HERCEG BOSNA PO MJERI SVIJU

Prokletstvo Herceg-Bosne
Subota, 06 Veljača 2010 23:41
ponosnaZašto smo mi BH Hrvati toliko baksuzli? Pa nađite ovakvu jednu zajednicu nadaleko po svijetu. U Europi je sigurno nema. Možda su tek Palestinci i Kurdi usporedivi s nama. Jedan kolektivitet snalažljivih pojedinaca, ali obrnuto srazmjerno snalažljiv u djelovanju u zajednici.
Prosječni Hercegbosanac, kao pojedinac, se zna brinuti za sebe, zna okrenuti business, zna zaraditi lovu. U tom snalaženju po svijetu i doma, zna kad se treba povući, kad treba polako s drugim ljudima, kad treba oštro ili pak se mudro postaviti. Zna biti tvrd i otporan, jer ga je sama povijest tako naučila da opstane na svojim prostorima. Gostoljubiv i tvrd, varalica i emotivac, sebičan, a opet kad najviše treba zna biti pun pomoći. Nekad te stvarno osupne toplina i neposrednost prosječnog Hercegbosanca. Vjerojatno je to podneblje, klima i povijesni usud napravila jedan zanimljiv sklop kod ljudi. Meni dragih. Najdražih. Složit ćete se, da je to malo poseban sustav vrijednosti, koji uvijek iznova iznenađuje.

A kako se ponaša taj skup pojedinaca kao kolektivitet, još do sada nitko nije uspio dešifrirati. Racionalno nikad.

Za vrijeme Osmanlija tvrdoglava uznositost i prkos. Ogromna žrtva jednog dugog perioda. Tko nije izdržao, radije je bježao preko Osmanlijskih granica u Hrvatsku i Austriju, nego se podložiti okupatoru.
Oko 150 godina je prošlo od zajedničkog nacionalnog preporoda Hrvata Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Od toga - pola perioda, da smo u vazalnom odnosu zajedničkoj nacionalnoj politici.
U drugom svjetskom ratu glavnu stigmu ustaštva smo ponijeli mi, iako su se ustaše regrutirale iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nitko se od naših predaka nije posebno ni trudio da je skine. Dapače. Ekonomsku i političku emigraciju poslije drugog svjetskog rata je opet najviše podnio Hrvat iz Herceg-Bosne. Šutke i trpke. I vrlo masovno.
Slavne devedesete. Tragično je kako su završili Hrvati Herceg-Bosne poslije Washingtonskog i Daytonskog sporazuma. Vodstvo i običan narod neograničeno lojalan Republici Hrvatskoj, po cijenu žrtve svoje djedovine. Jedan odnos, koji je kod djela naroda poprimio sado-mazo oblike. U Daytonu i Washingtonu je se moglo trgovati teritorijima BH Hrvata, ali ni slučajno Republike Hrvatske. Da bi kasnije dobili zasluženu nagradu - bezgranično podcjenjivanje etablirane hrvatske javnosti i mainstream medija.

Možda je taj Hercegbosanac konačno naučio lekciju? Pa valjda mu je dosta udaraca sudbine, neracionalne žrtve u prošlosti i kroničnih političkih bespuća? Nažalost, sve su prilike, da nije.

Umjesto, da se od hercegbosanske ideje pravi široka fronta od lijeve do desne opcije, tako da svaki prosječno dobronamjeran Hrvat iz BiH, bilo koje ideološke pozadine bude za taj cilj, što je jedino jamstvo uspjeha ovako velike ideje, ekstremisti s obje strane su zauzeli prve medijske redove. Na radost neprijateljima.

Prvi, koji su apsolutno protiv Herceg-Bosne, iako nemaju nijedan racionalan argument za tu politiku. Naime, iskustvo govori, da su sve napredne multietničke države – federacije na etničkom principu. Bez obzira na taj lako provjerljiv ogromni kontraargument, zastupnici takve politike dobivaju ogroman medijski prostor u Sarajevu i dijelu zagrebačkih „lijevo-liberalnih“ medija. Oni su glasni, etiketiraju ekstremnim nazivima sve drukčijeg mišljenja, a često imaju podršku od najvišeg hrvatskog vrha. U sarajevskim unitarističkim medijima su, naravno, natprosječno zastupljeni. Oni su ti k'o fol multikulturalisti i kao vežu se uz lijevo-liberalnu političku opciju. Često kažu za sebe da su napredni i europejci. Iako nije jasno odakle crpe za sebe takvo razmišljanje,

Na drugom ekstremnom polu su lojalisti Republike Hrvatske (koji su nominalno za Herceg-Bosnu), ali gdje bi svima nama interes Republike Hrvatske trebao biti na prvom mjestu, ma koliko to često bilo neracionalno i ma koliko politika Republike Hrvatske u zadnjih deset godina vrišti od sebičnosti branjenja samo vlastitih interesa. Kritika Hrvatske i Zagreba se doživljava kao napad na hrvatstvo, a jasna i čvrsta pozicija Hrvatske, da ne talasa situaciju u BiH, pa makar i po cijenu neformiranja hrvatskog entiteta se podcjenjuje na račun fetišiziranja nacionalne države u Hrvata u službenog Zagreba. Valjda zamišljanja pobornika takve politike idu u smjeru, da bi se mi u BiH trebali još žrtvovati, da se u Hrvatskoj što bezbrižnije živi i da se nesmetano nastavi postojeći hrvatski put u sveopći hedonizam i sebičnost. Da se zagrebački, splitski ili riječki mladi čovjek brine najobičnije probleme, gdje će se vikendom dobro provesti, gdje će što pokupiti za seks, a ovaj u Mostaru, Livnu ili Vitezu razmišlja, hoće li moći ostati na vjekovnim ognjištima i gdje može sutra zasnovati obitelj, jer nema osnovnih nacionalnih prava na svojoj zemlji.
Ovaj pol hercegbosanske politike se kao veže uz desnicu. Često su eskapade ove desnice začinjene šovinizmom prema druga dva konstitutivna naroda u BiH.

Nadam se, da će po matematičkom zakonu se ovi ekstremi međusobno poništiti i plemenitu ideju Herceg-Bosne ostaviti nama – većini Hrvata u BiH, kojima je dosta i ljevice i desnice. Ekstrema svih vrsta, te ideoloških podjela. Želimo Herceg-Bosnu na ponos svim njenim stanovnicima i gdje će hrvatski narod iskazivati puninu nacionalnih osjećaja, a svi ostali njeni stanovnici se ugodno osjećati s tolerantnom društvenom atmosferom. I u kojoj će sva politička lepeza biti ravnopravno predstavljena.
Herceg-Bosna po mjeri sviju nas.


lider30 | hercegbosna.org
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE