čistilišta u Remetincu.

Začudno, među njima nema Hercegovaca, ali su oni gotovo isključivi krivci za tužnu sudbinu donedavno uglednih hrvatskih političara i biznismena. Zašto? Hrvatska je uvijek imala neprijatelje. Nekad su to bili Mađari, Mlečani, Turci..., a u novijoj prošlosti Srbi i komunisti. Euforija i nacionalno pomirenje kratko su trajali nakon Domovinskog rata i uspostave neovisne hrvatske države. Narodu koji je tisuću godina mrzio svoje neprijatelje, jednostavno je bio šok ostati bez njih. A znaju mrziti i okriviti neprijatelja za sve svoje nedaće.

Trebalo ga je izmisliti. Na sreću, tu su se našli Hercegovci, brojčano mala skupina Hrvata koja je imala još teže uvjete povijesnog preživljavanja. Marljivi su to ljudi, snalažljivi i poduzetni, ali beskrajno odani Hrvatskoj. Naravno da je među njima bilo laktaša, lopova i kriminalaca, u istom omjeru kao i u bilo kojoj skupini. Taman toliko da su Hrvati u Hrvatskoj mogli u njima naći neprijatelja i uprijeti prstom govoreći: - Da nije Hercegovaca, Hrvatska bi bila prosperitetna država.

Na Hercegovce su nakon rata, gotovo prema rasističkom modelu, upirali prstom političari, ekonomisti, novinari, intelektualci... Imali su koga optužiti za sve hrvatske nevolje. I ne bi to bio velik problem da hrvatska vrhuška nije ispod žita pljačkala narod upirući prstom u Hercegovce. Zapravo su živjeli i djelovali prema nametnutoj predodžbi o Hercegovcima. Pritom su imali podaničke medije, intelektualce i sve moguće stručnjake koji su “znanstveno” potvrđivali njihove teze o Hercegovcima.

Pa su djelovali prema modelu te virtualne slike o Hercegovcima kao lupežima i kriminalcima. Uostalom, nema države bez neprijatelja. No, dok moćna Amerika, Rusija, Kina, Engleska... imaju vanjske neprijatelje, maloj Hrvatskoj ne može se dopustiti takav luksuz. Daleko je jeftinije za nju imati Hercegovce, kao jedinstvenog vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja. Prema njima se Hrvatska može odnositi kao prema nižoj rasi, a da to svijet nagradi kao borbu protiv rasizma u vlastitu narodu. Sjajna stvar.

Ranac kao argument

Hrvatskoj političkoj eliti više trebaju Hercegovci, nego Hercegovcima ona. Najnovija uhićenja to pokazuju. Među zatvorskom elitom nema Hercegovaca. Naprotiv. To znači da bi hrvatske elite trebale zbaciti s ramena hercegovački ranac kao argument da se bore za europske vrijednosti.

Ne, oni se pomoću hercegovačkog ranca bore za vlastite interese. Hrvati su u Hrvatskoj kao i Hercegovci – iz iskustva znaju raskopati državu, ali je na znaju napraviti. Iz svojeg povijesnog ranca trebali bi izbaciti mnogo nepotrebnog, među ostalim i hercegovački ranac.

PETAR MILOŠ l slobodna dalmacija

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE