DESET GODINA OD SMRTI FRA VJEKE ĆURIĆA

Razgovor s mons. Petrom Rajičem

Želja mi je da moje ređenje bude događaj i poticaj za cjelokupnu Crkvu u Hrvata

Početkom mjeseca prosinca 2009. Crkvu u Hrvata je obradovala vijest da je papa Benedikt XVI. imenovao mons. Petra Rajiča apostolskim nuncijem u Kuvajtu, Bahreinu i Kataru, te apostolskim predstavnikom na Arapskom poluotoku. Mons. Rajič „naše gore list“, svećenik Trebinjsko-mrkanske biskupije, za mjesto svoga biskupskog ređenja je odabrao mostarsku prvostolnicu. Ususret ovom radosnom događaju (23. siječnja) mons. Rajič je u razgovoru približio život u vatikanskoj diplomaciji, ali i svoj put prema svećeništvu: od Toronta - gdje je rođen, preko Sarajeva - gdje je završio studij teologije, Mostara - gdje je zaređen za svećenika, te Vatikana gdje je dugo bio na službi.

Preuzvišeni, čestitamo Vam na imenovanju. Možemo li na početku znati koja je razlika u povjerenim Vam službama: jedno je biti apostolski nuncij, a drugo apostolski delegat. Možete li nam objasniti o čemu se radi?

Svaki je apostolski nuncij predstavnik Svetoga Oca u zemljama koji su mu povjerene na službu. U većini slučajeva to su države koje imaju redovite diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. S pojedinim zemljama još nemaju potpune odnose, kao na primjer sa Saudijskom Arabijom, zato je Papin izaslanik samo Apostolski Delegat, jer nema nikakvog diplomatskog ranga.

Imenovani ste naslovnim biskupom Sarsenteruma. Radi se o drevnoj biskupiji koja se nalazila na području današnje Hercegovine. Gdje je to preciznije? Po čemu je značajna ta biskupija? I zašto baš naslov iz Hercegovine?

Postoje mnoge biskupije po svijetu, koje su nekada bile aktivne kršćanske zajednice s biskupom na čelu koji je vodio pastirsku brigu o povjerenim vjernicima, a koje su se ugasile ili nestale zbog različitih političkih i pastoralnih okolnosti. Neke zbog progona, neke zbog iseljenja vjernika, no unatoč tomu, Crkva nije nikada potpuno izbrisala ove drevne biskupije sa popisa crkvenih pokrajina po svijetu, nego čuva uspomenu na njih jer su uvršteni u popisu naslovne ili titularne biskupije, koje se daju biskupima i nadbiskupima koji nemaju teritorijalne biskupije po svijetu, nego koji vrše posebne službe u Crkvi, kao na primjer u rimskoj kuriji ili kao apostolski nunciji, ili kao pomoćni biskupi. Povjesničari tvrde da Sarsenterum postoji još od šestoga stoljeća jer se na Salonitanskom koncilu 533. g. potpisao biskup Paulinus, kao jedan od učesnika tog Crkvenoga sabora, i to kao episcopus sarsenterensis, tj. biskup sarsenterski.
Točno središte biskupije Sarsenterum teško je potvrditi, no neki povjesničari su suglasni da je najvjerojatnije bilo u današnjem Stocu, tj. u donjoj ili istočnoj Hercegovini, odakle potječu i moji roditelji, zato sam i izabrao baš ovaj naslov.

Hrvatskog ste porijekla, rođeni u Torontu. Možemo li znati nešto više o Vašim hrvatskim korijenima?

Moji roditelji su Hrvati koji su se rodili i odrasli u Hercegovini i od tamo odselili u Kanadu 1958. Napustili su svoje rodno mjesto i otišli trbuhom za kruhom u svijet, tražeći za sebe bolju budućnosti, više kruha, slobode i ljudskih prava, i nastanili su se u Torontu u Kanadi te osnovali obitelj. Roditelji su dakle Hrvati od rođenja, i nisu nikada prestali biti Hrvati i kada su otišli u Kanadu, nego su sačuvali svoj izvorni identitet i to prenijeli na svoju djecu. Iako sam rođen u Kanadi i državljanin sam te zemlje, volim reći da sam iz hrvatske katoličke obitelji, da sam hrvatski Kanađanin, jer sam preko roditelja primio hrvatsko ime i jezik, a rođenjem postao državljanin Kanade.

Kako žive Hrvati u Kanadi? I koliko ste s njima povezani?

Moji su roditelji od prvoga dana svoga dolaska u Torontu bili povezani s hrvatskom župom i zajednicom u tom gradu. Neki računaju da u južnom dijelu provincije Ontarija ima oko 50.000 Hrvata koji su povezani sa svojim župama. Ima sigurno i još više samo što nisu svi, nažalost, vjernici niti pohađaju naše župe. Te hrvatske etničke župe su od neizmjerne važnosti za naše ljude, jer im pružaju i organiziraju ne samo svu pastoralnu skrb kao i u svim župama u Domovini i svijetu za spas njihovih duša, nego su središta društvene i kulturne aktivnosti koja povezuju vjernike i rade na očuvanju hrvatskog i katoličkog identiteta naših ljudi na tim područjima.

Krajevna crkva u BiH posebno se obradovala vijesti o Vašem imenovanju nadbiskupom. I Vaše odrastanje i školovanje dijelom je vezano uz BiH. Kako?

Kada sam donio konačnu odluku poći putem svećeničkoga poziva, odlučio sam postati kandidat Trebinjsko-mrkanske biskupije, dakle crkvene pokrajine odakle potječu moji roditelji i kao bogoslov, studirati filozofiju i teologiju na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi, koja je u listopadu 2009. uzdignuta na rang fakulteta i sada je dio Sarajevskoga sveučilišta. Petogodišnji studij filozofije i teologije završio sam u Sarajevu, gdje sam kroz pet godina imao priliku ne samo završiti studij, nego i upoznati zemlju, župe, svećenike i biskupe po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, što je bila jedna izvanredna životna škola i priprava za budući svećenički pastoralni rad.

Iskustvo školovanja u Sarajevu koje je multireligijska, multietnička i multikulturalna sredina. Ima li to svojih prednosti? I hoće li Vam pomoći na Arapskom poluotoku?

Iako nismo kao bogoslovi imali mnogo susreta i kontakte s drugim vjerskim zajednicama, živjeli smo u gradu gdje su prisutni već stoljećima muslimani, pravoslavci, židovi i bezvjerci. Živjeti u takvim sredinama gdje su pomiješane različite vjerske zajednice potiče svakoga u prvom redu na poštivanje te različitosti i slobode svake zajednice na ispovijedanje svoje vjere, odnosno na neugrožavanje ispovijedanja vjere sa svim pastoralnim i društvenim djelatnostima. To će biti poseban izazov i na Arapskom poluotoku, gdje su kršćani manjina, a muslimani ogromna većina. Živio sam ranije u takvim miješanim sredinama, u Kanadi, u Sarajevu, i u Teheranu, a sada ću se vratiti takvoj sredini i nositi sa sobom prijašnja iskustva.

Specijalizirali ste kanonsko pravo, a kasnije ušli u diplomatsku službu Svete Stolice. Smijete li s nama podijeliti to iskustvo rada na poslovima koji traže veliko povjerenje i predanost?

Studij kanonskoga prava jedan je od uvjeta koji se traži za svećenike koji se pripremaju za diplomatsku službu Svete Stolice. Naime, rad u Apostolskoj nuncijaturi često zahtijeva dobro poznavanje kanonskoga prava Crkve, jer nerijetko dođu različiti problemi i pitanja koje se moraju rješavati prema istom Kodeksu. Taj pravilnik je veliko blago za Crkvu koja u svojoj dvijetisućljetnoj povijesti nailazila na mnoga pitanja sakramentalne, pravne i disciplinske naravi koji se uvijek nastoje pravedno rješavati prema propisima kanonskoga prava. Diplomatska služba također traži poznavanje međunarodnoga prava, posebno sto se tiče međudržavnih odnosa, i svećenici pripravnici za službu Svete Stolice također moraju odslušati i polagati ispite iz te materije.

Kada ste promaknuti za voditelja Odjela za informacije i dokumentaciju pri Državnom tajništvu te imenovani dvorskim prelatom u Vatikanu, mnogi su govorili da ste zapravo postali najviše rangiran Hrvat unutar vatikanskih zidina. Kako to komentirate?

Radio sam u odjelu za informacije i dokumentaciju pri Državnom tajništvu, a još prije toga kao osobni tajnik Zamjenika najprije mons. Rea, a kasnije mons. Sandrija. Ako ćemo uzeti fizičku blizinu Svetom Ocu kao kriterij za najviši rang, onda sam doista zbog službe kao dvorski prelat ili komornik često bio uz njega tijekom različitih privatnih audijencija i susreta. No, znamo da visina ranga zapravo znači i visinu povjerene službe, zato ne bih nikada rekao da sam bio najviše rangirani Hrvat unutar vatikanskih zidina, nego da je to naš vrlo poznati nadbiskup Nikola Eterović, tajnik Biskupske sinode. Njemu je povjerena vrlo važna i odgovorna služba u organiziranju i vođenju Biskupskih sinoda koji se održavaju u Vatikanu prema određenom programu i potrebama Crkve.

Je li u Vaše poslove pripadala i briga za Papine privatne audijencije? I kako se one događaju? Tko se može osobno susreti s Papom?

Kao što sam prije spomenuo, dio moga rada bio je i u protokolu Papinih privatnih audijencija kao njegov prelat ili komornik. Papa uglavnom prima biskupe iz cijeloga svijeta kada dolaze u Rim na pohod ad limina apostolorum, tj. petogodišnja obvezna posjeta Svetom Ocu i Svetoj Stolici, za vrijeme kojega izvještavaju o stanju u svojim biskupijama. Papa uglavnom prima biskupe, a osim njih i predsjednike država kao i predsjednike, odnosno premijere vlada. Budući da je Papa i poglavar države - grada Vatikana, on prima i ostale državnike iste razine.

Kako radi vatikanska diplomacija? Prosječnom vjerniku čini se da je to područje obavijeno velom tajne. Je li tako?

Vatikanska diplomacija radi prvenstveno za dobro Crkve u zemljama gdje Sveta Stolica ima redovite odnose s državama, a zanima se također i za one zemlje s kojima još nema pune diplomatske odnose, ali postoje katolici koji žive u tim državama. Gdje su god vjernici katolici, tamo je ujedno i Crkva, tj. zajednica vjernika povezanih sa Svetim Ocem preko mjesnih biskupa. Diplomacija Svete Stolice dakle, nastoji učiniti sve što je potrebno za dobro mjesne Crkve, a vodi brigu i oko održavanja dobrih odnosa s civilnim vlastima na dobrobit sviju.

Radili ste u papinskim predstavništvima u Iranu i Litvi. Kakva iskustva imate iz toga vremena?

Različite zemlje pružaju i različita iskustva. U Iranu sam živio u sredini gdje katolici čine svega 0,02% stanovništva, dok je u Litvi taj postotak bio oko 75%. U Iranu nije bilo otvorenoga progona protiv Katoličke crkve, ali nije bilo niti pune slobode. Propisi šerijatskog zakona koji su obvezivali u mnogočemu i kršćane koji žive u toj zemlji, značili su i ograničavanje djelatnosti Crkve. U Litvi naprotiv, Katolička crkva ima punu slobodu kao većinska vjerska zajednica, ali su imali svoje posebne poteškoće s nasljedstvom sovjetskoga tipa komunizma koji je desetljećima vladao u toj zemlji.

Pratili ste i papu Ivana Pavla II. u Hrvatskoj i BiH. Kakve dojmove imate iz tih pohoda? Zbog čega nas je Papa toliko volio?

Imao sam čast i privilegiju pratiti papu Ivana Pavla II. na tri putovanja: u Torontu za Svjetski dan mladih 2002., te u Hrvatskoj 2003. i u Banju Luku iste godine. Bio sam dio Papine pratnje zbog potrebe prevođenja na tim putovanjima i bilo je lijepo biti Papi na usluzi. Ivan Pavao II. imao je posebnu ljubav prema hrvatskom narodu i vjerujem da je to bilo zbog toga što je poznavao našu povijest i nastojanja našega naroda. Naša je narodna povijest dosta slična povijesti njegove Poljske i tolikih drugih slavenskih naroda koji su se stoljećima borili protiv brojnih osvajača i tirana koji su nas zarobljavali u različite tamnice naroda. Unatoč progonstvima, naš je narod sačuvao vjeru u Boga i vjernost Crkvi i Kristovom namjesniku. To je Papa Ivan Pavao II. dobro znao, a zna i Benedikt XVI., zato samo moramo biti Bogu zahvalni što nam je Bog dao tako velike pape na čelu Crkve koji su našemu narodu vrlo bliski i očinski privrženi.

S obzirom na Vaš rad u blizini dvojice papa, Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., što nam možete reći o njima? Što posebno pamtite vezano uz Ivana Pavla II.?

Ono što bih istaknuo bilo bi ovo: kod obojice može se primijetiti da su: veliki vjernici, sveti svećenici, Bogu odani i hrabri biskupi, pobožni pastiri, oštroumni intelektualci, a u isto vrijeme jednostavni i ponizni ljudi. Ivan Pavao II. ostavio mi je duboki dojam zbog izvanredne strpljivosti u podnošenju svoje bolesti kroz zadnje godine svoga pontifikata. Unatoč svemu, želio je i dalje raditi kao i u normalnim uvjetima, i nije htio da ga bolest sprječava, nego je želio i dalje svjedočiti, propovijedati i vršiti svoju pastirsku službu. Svojim primjerom osvojio je srca mnogih u svijetu.

Zašto je za Vaše ređenje izabran Mostar?

Mostar je izabran zato što sam bio zaređen za prezbitera u toj katedrali i što sam dio trebinjsko-mrkanskoga klera po inkardinaciji. U Hercegovini su se rodili moji roditelji, tamo je većina moje rodbine, tu su svećenici naših biskupija Mostar - Duvno i Trebinje - Mrkan, s kojima sam se pripremio za svećeničku službu. Želja mi je da ovo moje ređenje bude događaj i poticaj za našu mjesnu Crkvu u Hercegovini, a također i za Crkvu u Hrvata, u BiH i Hrvatskoj, kao i iseljenu Crkvu u Hrvata.

Koje je Vaše biskupsko geslo i grb? I što znače ti simboli?

Biskupski je grb u obliku kaleža i sličan je nacrtu grba sadašnjega pape Benedikta XVI. Crvena dominantna boja simbolizira žarku ljubav Božju prema čovjeku i svijetu. Dva crvena polja koja se šire na desno i na lijevo podsjećaju na kanadsku zastavu koja ima dva crvena polja na rubovima. U središnjem polju stoji i hrvatski grb. U pozadini su dakle zemlje rođenja i narodnosti, Kanada i Hrvatska. Svi su simboli grba u zlatnoj boji. U samoj sredini nalazi se Kristogram, prva dva slova imena Kristova na grčkom jeziku, koja označuju Krista kao središte naše vjere i cilj. U gornjem lijevom polju stoji osmokraka zvijezda koja simbolizira Blaženu Djevicu Mariju, Majku Isusovu i duhovnu Majku našu, koja se naziva i Zvijezda jutarnja, a u desnom polju školjka u obliku srca, koja podsjeća da smo hodočasnici kroz ovaj život na putu prema Srcu, odnosno prema vječnosti.
Na tom hodočasničkom putovanju moji su roditelji napustili svoju rodnu Hercegovinu i otišli u Kanadu da bi osnovali svoju obitelj u slobodi. Njihova su imena s malom igrom riječi prisutna u biskupskom geslu koje je uzeto iz poslanice svetoga Pavla Galaćanima 5,1: "Za slobodu nas Krist oslobodi". Na latinskom: Christus Dominus nos liberavit. Christus: Krist je izvor, središte i vrhunac; On je Dominus: tj. Gospodin, (majčino ime je Dominika); On nas za slobodu oslobodi: nos liberavit (očevo ime je Liberan). Krista sam upoznao preko Dominike i Liberana, i nikada ne ću dovoljno Bogu zahvaliti za taj dar!
Ovim se geslom želi izraziti ono što bi svaki čovjek u dubini duše htio ostvariti u svome životu – odgovornu slobodu! Sloboda na duhovnom području, da ne bude pod utjecajem ikakva zla, počevši od grijeha, pa i svega što bi moglo čovjeka odvesti u duhovno ili tjelesno ropstvo. Za ovakvu slobodu Krist nas je oslobodio svojom žrtvom na križu i osposobio nas da živimo kao slobodna djeca Božja, da mu „služimo bez straha“ (Lk 1,74), u radosti i odanosti, njemu vjerni i do kraja života zahvalni za veliki dar spasenja koji „od punine njegove svi mi primismo“ (Iv 1,16).

Kada preuzimate službu apostolskog nuncija? I koliko Vam je poznata situacija povjerenih zemalja?

Još ne znam sa sigurnošću kada ću otputovati na novu dužnost, ali pretpostavljam da bi to moglo biti početkom ožujka. Situaciju u povjerenim mi zemljama upoznat ću s vremenom, kada budem na samom teritoriju.

Kršćani na cijelome Arapskom poluotoku bore se za slobodu svoje vjere, a za Crkvu ovdje kaže se da živi u kolijevci islama. Što je Vaš zadatak u tome?

U svakom slučaju radit ću i zalagati se, kao i moji prethodnici, za dobro Crkve, za sve što je potrebno za normalan život katolika u tim zemljama. Sačuvat ćemo također dobre diplomatske odnose između Svete Stolice i dotičnih zemalja, za još bolje upoznavanje i još veće povjerenje među katolicima i muslimana. Svjestan sam mogućih izazova i nevolja koje bi se mogle pojaviti, no znam da nisam sam, nego idem naprijed s Bogom i računam na njegovu snagu i ujedno molitvenu podršku Crkve koja me šalje.

Razgovarao: Mario Udina
KTA/KNI