SANJAM O DOMOVINI DOBRA...

MOJ POSTIZBORNI GLAS

Neki... mi ne da mira ...

pa onda evo ne dam ni ja vama ...

pozdrav svima ...

Trpimir ...

Pišem ovo kad je sve već gotovo ...

Sve je rečeno, sve zaokruženo, sve se već zna ...

I ništa se više promijeniti ne može.

Zato sve ovo što pišem i o čemu razmišljam, i ne samo danas, ne može biti iščitano dnevno politički, kao nešto što bi bilo dio nekakve kampanje, bilo čije. Nije čak važno ni tko je pobijedio, jer razlog mojim pitanjima nije ime izabranog, već „ime“ svih nas koji biramo. Ovo nije propitivanje nad onim koga smo izabrali, već propitivanje nad onim kako smo i zašto smo birali.

Odlučili smo.

Svatko za sebe, u svoje ime.

Anonimno, prepušteni samo svojoj savjesti i intimi malog kartonskog paravana. Nitko drugi neće znati što sam to odlučio. Samo ću ja znati.

Samo ću ja biti svjestan svog izbora.

I sve to stoji, i sve je tako, i sve je tu što čini pravu, istinsku demokraciju, i anonimnost i savjest i odgovornost ...

Ali to nije sve. Bilo bi suviše jednostavno.

Tu rečenicu čuli smo, a možda i izgovorili poneki put, i na svim onim izborima koje smo do sada proživjeli i preživjeli. Ali na ovim zadnjim, odnosno u ovih petnaest dana pred drugi krug predsjedničkih izbora, ta rečenica je postala nešto kao misao vodilja.

Prvi put sam je čuo u večeri prvog kruga, kad su se objavila imena dvojice koja prolaze u drugi krug, a posljednji put nešto prije nego što su se zatvorila birališta u noći drugog kruga izbora. Kroz tih petnaest dana tu rečenicu sam čuo puno puta, na razne načine, s raznih strana, od raznih ljudi, raznih svjetonazora. Izgovarali su je ljudi i s jedne i s druge strane ponuđenih izbornih mogućnosti.

Ta rečenica glasi:“ Birat ću od dva zla manje“! Ili u onoj malo blažoj varijanti: “Nemam za koga glasati, pa ću glasati za manje lošeg kandidata“!

Bože moj, nismo ni svjesni u što smo se upustili i koliko strašnih pitanja, na koja nismo spremni odgovarati, ova rečenica otvara.

Ja sam svjestan toga da je ta rečenica ipak „samo“ olako izrečen nonsens, i najčešće je izgovarana bez pune svijesti o tome što ona zapravo u svojoj biti znači.

Ali eto zamke.

Jer kakva je to i gdje je ona odgovornost za pravo i obavezu, koju ispunjavamo nesvjesnim motivima potaknuti. Zaokruživanje jednog rednog broja, uz koji piše jedno ime, nije tek puko ucrtavanje kružića olovkom na papir.

Zaokruživanje tog broja je moj vlastoručni potpis, to je otisak mog prsta, to je moj obraz i moja čast, u taj kružić sam ucrtan cijeli ja. I nitko to neće znati osim mene i onog što me iz ogledala gleda.

Mi moramo shvatiti da, ako u kandidatima i ima zla, onda po toj rečenici plešu naši vlastiti demoni. Mi moramo znati da, ako kandidati i jesu loši, ta je rečenica lošija od njih.

Tom rečenicom mi ne legitimiramo njih, nego sebe.

Pa mi biramo njih, ne oni nas.

Mi držimo da je nešto loše, i mi to biramo.

Naš izbor jest naš stav, a sami smo naš izbor legitimirali kao loš, ili još gore, kao zlo. Dakle, moj svjesni izbor jest zlo, ali barem malo manje od zla onih drugih ...

Sveto pismo navodi Isusove riječi: “Ako ljubite svog bljižnjeg, kakvo to dobro činite? Pa to i pogani rade“...

Ako biramo manje zlo od onih koji (po nama) biraju veće zlo, po čemu smo to od njih bolji?

Po tome se što se samoobmanjujemo da je naše ipak manje?

Nema većeg i manjeg zla, kao što nema svjetlobijele, ni tamnocrne boje.

Stvari su tu potpuno jasne i zaludu se lažemo. Slatki zov samoobmane.

Zlo je zlo, i tu pomoći nema.

Ili da, ipak, ne budemo toliko radikalni, ako nešto nije dobro, onda nije dobro, i svi naši napori da to sakrijemo otkrivaju nemoć vlastitog stava. To je samo linija manjeg otpora, ili ono najgore: „Neka on i nije dobar, ali je barem naš“!

A kad taj „naš“, taj koji je manje loš ili manje zlo, pobijedi, mi ćemo morati, ne baš odmah, ali jednog dana sasvim sigurno, odgovoriti samima sebi, kako ćemo s njim podijeliti to zlo, to loše, pa ma kako malo bilo. Jer ono nije samo njegovo. Svojim izborom, dio tog zla mi smo posvojili.

Po čemu je to, zašto je to rečenica, a onda i ponašanje: “Birat ću od dva zla manje“, prihvatljivije, od rečenice i ponašanja: “Ja ne želim i neću birati nikoga“?

Što smo mi to učinili sa svojim životima, svjetonazorima i stavovima, kad odbijanje da se na taj način bira, biva gledano s čuđenjem, s potpunim nerazumijevanjem, a nekad možda i s prezirom?

Imamo li pravo „kriknuti“: „Manipulatori svih boja, ne dam vam svoju odgovornost, ne dam vam svoje pravo i dužnost, a posebno ne dam vam svoju savjest. Previše mi je to važno da bih vam dopustio da s tim mašete kako hoćete i kitite se onim što je samo moje“!

Ja sanjam o domovini dobra, a ne o državi manjeg zla, koliko god to patetično zvučalo.

Valjda imam pravo na snove.

Pokojni Radovan Ivšić je napisao: „Uzmite mi sve, ali snove vam ne dam“.

Trpimir Jurkić

Siječanj 2010.

( http://ivicaursic.com)